Izdvojeno mišljenje

Je li moguće da će COVID-19 učvrstiti rasklimani EU?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

30.5.2020. u 15:33

AUTOR:

OBJAVLJENO:

30.5.2020. u 15:33

German Chancellor Angela Merkel arrives to address a joint press conference with French President Emmanuel Macron, who attends via video link, at the Chancellery in Berlin, Germany, on May 18, 2020 on the effects of the novel coronavirus COVID-19 pandemic. (Photo by Kay NIETFELD / POOL / AFP)
AFP

Angela Merkel i Emmanuel Macron

Plan oporavka koji je sredinom tjedna predstavila šefica Europske komisije Ursula von der Leyen ne samo da je revolucionarna inovacija u dosadašnjem načinu financijskog poslovanja Unije, nego bi, izglasa li se u parlamentu EU, mogao dramatično promijeniti prirodu odnosa između članica. Svojim prijedlogom financiranja oporavka, Komisija je napravila divovski korak: zatražila je da EU preuzme na sebe razvoj centraliziranih fiskalnih kapaciteta. O fiskalnoj Uniji donedavno se samo teoretiziralo, a sada bi u samo nekoliko mjeseci u izvanrednoj situaciji parcijalna fiskalna unija trebala postati stvarnost, što je pomalo neobično, jer financijske tenzije između članica nikad u povijesti EU nisu bila napetije. Je li moguće da će Covid-19 učvrstiti rasklimanu EU ili će je slomiti?

Komisija u osnovi traži da joj parlament EU dopusti vrlo značajno zaduživanje od 750 milijardi eura uz pomoć jamstava članica kako bi nakon toga redistribuirala taj novac po principu koji se dosad u EU nije primjenjivao - prema potrebama. Iako redistribucija novca ‘prema potrebama’ zvuči kao rješenje iz komunističkih udžbenika, što nije baš dobro funkcioniralo, činjenica jest da Komisija želi najviše pomoći članicama koje su najviše pogođene pandemijom koronavirusa, odnosno posljedičnom krizom baš “prema potrebama”. Zajedništvom u zaduživanju (izdavanje Eurobonda) i redistribucijom prikupljenog novca Komisija zapravo predlaže značajni odmak od tzv. juste retour principa koji je u međusobnim odnosima članica po pitanju financija bio pažljivo njegovan.

Juste retour, ili fer naknada koje su za svoje financiranje mogle očekivati članice u slučaju krize izazvane pandemijom, jednostavno nije moguć zbog toga što cijeli niz visokozaduženih članica ima doslovno slomljene javne financije; urušene javne prihode uz nova izvanredna zaduživanja. Te članice mogu investirati u oporavak samo uz pomoć bogatijih i u prošlosti fiskalno odgovornijih članica, koje bi pak trebale pronaći tržišni interes da pomognu nesretnoj Italiji, Španjolskoj ili Grčkoj.

U osnovi se prijedlog Europske komisije temelji na ranijem njemačko-francuskom dogovoru koji ima politički cilj - zaustaviti populističke centrifugalne sile koje su počele rasturati Europu. Odgovor na podjele trebala bi biti visoka razina solidarnosti bogatijih i uspješnijih prema neuspješnijim članicama. Je li realno očekivati da će njemačko-francuski deal i prijedlog EK slomiti rastući euroskepticizam koji je toliko ojačao da se u zemljama poput Italije odbijaju čak i vrlo povoljni zajmovi za oporavak jer uz njih dolaze i relativno labavi uvjeti odobravanja?

Jug inzistira na transferu velike pomoći iz zajedničkog zaduživanja, a u vraćanju tog duga sudjelovao bi sa znatno manjim udjelom nego uspješnije nacije. Financijski apetiti juga su golemi. Sad treba pričekati i vidjeti hoće li Njemačka čvrsto stati iza pompozno objavljenog dogovora Merkel-Macron, što bi možda osiguralo prolazak plana oporavka EK u parlamentu EU, ili će Nijemci, taktički uz pomoć sjevernih saveznica, poput Nizozemske, Danske, Švedske ili Austrije, znatno modificirati Komisijin hrabri prijedlog koji bi dijelio novac “prema potrebama”.

Mogu se očekivati vrlo teški i napeti pregovori. Iako su u medije iscurili podaci o alokacijama 750 milijardi po zemljama, vrlo je neizvjesno hoće li se održati okviri koji su vrlo snažno diferencirali neto davateljice i neto primateljice u europskom planu oporavka. Velikih 300 milijardi eura prelilo bi se, prođe li plan EK, od zemalja neto davateljica prema zemljama neto primateljicama. Pričalo se da će sredstva ići zemljama koje su najviše pogođene pandemijom, ali je očito da broj zaraženih, trošak zdravstvenog sustava i slično, nisu bili presudni, nego se visina sredstva određivala više razmjerno veličini zemlje i slabosti njihovih ekonomija; prema BDP-u per capita i broju nezaposlenih.

