Izdvojeno mišljenje

Kako smo brzo i lako zaboravili epidemiju

AUTOR:

OBJAVLJENO:

23.5.2020. u 10:47

AUTOR:

OBJAVLJENO:

23.5.2020. u 10:47

Zagreb, 170420.
Konferencija za medije Stozera civilne zastite Republike Hrvatske. Na fotografiji: Krunoslav Capak.
Foto: HINA/ Daniel KASAP/ POOL/ dk
HINA/ Daniel KASAP/ POOL/ dk / CROPIX

Od sredine ovog tjedna Covid-19 počeo je nestajati s domaće medijske scene. U srijedu je po prvi put od izbijanja epidemije u Hrvatskj težište interesa televizija i portala bilo na srpanjskim izborima i akciji Flajš odnosno uhićenju supruge bivšeg lidera HDZ-a, Tomislava Karamarka. Umjesto presica stožera koji nas je branio od virusa počeli smo najednom pratiti političku kampanju karakteriziranu užasnom nesadržajnošću; klasičnu hrvatsku demokratsku utakmicu koja populističkim parolama usporava pa i onemogućuje promjene umjesto da ih katalizira odnosno ubrzava. Ta prepoznatljiva autodestruktivna politička akcija s ciljem osvajanja što više pozicija u javnoj upravi i državnim tvrtkama, garnirana novom aferom sa starim likovima, djelovala je kao čarobni štapić - društvo je trenutačno izgubilo fokus prema stvarnim nevoljama. Mnogima će pad medijskog interesa za Covid-19 biti logičan jer Hrvatska bilježi minimalni broj slučajeva dok se javni i poslovni život u značajnoj mjeri otvorio. Nismo niti više toliko ustrašeni kliktanjem epidemioloških jastrebova, poput Igora Rudana, kako bi  trebalo ići u istrebljenje maltene svakog pojedinačnog koronavirusa. Pustimo to što taj jastreb živi u Škotskoj ali uporno leti hrvatskim medijima i društvenim mrežama. Imamo mi puno ozbiljniji problem pred vratima: Iako smo očigledno, barem zasada, uspjeli staviti širenje pandemije pod kontrolu, prava ekonomska i socijalna kriza u Hrvatskoj tek počinje, a toga pretežito nisu svjesni niti građani, niti donosioci odluka. Tek pokoji ekonomist i veći broj poduzetnika.

Lansirajući fiskalno gledano vrlo hrabre mjere pomoći gospodarstvu, vlada je privremeno kupila socijalni mir i smirila užasnute poduzetnike. Oduševljen rastom rejtinga zbog zaustavljanja pandemije, premijer je požurio srpanjske izbore iako bi se upravo u srpnju mogle osjetiti teške posljedice višemjesečne blokade dijela hrvatskog gospodarstva, kao i činjenice da ove godine prave turističke sezone neće biti. Trgovina će se suočiti s okrutnom realnošću općeg pada potrošnje, čak i uz otvorena vrata svih trgovina. Izvoznici će teško vraćati stare razine prihoda jer je kriza dramatično smanjila potražnju u njihovim lancima opskrbe. Većina malih i srednjih tvrtki u Hrvatskoj nisko je kapitalizirana. Neće imati novce za oživljavanje aktivnosti. Država je do sada potrošila dvije trećine novca iz paketa mjera za pomoć gospodarstvu. Preostalu trećinu potrošit će do kraja lipnja. Fiskalnih potencijala za produženje stimulansa na sadašnjoj razini Hrvatska više nema, možda tek za neki modul  pomoći na nižoj razini uz pristizanje EU sredstava. Nove investicije trebale bi biti temelj rasta, ali su realne šanse novog investicijskog vala praktično nikakve. Pad poreznih prihoda povećat će pritisak na državu, ona će u očaju pritisnuti građane i poduzetnike; množit će se posljedično javne svađe te bi političke tenzije mogle postati neizdržive. Cijena zaduživanja će rasti. Velike zemlje spašavat će same sebe i najvažnija im tržišta. Svijet u kojem najveće svjetsko gospodarstvo prema oficijelnim procjenama Ureda za proračun i Federalnih rezervi očekuje pad BDP-a 37-42 posto u drugom kvartalu bit će vrlo okrutno mjesto. Ako je Amerika sada na 36-37 milijuna nezaposlenih s tendencijom rasta udjela ljudi bez posla na 25 posto, samo je pitanje kako će za koji mjesec izgledati europsko tržište rada koje brzinom reakcije poslovično kasni za američkim. Sporije pada i puno sporije raste. Naročiti je problem što nikad nije bilo više nepoznanica nego u ovom trenutku. Predviđanja su teška, možda čak nemoguća. Nitko više ne može znati kakve će posljedice imati enormni fiskalni i monetarni poticaji lansirani u epidemiološkoj panici osim što su drastično iskrivili tržišta pa je potpuno nejasno što točno gledate u iskrivljenim ogledalima; u mjestima gdje su se logične tržišne zakonitosti prestale nazirati. Spektar predviđanja, primjerice, valja se stoga kao u nekom delirium tremensu ekonomske misli od nove deflatorne ere do povratka galopirajuće inflacije. Inflaciju posebno priželjkuju velike prezadužene zemlje jer će uz pomoć inflaciju ispuhati balon dugova, dok će njihovi građani patiti zbog pada realnih plaća. Deflaciju pak nitko ne priželjkuje jer sa sobom nosi stagnaciju. Ima i neumoljivih, jednostavnih istina, koje smo u doba historijski rekordno niskih kamata prestali smatrati prioritetnima: Države i korporacije nagomilale su epsku razinu dugova, kao da su izašle iz petogodišnjeg rata, a ne epidemiološke krize od 2-3 mjeseca. Upravo ta činjenica mogla bi predodrediti sudbinu niza nacionalnih ekonomija. U ovom trenu nije, recimo, jasno je li uopće realno očekivati opstanak eurozone, a Hrvatska se želi pridružiti EMR II mehanizmu i trasirati si put prema uvođenju eura.

