Tvrdoglave činjenice

Jedno populističko rješenje za spas EU-a: Dopustite amortizaciju državnih investicija

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.5.2020. u 12:54

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.5.2020. u 12:54

Photo by JOHN THYS / AFP

Potpredsjednik Europske komisije zadužen za financijsku stabilnost Valdis Dombrovskis i hrvatski ministar financija Zdravko Marić

Kako je uvijek bolje da umre selo nego običaji, tako su i predstavnici država članica Europske unije u Europskom vijeću prije otprilike mjesec dana zaključili kako je posve logično da donesu odluku o pokretanju procedure prekomjernog proračunskog deficita nad Rumunjskom.

Uostalom, to je kojih tridesetak dana ranije zatražila i Europska komisija, na temelju nedvojbenih statističkih podataka o tome da je ta država 2019. godinu završila s deficitom državnog proračuna većim od dozvoljenih tri posto. U skladu s procedurom, Rumunjskoj su izdane i preporuke za uklanjanje “neravnoteže” te postavljen rok za ispunjenje tog cilja. U formalnopravnom smislu odluka je bila logična, zakonita i očekivana. U zdravorazumskom smislu, posve je jasno da se radilo o apsurdnoj odluci, bez ikakve moguće konzekvence u realnosti. Naime, tog 3. travnja praktički cjelokupna Europska unija nalazila se u “lockdownu” izazvanom epidemijom koronavirusa, dnevni broj mrtvih diljem kontinenta mjerio se u tisućama, a svi relevantni analitičari predviđali su europskoj i svjetskoj ekonomiji ulazak u najveću krizu od Velike depresije početkom prošlog stoljeća.

Isto tako, većina država članica Unije tada je već predstavila ekonomske pakete pomoći svojim nacionalnim gospodarstvima vrijedne stotine milijardi eura, a čak i ekonomskim laicima postalo je poprilično jasno da će javni budžeti praktički svih država članica otići u nebo. Hoće li nagodinu šefovi država članica okupljeni u Europskom vijeću složno glasati da se nad svakom od država koju vode pokrene ista takva procedura? Pitanje fiskalnih ograničenja definiranih u famoznom Paktu o stabilnosti i rastu Europske unije zapravo je pitanje o opstanku Europske unije. Pakt je nastao kao incijativa nekadašnjeg njemačkog ministra financija Thea Waigela, a smisao mu je bio da na području tadašnje Europske ekonomske zajednice kroz fiskalnu odgovornost osigura nisku inflaciju - najvažniji temelj njemačke poslijeratne ekonomske politike. Ipak, za mnoge države južne Europe Pakt se pokazao kao kompliciran otklon od vlastite ekonomske tradicije.

Nije pomoglo ni to što su ga velike države - Francuska, Njemačka i Italija - kršile kad im je to odgovaralo. Globalna financijska kriza i tada dominantna doktrina politike štednje pojačale su svijest o važnosti jačanja tih fiskalnih pravila, a to je konzekventno dovelo do jačanja mehanizama Europske unije za praćenje nacionalnih proračuna i eventualno sankcioniranje prekršitelja. A onda se dogodila koronakriza. Ekonomija se zaustavila, a države opet došle na rub spirale duga. Pad ekonomskih aktivnosti s jedne strane i značajno trošenje s druge strane ove će godine rezultirati time da će vjerojatno sve države članice zabilježiti deficit proračuna veći od 3 posto. Deficit će biti pokriven zaduživanjem, dug će nabujati, a BDP pasti - pa će konzekventno mnoge države članice radikalno probiti granicu omjera duga i BDP-a od 60 posto. A za mnoge će to biti svojevrsna luđačka košulja.

S jedne strane, pokretanje novog ciklusa gospodarskog rasta zahtijevat će značajna ulaganja u investicije, a s druge aktualne odredbe Pakta o stabilnosti i rastu nalagat će provođenje mjera štednje i famoznu fiskalnu konsolidaciju. Poraste li cijena zaduživanja, države s visokom razinom duga samo će na temelju rastućih izdataka za kamate imati problema sa zatvaranjem svojih proračuna. Rješenje tog problema bilo bi osiguranje jeftinog kapitala na temelju mutualizacije duga - izdavanja zajedničkih europskih obveznica - no kako Njemačka, Austrija, Nizozemska i neke skandinavske zemlje za to ne žele ni čuti, opcija na stolu je malo.

Možda je došlo vrijeme da se europski policymakeri vrate u prošlost. Prije više od 17 godina francuski ekonomist Olivier Blanchard - kasniji glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda - predlagao je malu, ali ekstremno važnu promjenu u računovodstvenom standardu koji se primjenjuje u monitoriranju provedbe Pakta o stabilnosti i rastu. Prema Blanchardu, državama bi trebalo dopustiti pravo da amortiziraju svoje investicije, vrlo slično onome kako to u svojim knjigama rade trgovačka društva. Za razliku od njih, računovodstvena pravila državnih budžeta zahtijevaju da se cjelokupni trošak investicije knjiži u godini kad se ostvario. Taj model potpuno ignorira osnovnu logiku investiranja - a to je da svaka investicija donosi određeni povrat, te da bi stoga trošak trebao biti raspoređen tijekom vremenskog roka u kojem se ti povrati događaju.

Takav način knjiženja potencijalno bi donio niz benefita. S jedne strane, motivirao bi države da značajniji udjel javne potrošnje od izdvajanja za plaće, materijalne troškove i ostale rashode usmjere prema investicijama. S druge bi potaknuo transparentnost javnih financija jer bi nestalo potrebe za uspostavu raznih paradržavnih investicijskih entiteta ili neselektivne primjene modela poput javno-privatnog partnerstva s ciljem zaobilaženja Unijinih fiskalnih pravila.

Na koncu, a trenutno najvažnije, takva promjena omogućila bi visokozaduženim državama europskog juga da u relativno kratkom roku potaknu novi ciklus gospodarskog rasta, a istovremeno zadrže kakvu-takvu stabilnost javnih financija. Rješenje je jednostavno, pa utoliko i donekle populističko. Unutar naših granica, gdje mnogi pamte zlatom optočene autoceste, mostove koji nigdje ne vode i rukometne dvorane zarasle u šipražje, postoji opravdana rezerva prema stavljanju takve proračunske bazuke u ruke političkih elita. Baš zato ni taj Blanchardov prijedlog ne treba smatrati ekonomskom panacejom, već korisnim oruđem koje u rukama vrijednih i mudrih može dovesti do plodne berbe. U situaciji kad nam prijeti nova eksplozija duga i slom javnih financija, alternativa je da trenutak nove sjetve dočekamo bez oruđa, sjemena, a možda i zemlje...