Izdvojeno mišljenje

Je li nam u interesu desniji HDZ?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

1.6.2019. u 11:45

AUTOR:

OBJAVLJENO:

1.6.2019. u 11:45

Mostar, BiH, 040417.
Predsjednik Vlade RH Andrej Plenkovic otvorio je 20. Medjunarodni sajam gospodarstva Mostar 2017. Na otvaranju su bili novoizabrani predsjednik Srbije Aleksandar Vucic, predsjednik Crne Gore Filip Vujanovic, clanovi predsjednistva BiH Mladen Ivanic i Dragan Covic. Na fotografiji: Andrej Plenkovic i Milijan Brkic
Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Tom Dubravec / CROPIX

Andrej Plenković i Milijan Brkić

Možda malo kasnim s komentarom rezultata izbora za Europski parlament u Hrvatskoj, ali i pravda je spora, ali dostižna.

Puno manje iznenadili su me sami rezultati izbora u odnosu na to koliko me zabrinula javna interpretacija tih rezultata.

Nakon svakih izbora kreće, naravno, proglašavanje dobitnika i gubitnika, traženje krivaca, odgovornih za izborne katastrofe ili za neočekivane trijumfe.

Moj je dojam da su izborne kampanje bile užasno dosadne, a baš takvi su bili i rezultati izbora; ništa naročito uzbudljivo, samo nekako - bljak.

Dosadni HDZ ostao je uvjerljivo najjača stranka, još dosadniji SDP uz metodološku pripomoć gospodina D’Hondta uspio je sa 45.000 glasova manje dobiti isti broj mandata kao HDZ, a na krilima poslovično niske izlaznosti svojevrsne prosvjedne glasove natprosječno motiviranih birača pokupili su vrlo čudna osobnost nekadašnjeg suca Kolakušića te dvije grupacije razočaranih radikalnih desničara koje je Plenkovićev HDZ, sasvim logično, odbacio. Uz to, moglo se zabilježiti također vrlo logično i očekivano splašnjavanje biračkog entuzijazma za vrlo različite modalitete jeftinog populizma koje zastupaju Živi zid odnosno Most.

Pa ipak, mnogi analitičari prepoznali su neku tobožnju revolucionarnu poruku biračkog tijela, nekakve krupne političke promjene. Stvara se atmosfera da su stvari u Hrvatskoj puno drugačije, a nisu.

Lako je shvatiti da pojedini političari jako podgrijavaju atmosferu “velikih promjena” pa čak i “prevrata” jer im to odgovara u interpretaciji političkih rezultata, ali dosta je čudno kad to čine analitičari koji se deklariraju nepristranima. Primjerice, jasno je da prekobrojne lijenčine u SDP-u slave “veliku pobjedu” uz za tu mainstream stranku šugavih 17 posto glasova i to zato što sami nisu vjerovali u vlastitu težinu na hrvatskom tržištu političkih ideja.

Isto tako je jasno da Plenkovićevi unutarstranački protivnici opterećeni zastarjelom retorikom, lošim osobnim imidžom pa i vrlo ozbiljnim aferama tih HDZ-ovih kakvih-takvih 23 posto pretvaraju u atmosferu strašnog poraza. Još je logičnije kad Ruža Tomašić (licemjerna protivnica europskih integracija koja već godinama mudro prima plaću Europskog parlamenta) ili Bruna Esih (za koju je pad jednog naci režima poraz) govore o “porukama naroda” kao da je tih njihovih oko pet posto hrvatski narod. No, kad te teze Plenkovićevih političkih konkurenata preuzimaju “nepristrani analitičari” koji su u Hrvatskoj vrlo često poprilično lijevo-liberalno orijentirani, onda mi je to baš jako čudno.

Lako je prihvatiti tezu da je Plenković pomalo dosadan. Čak je možda i vrhunaravno dosadan. Možda je odabrao i jako dosadne kandidate koje je nagurao u najdosadniju izbornu listu HDZ-a dosad. Međutim, kad analitičari počnu pričati o tome da Plenković nije “autentičan”, da je “odnarođen” te mu savjetuju približavanje još desnijoj desnici, tu ulazimo u vrlo opasan teritorij u kojem sugeriramo buduće sklizanje HDZ-a te posljedično cijele zemlje u zonu polarizacije i ekstremizma.