Nije ovo pisanje najcrnjeg scenarija. To je naša domaća i međunarodna realnost. I nemamo puno toga što možemo napraviti osim ubrzati agresivne reforme. Ako smo za vrijeme rasta broja slučajeva Covid-19 zaraze mogli ubrzati digitalnu transformaciju, to nam je bio najbolji dokaz kako reforme mogu biti brze, lake i vrlo korisne, a ne samo teške i bolne. Čekajući izbore izgubit ćemo dva presudna mjeseca za akceleraciju hrabrih reformskih paketa koji možda niti nisu bili politički mogući prije Covid-19 pandemije. Iako nemamo dovoljno novca, a možda niti znanja za sve što bi trebali napraviti za ublažavanje posljedica Covid-19 krize, postoje stvari za koje je u međuvremenu postalo jasno kako više ne smijemo čekati ako u 2020. i 2021. ne želimo eksploziju bankrota u privatnom sektoru i armiju nezaposlenih koja će najesen tražiti kruh i ostavke.

Veći dio toga što možemo napraviti vezan je uz to kako voditi buduću epidemiološku politiku ako se kojim slučajem broj zaraženih u Hrvatskoj ponovo počne povećavati. Ne možemo znati hoće li biti drugog Covid-19 vala i koliko bi blag/strašan mogao biti virus-povratnik, ali prema ovome što je znanost uspjela zaključiti u zadnjih dva-tri mjeseca, politika radikalne epidemiološke blokade javnog i poslovnog života nije opravdana ako u omjer stavimo potrebu zaštite zdravlja građana i obranu ekonomije. Ponovimo: poprilično je jasno kako vladine pomoći u iznosima koje smo vidjeli u prvom valu Covid-19 zaraze više neće biti, a bez te pomoći bit će uz novi lockdown ugroženo stotine tisuća radnih mjesta; sigurno ćemo imati najmanje novi dvoznamenkasti pad BDP-a, što znači da bi mogli izgubiti četvrtinu malih i srednjih kompanija.

Postoji tri važna argumenata zašto bi povratak na radikalnu epidemiološku blokadu bio neopravdan.

