Što nas, dakle, čeka u sljedećoj godini? U kakvim ćemo uvjetima poslovati? Hoće li oni biti bitno drukčiji nego ove ili godinu prije? Pitanja su to koja si postavljamo svake godine pokušavajući planirati poslovanje i tražeći prilike za novi uzlet, rast i razvoj. Planiranje je globalno gledajući, u okolnostima vrlo dinamičnih i dubokih promjena na tržištu te političkih trzavica i neizvjesnosti, ionako zahtjevan proces, a zbog naše lokalne politike i okvira kakav nameće svima koji posluju u Hrvatskoj taj je posao još izazovniji.
Hrvatsko gospodarstvo raslo je i u 2019., turizam je usprkos nekim bojaznima odradio svoje, a građani nastavljaju trošiti pa ćemo u konačnici ostati na očekivanim razinama rasta BDP-a i u ovoj godini. Nastavak rasta jest razlog za zadovoljstvo, no kod nas uvijek postoji i ono važno – ali. Dobro je da nastavljamo rasti, ali nije dobro što rast ne uspijevamo ubrzati. Još je žalosnije što to niti ne planiramo. Vlada ni u svojim projekcijama za 2020. ne pokazuje ni volju ni ambiciju da rast ubrza, a bez toga ne možemo ni započeti nadoknađivati zaostatak za drugim članicama Europske unije. Tek ove godine hrvatski BDP vratio se na razinu od 2008. i vrijeme prije krize. Ni velika kriza koja nas je doslovce poharala ni vrijeme globalnog rasta koje je došlo nakon nije naše političke strukture potaknula da popravimo temelje i izgradimo snažnije gospodarstvo, bolju i efikasniju državu, naprednije društvo. Nastavili smo krpati i čuvati ono što odavno nije po mjeri moderne i napredne ekonomije i države. I dalje gledamo nespremnost, prije svega političkih struktura, pa i dobrog dijela društva, da se mijenja.
Premda već i ptice na grani valjda znaju da bez dubljih, širih i složenijih reformi nema snažnijeg napretka zemlje, ni ova Vlada, kao ni one prije nje, nije pošla tim, težim, ali ispravnijim, reformskim putem. Ni činjenica da je velik broj naših sugrađana frustriran takvom situacijom odlučio napustiti svoju domovinu i život otišao graditi drugdje naše političare ne dira, osim deklarativno. Jer da je drugačije valjda bi se nešto već počelo poduzimati.
U godini predsjedničkih i u atmosferi pripreme za nadolazeće parlamentarne izbore gledamo već dobro poznati scenarij. Sindikati javnog sektora koriste svoju specifičnu poziciju i štrajkovima ili prijetnjama istim utjeruju nova povećavanja plaća i materijalnih prava. Broj zaposlenih u javnom sektoru nastavlja rasti kao i sredstva koja se iz proračuna izdvajaju za namirenje njihovih potreba, dok se broj stanovnika vidljivo i zabrinjavajuće smanjuje, a nezadovoljstvo građana i poduzetnika lošom uslugom, neefikasnošću i nekvalitetom javnih usluga rastu. Reforme u javom sektoru stalno se najavljuju, prije svega u dokumentima koje šaljemo Briselu – i na najavama se ostaje. Svi, bez obzira na to što i koliko rade, bili dobri ili loši, dobivaju jednaku nagradu i ostaju zaštićeni i privilegirani u tome što zovemo javni sektor. Socijalne partnere iz redova sindikata to uopće ne zanima i u tome ne vide ništa sporno. Njihovom je članstvu uglavnom dobro. O tome najbolje svjedoči broj bivših državnim službenika koji su napustili zemlju i bolji život otišli tražiti drugdje.
Proračun za 2020. je na strani rashoda opet veći. Nismo iznenađeni. Svjesni smo i mi da je uz izbore i predsjedanje Vijećem Europske unije u prvoj polovici godine još jedna poluga ucjene Vlade i premijera svima koji žele nešto izboriti za sebe. Želeći osigurati mir za vrijeme predsjedanja i dobre rezultate na izborima, ni ova Vlada nije razmišljala o tome da zaustavi bujanje proračunskih rashoda. Sve dok je tako, jasno je da porezne promjene koje bi trebale donijeti rasterećenje i olakšati poslovanje i život ne mogu biti voljne za bitnije promjene nabolje.
A to je gotovo jedino područje u kojem je bilo nekih pozitivnih promjena. Većinu smo podržali iako bismo bili sretniji da se umjesto kompliciranja poreznog sustava i brojnih olakšica i neoporezivih isplata išlo u smanjivanje stope poreza na dohodak. Plaće su u fokusu i poslodavaca i građana. Svi znamo da bi trebale biti veće. Ljudi odlaze i iseljavaju se tamo gdje mogu biti bolje plaćeni, a poslodavci koriste svaki prostor da bi povećali plaće i pokušali zadržati ili privući ljude. Problem je što su rezerve za povećanje plaća kod većine potrošene, a trošenje onoga što treba ići u razvoj na plaće je opasan teren.
Treba biti iskren i pošteno priznati da je nekih promjena nabolje bilo. Da smo nešto ipak uspjeli dobiti i mi poslodavci i poduzetnici, ali i dalje je to premalo. Oono čega nas rasterete na nacionalnoj razini natovare nam natrag na leđa kao trošak na lokalnoj. HUP već više od 20 godina priča o nužnosti promjena, traži da se stvari mijenjaju, ukazuje na primjere drugih zemalja koji potvrđuju da je to moguće, objašnjava da od boljih uvjeta poslovanja svi profitiraju – jer kad rastu tvrtke, raste i gospodarstvo, raste standard, napreduje društvo… Ali oni koji trebaju čuti kao da sjede na ušima. Mi ne smijemo zašutjeti. Ne smijemo odustati od toga da se svaki dan borimo za makar male ustupke, kad već nema velikih. Svaki mali korak, svako malo poboljšanje poslodavci iskoriste i rezultati se vide. Mi ne možemo u štrajk, ali kad je nama loše, svima je loše. Samo da to shvate i politika i sindikati.
Sve u svemu, u pripremama poslovnih planova za 2020. u dijelu koji se odnosi na očekivanja od okruženja, prostora za veliki optimizam nema. Ako sve ostane na ovome gdje smo sada bez novih predizbornih iznenađenja, bit ćemo na kraju i zadovoljni. Naš fokus zato mora ostati na nama samima, na onome što možemo sami napraviti da bismo neke nove tržišne potrese dočekali pripremljeni i otporni na negativne trendove koji s njima dolaze. A doći će sigurno, samo je pitanje kada. Kako kažu naši stari – uzdaj se u se i u svoje kljuse, pa će svaki novi pozitivan pomak koji eventualno dođe od vladajućih struktura u sljedećoj godini biti neočekivan, ali dobrodošao bonus i razlog za zadovoljstvo. U međuvremenu, borba se nastavlja, sad već s nadom da će biti bolje nakon što dođe nova vlada odnosno započne novi mandat izvršne vlasti. U nadi je spas.