Piše Danko Sučević

Hrvatskoj je potrebno restrukturiranje kako bi dostigla konkurente

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.11.2019. u 16:59

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.11.2019. u 16:59

Zagreb, 210218.
Trg svetog Marka, Vlada RH. Sjednica uzeg kabineta Vlade RH zbog ostavke izvanrednog povjerenika Vlade u Agrokoru Ante Ramljaka.
Na fotografiji: ministar Zdravko Maric.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srdjan Vrancic / CROPIX

Zdravko Marić

Hrvatski je BDP u 2018. porastao za 4 posto, procjene za rast u 2019. kreću se oko tri posto. Broj nezaposlenih stanovnika u zadnje se tri godine prepolovio. Zaduženost države je pala s 84 posto BDP-a na 74 posto BDP-a. To su sve sjajne činjenice u koje nitko ne bi trebao sumnjati. No, kada se te činjenice koriste u svrhu političke promidžbe, onda je legitimno postaviti pitanja jesu li ti trendovi posljedica aktivnosti vladajućih političara te jesu li ti rezultati uopće dobri!

Kada bi Hrvatska bila tvrtka i kada bi vam se pružila prilika da uložite svoju ušteđevinu u tu tvrtku, biste li to učinili? Tvrtka Hrvatska raste, zapošljava sve više ljudi i smanjuje svoju kreditnu izloženost. Vladajući nas pokušavaju uvjeriti da je to dovoljno informacija i da su one dovoljno dobre da im ponovno poklonimo povjerenje. Ako već živite u Hrvatskoj, ako ste pomalo konzervativni i neskloni promjenama, ako vam ekonomija i nije najvažnije pitanje, onda vam je vjerojatno i ovo malo informacija dovoljno. Međutim, da ste neovisni strani investitor, znali biste da informacije o jednoj zemlji nisu dovoljno za odluku o ulaganju. Znali biste da nije pitanje hoćete li uložiti u Hrvatsku nego je pitanje gdje ćete uložiti. Gledajući zemlje “Nove Europe”, vrlo brzo biste zaključili da je BDP u Hrvatskoj u tri godine narastao za 7,2 posto, u Rumunjskoj 13,7 posto, u Sloveniji 11,7 posto, a u Mađarskoj 10,9 posto. Vidjeli biste da je hrvatski rast BDP-a bolji samo od slovačkog, slabiji čak i od zemalja s kojima se inače rado uspoređujemo jer dobivamo osjećaj da nismo najgori. Kumulativni rast BDP-a u tri godine u Crnoj Gori je 12,7 posto, Albaniji 9,2 posto, Bugarskoj 8,7 posto, a Srbiji 7,5 posto, sve je to bolje od Hrvatske.

Zaduženost je pala za gotovo 10 posto što je sjajno dok ne vidite da se iznos duga u stvari nije smanjio nego se BDP povećao. Na isti način je Slovenija smanjila zaduženost za 12 posto BDP-a na 70 posto, a Mađarska za šest posto na 70 posto. Znate li zašto ostale zemlje Nove Europe nisu bitne? Pa zato što su drastično manje zadužene od Hrvatske. Poljska i Slovačka na oko 50 posto, sve ostale zemlje na manje od 40 posto, a ekstremna Estonija duguje samo osam posto svog BDP-a. Hrvatska je, dakle, najzaduženija zemlja Nove Europe i iznos duga ne smanjuje.

Javni dug (kao udio u BDP-u)

 

Nezaposlenost od pet posto ukupnog stanovništva je opet veća od bilo koje zemlje Nove Europe. Kada pogledamo detaljnije dostupne podatke Državnog zavoda za statistiku, vidimo da je polovica smanjenja broja nezaposlenih došla od smanjenja broja aktivnog stanovništva! Nepovoljna demografska kretanja prvo uzimaju danak u veličini aktivnog stanovništva. Druga polovica smanjenja broja nezaposlenih ipak dolazi od činjenice da su se ljudi zaposlili. Tako je danas ipak zaposleno otprilike sedamdeset tisuća ljudi više nego 2016. Međutim, zaposlenost stanovništva je u Hrvatskoj manja nego u bilo kojoj usporedivoj zemlji. Od svih europskih zemalja, jedino Grčka i Italija imaju nižu zaposlenost.

Da, idemo naprijed, ali zaostajemo. To je kao da smo zadovoljni da smo zabili jedan gol, a nije nam važno da smo primili tri i da smo izgubili utakmicu. Kao da smo zadovoljni jer smo pretrčali jedan kilometar, a ne smeta nas da smo zadnji. U današnjoj globalnoj ekonomiji nije važno sudjelovati, važno je biti među najboljima.

Zbog toga nas oni spomenuti neovisni strani investitori zaobilaze, a ljudi rođeni u Hrvatskoj polako napuštaju. Nema tih poticaja stranim investitorima, tog crvenog tepiha kojim ćemo ih dočekati, tih promotivnih spotova kojima ćemo ih uvjeriti da ulože u gospodarstvo koje zaostaje. Ozbiljni investitori to jednostavno ne rade. Zato nam uglavnom i dolaze trgovački lanci i, što je još gore, trećerazredni špekulanti kojima je glavna konkurentna prednost da se snalaze u mutnim vodama.

Na takvu vrstu samodopadnosti često se nailazi i u privatnim tvrtkama. Ponosni su na svoje rezultate jer ne gledaju kako posluje konkurencija. Na primjer, najveća hrvatska tvrtka u proizvodnji hrane je Vindija s 2,9 milijarde kuna prihoda i 36 milijuna kuna dobiti. Međutim, iza nje su Podravka s 131 milijun kuna dobiti, Dukat s 46 milijuna kuna dobiti i PIK Vrbovec s 86 milijuna kuna dobiti. Varaždinska Vindija je najveća, ali nikako ne može biti zadovoljna rezultatima. Potrebno joj je ozbiljno restrukturiranje da bi dostigla profitabilnost konkurencije. Isto je tako Hrvatskoj potrebno ozbiljno restrukturiranje da bi dostigla konkurentne zemlje. Za Vindiju sam siguran da neće spavati na lovorikama. Za Hrvatsku se nažalost bojim da se neće pokrenuti.