Prvi argument: Izgleda kako je smrtnost od Covid-19 pandemije u općoj populaciji ipak puno niža nego što se to mislio dok smo pratili loše vijesti iz Wuhana i užasavali se nad tobožnjom smrtnošću od 3,4 posto. John P. A. Ioannidis, vrhunski znanstvenik koji se dokazao na polju analize epidemioloških podataka te veliki majstor meta-analiza sa Stanforda, objavio je studiju „The infection fatality rate of COVID-19 inferred from seroprevelance data“ koja je pokazala da su postotno gledano smrtni ishodi Covid-19 infekcije puno niži nego se mislilo. Ioannidis je prikupio studije s po više od 500 ljudi iz 12 zemalja o ishodima liječenja Covid-19 zaraze te je u osnovi povezao nacionalna saznanja o seroprevalenciji sa smrću kao najtežim ishodom zaraze. Seroprevalencija jest postotak zaraženih u općoj populaciji koji je utvrđen testiranjima. Iako su dvije zemlje od dvanaest iz Ioannidisove analize iz uzorka izbacile starije do sedamdeset godina, koji u pravilu imaju višu smrtnost, te uz činjenicu da je dio obuhvaćenih zemalja pri utvrđivanju seroprevalencije igrom slučaja odabrao nešto niže dobne skupine, smrtnost koju je izračunao Ioannidis iznenađujuće su male – između 0,03 i 0,5 posto Ako je smrtnost ipak niža ili jednaka sezonskoj gripi, zašto onda svake godine ne dižemo isto takvu paniku te podižemo blokadu javnog i poslovnog života? Ranije epidemiološke mjere imale su smisla jer su bile bazirane na matematičkim modelima i epidemiološkim procjenama, poput onog Imperial Collegea, koji su, recimo, predviđali 2,2 milijuna mrtvih u Sjedinjenim državama ili pola milijuna u Britaniji. Sa smrtnošću od 0,9 posto govorili bi o 50 milijuna žrtava na Zemlji tj. razmjerima pandemije usporedivima s gripom iz 1918. godine. No, jednostavno, logično te stoga uvjerljivo Ioannidisovo istraživanje sigurno će predodrediti karakter budućih epidemioloških mjera koje, ovisno o razvoju situacije, više ne moraju biti toliko paranoične kao u trenucima dok se još jednostavno nije dovoljno znalo.

Drugi argument; ako je smrtnost od Covid-19 pandemije na razini kao što to tvrdi Ioannidis u svojem meta-istraživanju, valja voditi računa kako danas čovječanstvo zna puno više o probojima Covid-19 zaraze što daje dodatnu sigurnost u bolje vođenje zdravstvene zaštite koja će voditi k još nižoj smrtnosti. Dovoljno je dokaza za precizni epidemiološki menadžment umjesto slijepe epidemiološke blokade koja paralizira nacionalna gospodarstva i globalnu trgovinu. Ako se npr. pokazalo da su naročito opasni proboji zaraze u staračke domove i bolničke sustave, prenoćišta za beskućnike ili pogone za preradu mesa, onda se tim činjenicama mogu prilagoditi buduće epidemiološke mjere. Klasični oblici zaštite poput socijalnog distanciranja i nošenja zaštitnih maski, kao i jednostavne mjere obične higijene, mogu dodatno smanjiti ionako relativno nisku smrtnost od Covid-19 zaraze. Kod ovog drugog argumenta najviše treba voditi računa kako su najviše stradale zemlje u kojima su zabilježeni najveći proboji koronavirusa u staračke domove (Švedska, Belgija, Španjolska, Velika Britanija…). Švedsku se kritizira zbog 'preblagih' epidemioloških mjera, a ne zbog toga što im se virus probio u 75 od 100 domova za stare u Stockholumu, što je čudan pristup kritici. Napravili su grešku s domovima, a opet imaju nižu smrtnost nego neke zemlje koje su se radikalno zatvorile. Italija je pak pustila virus u bolnički sustav. Posljedice su općepoznate. Mislite li da će Stockholm ili Milano dva puta napraviti istu grešku? Koliki bi omjer na kladionicama bio u korist greške: 1:10. Ili još manje?