Je li zaista dobro da se na sljedećim izborima Plenkovićev HDZ dodvorava dijelu izbornog tijela koje je gladno radikalnih ideja koje prezentiraju Tomašić, Esih i Hasanbegović? Je li se Franjo Tuđman devedesetih imao naročitu potrebu dodvoravati HSP strankama? Je li im podilazio i stavljao ih na liste kako bi se biračima prikazao kao manje “odnarođen” jer je bivši partizan? Gluposti.

Ako pogledamo sadašnji sastav saborskih zastupnika HDZ-a, očito je da je ta stranka ionako već jako, jako desno. Puno više desno nego što se Plenković predstavlja u Europi. Uostalom, pa Plenković u Vladi ima ministara koji su i po kriterijima HSP-a iz ranih devedesetih jako “narodni” i to baš u smislu riječi kako je koristi gospođa Tomašić.

Zar nitko nije primijetio kakva su zapravo stajališta jednog ministra Medveda ili Kuščevića? Nitko nije primijetio da je poprilično radikalni Milijan V. Brkić i dalje potpredsjednik stranke? I kako se HDZ-ovim ministrima koji su cijeli Domovinski rat proveli u uniformi događa da im slovo o “narodu” i “autentičnosti” drže brbljavci bez dana u uniformi? I, sve u svemu, bi li tu kolege analitičari više skretali desno kako bi Plenkoviću vratili “autentičnost” i više ga “ponarodili”?

Nekako mi se čini da u tim analizama ima zapravo podosta politike koja govori da je situacija u Hrvatskoj bolja što je u HDZ-u lošije. Legitimno, ako ne volite HDZ. Međutim, budimo realni, ponovit ću: skretanje HDZ-a s današnjih pozicija dalje desno guranje je stranke iz prihvatljivog europskog političkog pučanskog mainstreama u radikalizam. Je li jednoj građanskoj demokraciji, pa čak i onima koji ne vole HDZ, u interesu desniji HDZ? Je li takav HDZ u interesu SDP-u i (lijevim) analitičarima koji ga najednom također žele “ponaroditi”?

HDZ-ov problem s popularnošću na ovim izborima nije nedostatak desničarenja ili nekakva izmišljena odnarođenost, nego iznova prepoznatljiva sklonost klijentelizmu odnosno uhljebništvu, kao i reforme ciljane da pomognu državi, a ne čovjeku.

Ne treba, dakle, tvrditi da Plenković i njegova kamarila nemaju putra na glavi. Očiti nedostatak reformske volje i nezreli ministri koji guraju polurješenja sigurno ga ne karakteriziraju kao velikog lidera. Pa ipak, kakav god bio da bio, činjenica je da je u srijedu objavljena vrlo lijepa stopa rasta hrvatskog BDP-a od 3,9 posto, a Plenković je osobno od europske političke kreme dobio iznimno povjerenje u obliku uloge pregovarača pri izboru ključnih ljudi u europskim institucijama. Tko je bio zadnji premijer koji se mogao pohvaliti s takva dva strašna “problema”?

Plenković ima dva realna problema. Prvo, želi li doista biti državnik a ne prosječni politički karijerist, mora pokrenuti ozbiljne reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava. S ovim prvim povezano je drugo: kako bi mogao provesti ono što je doista važno, mora se okružiti s ozbiljnim intelektualnim kapitalcima. No, Plenković, čak i ako je našao pokojeg intelektualca, u prvom redu operative nema dovoljno ljudi s dovoljno utakmica u nogama.

Primjerice, kao nekakav mag političkih konstrukcija u prvi plan iskočio mu je savjetnik Kopal, pogotovo nakon što su se u Lici obračunali s Darkom Milinovićem. A taj veliki mag nakon zarađenih 23 posto na izborima i prvog mjesta uspaničio se i počeo izgovarati neprimjerene paralele s crnim labudom. Osim što je pokazao da nije najbolje shvatio slavnu knjigu Nassima Nicholasa Taleba, nije shvatio nešto još jednostavnije, inače karakteristično za svaku politiku i boks: ne pokazuj da si uzdrman kad primiš prvi udarac u nos. Ništa strašno. Kopal će za koju godinu naučiti razliku u kompleksnosti između obračuna u Lici i nacionalnih izbora, a i to da N. N. Taleb nije pametnjaković čije je mudrolije mudro implementirati u političkoj praski. To se vidi iz aviona. U ovoj domaćoj praksi, bolje se držati one stare: Ni zrna žita neprijatelju.

I sve to je nevažno ako Plenković ne shvati da vlast treba osvježiti vrhunskim ekspertima koji će mu omogućiti da orkestrira pametne reforme.