U cijeloj toj priči, Hrvatska je u prijedlogu EK poprilično dobro prošla jer bi trebala primiti u sedam godina više od 10 milijardi eura, ne računajući redovne programe EU. U odnosu na veličinu BDP-a, RH je tu odmah uz Grčku po visini predložene pomoći, iako smo imali vrlo mali broj zaraženih Covidom-19, kao i vrlo mali broj smrti.

S jedne strane se neslužbena rang-lista zemalja po visini grantova, proizašla iz prijedloga EK, gdje se Hrvatska jako dobro pozicionirala, može smatrati najveći uspjehom Plenkovićeve vlade, iako cinični ljudi mogu reći da je to zapravo puka rang-lista najneuspješnijih europskih zemalja kojima zbog koronakrize očajnički treba pomoć. S obzirom da je Hrvatska, bez obzira na svu ekonomsku nesnalažljivost koju je pokazala posljednjih 20 - 30 godina, danas ipak u boljem fiskalnom stanju nego Italija ili Španjolska, premijer ipak zaslužuje kredite. No, prvo treba pričekati i vidjeti hoće li uopće Hrvatska dobiti 10 spasonosnih milijardi eura. Ništa još nije riješeno.

Pregovaračka drama članica tek kreće i mogla bi imati vrhunac u drugoj polovini sljedećeg mjeseca kad se za stolom trebaju naći premijeri svih europskih zemalja. Dotad će se u javnost puštati tek mrvice informacija o pregovaračkim pozicijama pojedinih zemalja. Samo je jedna prilika za dogovor. Vremena nema previše. Ako se zemlje ne približe dogovoru do kraja ljeta, cijela priča izgubit će smisao. Novac bi mogao stići prekasno.

Proces usvajanja plana oporavka, kao i novog financijskog okvira, neće se, dakle, dogoditi dva puta. Ugroženim članicama već je problem to što bi u najboljem scenariju novac od zajedničkog zaduživanja kroz grantove i zajmove počele dobivati tek negdje u 2021. godini, a treba im odmah, pa vode politiku zaduživanja kao da je sigurno da će dobiti grantove. To je opasna fiskalna igra. Što ako na kraju ne dobiju grantove koje očekuju? Je li možda EU pred slomom ako sjevernjaci odluče da im se ne isplati spašavati neuspješne nacije? Može li u tom slučaju uopće opstati eurozona? Teška su to pitanja bez jasnih odgovora u ovom trenutku.

Na suprotnom kraju vizije zajedničke budućnosti u odnosu na ono što predlaže EK nakon dogovora Merkel-Macron jest prijedlog grupe štedljivih zemalja koje umjesto izdašnih grantova, predlažu kratkoročnije “zajmove za zajmove”, odbijaju mutualizaciju dugova, traže jasne fiskalne uvjete zajmova, kao i zatvaranje programa nakon dvije godine te limitiranje kontribucija na 1 posto bruto nacionalnog prihoda, što bi značilo da će budući budžet EU u sljedećih sedam godina biti niži nego u prošlih sedam. Čini se kao da između očajnog i populizmom načetog juga i prijedloga sjevernjaka stoji velika provalija. Jedina šansa da se ta provalija premosti jest apsolutni pritisak Njemačke na štedljive članice. Hoće li do tog pritiska doista doći, također je nejasno.

Ostaje otvoreno, naravno, i pitanje pravednosti oporezivanja kojim će se skupljati novac za vraćanje zajedničkog duga EU. S tim u vezi, jaz bi mogao biti još veći nego kad se razgovara o principima zajedništva u zaduživanju. Tu čak nema ni jasne teorije, osim što se spominju mogući porezni prihodi.

Kancelarka Merkel nakon sastanka s Macronom rekla je da “nacije same nemaju budućnost”. Njemački jastrebovi Schäuble i Merz podržali su dogovor s Macronom. - Novi zajmovi članicama bili bi kamenje, a ne kruh - poručio je Schäuble, kao da nije onaj isti Schäuble koji je dominirao Europom kao principijelni njemački ministar financija.

Slute li Nijemci da bi raspad EU mogao biti puno veća ekonomska i socijalna drama nego što se to moglo nazrijeti u najcrnjim scenarijima prije pandemije koronavirusa pa pristaju na sve? To je sasvim moguće. I u tom strahu zapravo je ključ hrvatske šanse da kroz program oporavka EK doista dobije 10 milijardi eura, uz preuzimanje relativno malog rizika. Ako dobijemo te milijarde, to je novac s kojim možemo osigurati održivi rast. Možda je to uopće zadnja šansa da napravimo nešto veliko.