Treći argument: Gomilaju se analize koje ukazuju kako stroge karantene nemaju utjecaj na spašavanje života kao što se činilo na početku pandemije. Prije se može reći kako su više života spasile pametne epidemiološke mjere i naputci nego stroge zabrane. Pojedinim analitičarima privuklo je pažnju kako nema uvjerljivih veza između uspješnosti epidemioloških politika i njihovog karaktera po različitim zemljama. Sama strogost mjera nije presudna, što se sada vidi  i po izlascima iz lockdowna. Njemačka je nakon popuštanja mjera zadržala zarazu pod kontrolom, čak je nakon početnog povećanja novih slučajeva uspjela značajno spustiti tzv. reprodukcijski faktor. Vrlo zanimljivo istraživanje objavio je vrlo utjecajni Marko Kolanovic, vodeći strateg JPMorgana za makro, kvantitativnu i derivativnu strategiju. Iz radionice JPMorgana izašla je, dakle, analiza s vrlo upečatljivim grafikonom koji ukazuje kako  stope infekcija po državama padaju nakon prekida tzv. lockdowna. Ne treba biti ciničan i tvrditi kako lockdown ubija ljude dok popuštanje mjera spašava živote, ali je očigledno kako krivulja zaraze ima vrlo sličnu putanju u većini zemalja te kako nema logične osnove za potpuno zaključavanje ekonomije. Legendarni Kolanovic poručuje kako je zapravo „…politika prema virusima novi signifikantni rizik za tržišta“. Za razliku od pametnih epidemioloških mjera i agresivnog testiranja brutalno zaključavanje javnih aktivnosti i ekonomskih djelatnosti uopće ne vodi računa o tome kako će ekonomska devastacija imati teže posljedice na kompanije, društva i ljudske živote nego Covid-19. Inače, Kolanoviceve prognoze temeljene na podacima, u pravilu se pokazuju poprilično preciznima. A i grafikoni  bazirani na podacima rijetko lažu: na crti koja dijeli rast novih infekcija od pada nakon prekida lockdowna skoro sve točkice su na strani crte gdje su grupirani padovi infekcijskih stopa. Logičnome dosta.

Valja posebno naglasiti kako ubuduće epidemiološka politika ne bi trebala biti nešto poput umjetničkog gledanja u kristalnu kuglu nego bazirana na kriterijima. Ako su Nijemci utemeljili politiku lokaliziranja epidemioloških mjera na brojčanim podacima (50 novooboljelih u 7 dana na 100.000 stanovnika), nema razloga da tako nešto ne napravi Hrvatska. I ne trebamo biti zadovoljni jer nam je iskorištenost jedinica intenzivne skrbi, koje su opremljene respiratorima, bila na vrhuncu zaraze oko 5 posto. Suprotno: treba raditi na daljnjem povećanju kapaciteta jer uz nova epidemiološka znanja o stvarnoj smrtnosti od Covid-19 bolesti, logičnije je preuzeti rizik više stope punjenja kapaciteta intenzivne skrbi nego zatvarati ekonomiju.

I duboko se svi nadajmo da će Hrvatska ove godine imati barem 40 posto lanjskog turističkog prometa. Iako sve više zemalja razmišlja o liberaliziranju putovanja u inozemstvo, u ovom trenutku nemoguće je procijeniti je li nada u značajni turistički prihod realna ili nije. Možda ostanemo na 10-20 posto lanjskog prihoda. Jeste li svjesni koliki je to problem za hrvatsku ekonomiju ovisnu o 15 posto turističkih prihoda?

Ono što znamo jest da je nesmiljeni rat za svakog turista počeo. U Italiji se priča o 500 eura vaučera po gostu. Nije poznato namjeravaju li to Talijani financirati njemačkim novcem, ali je jasno kako mi na to ne možemo dogovoriti financijskim protuudarcem nego kreiranjem osjećaja zdravstvene sigurnosti gostiju kao i razvojem novih, inventivnih oblika turističke ponude s naglaskom na visoku kvalitetu ponude. Inače će nam biti još teže nego što će nam u svakom slučaju biti.

Zaključno, citirajmo Kolanovicevo upozorenje o globalnoj opasnosti od epidemioloških jastrebova koji pretežito klikču iz nedemokratskih zemalja uz jednog našeg, već spomenutog, koji neobično ali istinito, predlaže uvođenje epidemiološke diktature u Hrvatskoj iz Škotske.

Kolanovic upozorava na opasnost koje dobronamjerni jastrebovi nisu svjesni:

„…demagozi i radikali svijeta bit će u iskušenju koristiti Covid-19 kako bi krivili imigrante, ljude druge rase, ili koristili pandemiju kao predtekst intenziviranja geopolitičkih tenzija. Svaljivati krivnju pandemije na etničke grupe može osigurati prigodno opravdanje za razne propuste kod kuće, ili stvoriti kontekst za guranje geopolitičke protekcionističke agende. To je možda čak opasnije od korištenja  pandemije za domaće političke ishode“.