Izdvojeno mišljenje

Javni dug razvijenih zemalja dosegao 55 bilijuna dolara! Trebamo li paničariti?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

21.12.2019. u 10:20

AUTOR:

OBJAVLJENO:

21.12.2019. u 10:20

Zagreb, 300419.
Hrvatska narodna banka, Hrvatski novcarski zavod doo.
Reportaza o hrvatskoj valuti kuni povodom 25 godina izadavanja hrvatske kune.
Na fotografiji: trezor HNB-a.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
Davor Pongracic / CROPIX

Ilustracija

Ako želite da vas pogodi onaj “aha efekt” koji doživite u tekstu koji vam je jasno i razložno objasnio nešto što je iznenađujuće važno, svakako biste trebali pročitati djelo “Globalni valovi duga - uzroci i posljedice”, koje su za potrebe Svjetske banke napisali M. Ayhan Kose, Peter Nagle, Franziska Ohnsorge i Naotaka Sugawara. Pomalo je neobično za publikaciju koju možete besplatno skinuti na internetu u obliku običnog PDF-a napisati da je djelo, ali je u svakom slučaju riječ o opsežnom analitičkom i istraživačkom radu važnijem od brojnih ekonomskih bestselera objavljenih u nekoliko posljednjih godina. Količina skupljenih, obrađenih i prodiskutiranih podataka doista je fascinantna. No, tako nešto možete i očekivati u ozbiljnim publikacijama Svjetske banke. “Globalni valovi duga” razlikuje se od takvog šiva po tome što su pisani odgovorno, sa stavom, i kao vrlo jasna preporuka globalnim policymakerima. Ne kao štivo za dodvoravanje policymakerima.

Uostalom, teško se sjetiti kad je svojim kraćim osvrtima prije samog sadržaja sedam superteškaša ekonomske misli istaknulo važnost poruke koju donosi ta knjiga. Dovoljno je reći da je taj niz osvrta otvorio Kenneth Rogoff, profesor javnih politika i ekonomije na Harvardu, sa zaključnom rečenicom koja glasi: “S dubokim istraživanjima i novim uvidima ova knjiga bit će podjednako korisna referenca policymakerima i akademicima”. O tome koliko su važni “Globalni valovi duga” na Rogoffa su se redom nadovezali Obstfeld, Gregorio, Claessens, McKibbin, Chin i Spiegel.

Poruka “Globalnih valova duga” u osnovi je vrlo jednostavno upozorenje: razina koju je dosegao dug tzv. zemalja u razvoju (emerging markets) postala je šokantna i duboko zabrinjavajuća; ukupni dug zemalja u razvoju dosegao je 170 posto njihova BDP-a. Na to mnogi godinama odgovaraju kako održivost tog duga ne bi trebala biti previše zabrinjavajuće pitanje jer zemlje u razvoju u prosjeku imaju znatno brže stope rasta nego stagnirajuće stare zapadne demokracije koju smo nazivali “razvijenim svijetom”. Međutim, “Globalni valovi duga” upozoravaju da je rast na emerging marketsima znatno usporio u odnosu na razdoblje 2007. - 2009. godine, a dug ubrzano raste. Prije te zadnje velike financijske krize, stope rasta zemalja u razvoju ne samo da su bile osjetno više, nego su se činile robusnijima, održivijima.

Samo od 2010. godine do kraja 2018. dug zemalja u razvoju porastao je golema 54-postotna poena i dosegao 55 bilijuna dolara. To je najbrži i najveći globalni rast duga zemalja u razvoju još od 70-ih godina prošlog stoljeća. Najveći dio tog duga može se zahvaliti velikom “ekonomskom uspjehu” Kine koja je sama zaslužna za novih 20 bilijuna duga. Poznato je da je financijski ekonomski konstrukt Kine odavno postao notoran. Nova knjiga otkriva i da je u ostatku svijeta javni i privatni dug zemalja u razvoju bujao u praktično svakoj regiji.

