Izbor francuske odvjetnice Christine Madeleine Odette Lagarde za novu šeficu Europske središnje banke vjerojatno je najvažnija odluka proizašla iz teških pregovora o budućim čelnicima ključnih europskih institucija; onaj tko vodi središnju banku zapravo ima najveću autonomiju među svim europskim institucijama, kao i najviše direktnog utjecaja na financijske i posljedično šire ekonomske tokove.
Oni koji dobro poznaju Christine Lagarde procjenjuju da će ona za europsku monetarnu politiku značiti kontinuitet u odnosu na ono što je u svom mandatu činio dosadašnji šef ESB-a, Mario Draghi. Drugim riječima, može se reći da je izbor Lagarde za šeficu ESB-a poraz kritičara politike niskih ili negativnih kamatnih stopa kombiniranih s programom tzv. quantitative easinga, odnosno masivnog otkupa vrijednosnica od središnje banke, čime su se upumpavali veliki iznosi u europsku ekonomiju.
Oštar kritičar
Posebno će trebati paziti na buduće izjave Jensa Wiedmanna, predsjednika Bundesbanke, koji je bio oštar kritičar Draghijevih monetarnih stimulansa procjenjujući da on, pojednostavljeno rečeno, u ekonomiji samo producira iznimno veliki broj ovisnika i tako cementira postojeće strukturne probleme.
Poznato je da je Christina Lagard, kao i Weidmann, velika zagovornica strukturnih reformi i iz pozicije šefice MMF-a znala je upozoravati da se zemlje u situacijama stagnacije ili ekonomskog pada previše oslanjaju na monetarnu politiku te je uporno zazivala fiskalne i strukturne reforme kako bi pojedinačne nacije postale otpornije na nove financijske ili šire ekonomske šokove. Međutim, iz njezinih se novijih javnih poruka vezanih uz monetarnu politiku čini da se neće ustezati od novih monetarnih popuštanja u Draghijevu “whatever it take’s” stilu, pogotovo kad je riječ o rezanju kamata. Konkretno; komentirajući nedavno poteze američkih Federalnih rezervi, procijenila je da je dobro što imaju tzv. data dependent pristup. U prijevodu to znači da joj se sviđa što guverner američkog FED-a kaže da će pratiti ekonomske podatke i da će ovisno o njima odlučiti o smanjivanju kamatne stope središnje banke. Poznato je da je američki FED pod velikim pritiskom predsjednika Trumpa da spusti kamate, odnosno zaustavi najavljenu normalizaciju američke monetarne politike koja je bila ciljana vraćanju kamatnjaka na uobičajene povijesne razine i uravnoteženju bilance FED-a, čime bi se otvorio puno veći manevarski prostor za intervenciju kad ekonomija zapadne u ozbiljne probleme.
Grčka kriza
Hoće li i Lagarde voditi monetarnu politiku olakšavanja prema političkim željama šefova ekonomski najugroženijih europskih nacija, tek treba vidjeti, ali je scenariji u kojem će štediše i dalje loše prolaziti kad je riječ o kamatama na štednju, svakako vrlo vjerojatan. Uostalom, najzadovoljniji su izborom Lagard u Francuskoj i južnim članicama eurozone jer upravo u tom dijelu zone leže najveći problemi s fiskalnom održivošću i rastom.
Analitičari tvrde da je najveći dobitak za ESB to što je Lagard poznata po svojim pregovaračkim vještinama, a njezino radno iskustvo izvrsne francuske ministrice financija, kao i osam godina vođenja MMF-a, sigurno će joj nadoknaditi nedostatak ekonomske diplome. Imidž dobre pregovaračice posebno će joj dobro doći u atmosferi zaoštrenih međunarodnih ekonomskih odnosa.
O Lagard valja reći da je za vrijeme najdublje grčke krize javno kritizirala Grke, poručujući im da je došlo vrijeme za naplatu njihova lagodnog život, ali je isto tako u jednom trenutku porekla sve što je rekla o nužnoj naplati grčkog duga te je jako relativizirala utjecaje dotadašnje tvrde ideologije štednje. U MMF-u je i u ocjeni drugih nacija također donijela određenu širinu u procjenama situacije u odnosu na dotadašnje doktrine. Govoreći, primjerice, nedavno o američkoj ekonomiji, posebno je istaknula njihovu najdulju ekspanziju u zabilježenoj povijesti, uobičajeno je prošla kroz ekonomske indikatore, klasično je MMF-ovski upozorila na lokalnu i nacionalnu neodrživost duga, ali i postavila pitanje šire slike polarizacije u prihodima i bogatstvu, erodiranja socijalne mobilnosti, kao i nezadovoljavajućih učinaka obrazovnog i zdravstvenog sustava.