Uz tako veliku razinu duga zemlje u razvoju postaju ekstremno osjetljive na bilo kakav šok. Ionako su već pretežito osjetljive na eksterne šokove jer ih 75 posto ima proračunske deficite, a korporativan dug njihovih privatnih sektora pretežito je denomiran u stranim valutama, pa bi u slučaju velikih tečajnih oscilacija njihove kompanije mogle biti košene kao snoplje. Istodobno, deficiti tekućih računa veliki su im kao i što su bili 2007. godine.

Dovoljna je mala iskrica krize, tek naznaka problema, da iznenadni rast premija na rizik dovede do kaskadnog rušenja niza slabijih nacionalnih ekonomija. Doba ekstremno niskih kamata kao da je uspavalo mnoge vlastodršce i direktore. Zaduživanje je postalo lako, dug se tovario kao da je slama jer je, logično, vrlo jeftin. No, ako bi došlo čak i do relativno blagog rasta prinosa, ta bi slama vrlo brzo postala olovni teret refinanciranja. Jednostavno rečeno: razina duga zemalja u razvoju ekstremno je visoka prema svim zdravorazumskim kriterijima. Računati na rast kao superheroja-izbavitelja, isto je kao vjerovati da postoji Batman.

Među zemljama u razvoju posebno je zabrinjavajuća situacija u zemljama s nižim prihodima. Kako bi se razvijale i osigurale gradnju infrastrukture vlasti tih najsiromašnijih zemalja, lako ulaze u zone višeg rizika koji proizlazi iz istraživanja. Tako se dogodilo da je sve veći dio kreditora siromašnijih zemalja izvan Pariškog kluba zajmodavaca koji imaju jasnija pravila igre. Siromašne zemlje opterećene su velikim iznosima opskurnog duga s puno tzv. non-disclosure klauzula, tako da se i ne može točno znati na što su sve pristale da bi dobile novac. Istodobno, iste te vlade koje su po svaku cijenu pokušavale doći do kapitala za javne investicije, jako su podcijenile važne investicije u ljudski kapital.

Sve u svemu, “Globalni valovi duga” pretresli su ne samo javne financije, nego i oko 500 različitih individualnih epizoda u stotinjak zemalja u razvoju u proteklih pet desetljeća. Nakon takvog pothvata obrasce je lako uočiti. Do sličnog velikog rasta duga zemalja u razvoju ranije je dolazilo prije velikih financijskih kriza. Još se dobro sjećamo krize u Latinskoj Americi 80-ih godina, azijske financijske krize u 90-ima, a dijelom je svijet u razvoju financijski pokošen i za zadnje krize 2007. - 2009. godine.

Jedino po čemu se vidi da su “Globalni valovi duga” ipak rad koji je financirala Svjetska banka leži u činjenici da nas predsjednik Svjetske banke na samom početku pomalo neuvjerljivo tješi kako je tako veliki rast duga, pojednostavljeno prepričano, i dalje upravljiv, pogotovo zato što živimo u doba povijesno niskih kamata. Ako bismo zamislili zaključak knjige koji nije financirala jedna takva velika institucija koja mora biti javno odgovorna i ne paničariti, mogli bismo zamisliti zaključak u kojem bi stajalo oštro upozorenje da se hitno mora sazvati međunarodna konferencija o zaustavljanju rasta duga zemalja u razvoju.

Tome treba pridodati zapažanje Deutsche banke koja je u svojoj analizi ustvrdila da je dug najvažnijih svjetskih ekonomija na najvišoj razini u zadnjih 150 godina, ako se izuzmu ratovi.

Idemo se vratiti u prvi razred osnovne i malo zbrajati dva plus dva: imamo najveći mirnodopski dug najrazvijenijih zemalja i najveći povijesni dug zemalja u razvoju i - što dobivamo? Odgovor ću ponuditi, vama čitateljima.

Treba još samo primijetiti kako ne treba vjerovati da je moguća u uvjetima primamljivih niskih kamata nova era velikog razduživanja kakvu smo gledali u razdoblju od 1945. do 1980. godine kad su javni dugovi Velike Britanije, Francuske, Japana, Australije i Kanade s