Izdvojeno mišljenje

Hrvatski bi političari pozorno trebali pratiti prosvjede u Čileu

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.11.2019. u 12:48

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.11.2019. u 12:48

A demonstrator waves a flag over a riot police vehicle during a protest against Chile's government in Valparaiso, Chile October 30, 2019. REUTERS/Rodrigo Garrido
Rodrigo Garrido / REUTERS

Gledajući ovo što se događa između sindikata u obrazovanju i Vlade, čini se da je krenulo baš onako kao što ne treba; putem dugotrajnog i sve radikalnijeg sukoba koji će pogoršavati atmosferu u zemlji te dodatno zakočiti sva reformska pomišljanja.

Vlada je kao zadnju liniju obrane zauzela kategorički stav da ne želi pregovarati o koeficijentima u obrazovanju jer bi onda morali pregovarati i sa svima ostalima. I uz dobru volju, ovako posložena administracija za to objektivno nema adekvatne resurse te uz ovakav ustroj mogu proizvesti samo perpetuiranje natezanja i ucjena. S druge strane, sindikalno vodstvo značajnim dijelom pokušava voditi politiku zemlje jer su shvatili kakvu populističku moć drže u rukama primjenjujući sustav javnih prijetnji. Pa ipak, koliko god su sindikalni čelnici antipatični zbog svojih demagogija i potpune neodgovornosti kad raspiruju niske strasti, bolje bi bilo krenuti u ogromni posao prilagodbe koeficijenata nego pružati tvrdoglav otpor onome što bi trebalo napraviti. Čak i laik lako će shvatiti da koeficijenti nisu uredu, a ono što nije dobro, treba mijenjati. Bolje je pravovremeno potrošiti novac na prilagodbu organizacije koja će omogućiti odrađivanje ogromnog posla oko koeficijenta nego gledati gomilanje nezadovoljstva, polarizaciju i radikalizaciju. Zašto?

Hrvatski političari jako bi dobro trebali pratiti što se događa u Latinskoj Americi. Posebno su zanimljivi Argentina i Čile gdje politike, koje podržavaju međunarodna zajednica, investitori i financijske institucije, gube bitku protiv populizma. Razlog za to je prekasno prepoznavanje problema u društvu vezanih ne samo uz socijalnu i ekonomsku problematiku, nego i uz iracionalnosti masovne psihologije. Birači često ne sagledavaju situaciju realno, niti mogućnost njezinog popravljanja. Ipak, na njih se može utjecati, ne bi ih se smjelo ignorirati. A političari ne bi smjeli živjeti u nekim svojim svjetovima.

Čile je u odličnom ekonomskom stanju u odnosu na većinu drugih zemalja Latinske Amerike, Argentina je pak globalno poznata po notornoj sklonosti bankrotima. Čile ima val vandalizma i nasilja na ulicama, a argentinski predsjednik Macri zapravo je dobro prošao na izborima iako ih je izgubio – osvojio je lijepih 40 posto glasova nakon što njegova vlada, koja je obećavala obračun s populizmom, nije uspjela usrećiti većinu Argentinaca rezultatima liberaliziranja ekonomije i tehnokratskog upravljanja. Obećani povratak na ‘staru slavu’, koje se u Argentini nitko ni ne sjeća, nije se dogodio.

Suvremena povijest Latinske Amerike pokazuje da je upravljanje zemljom puno više od dobrog razumijevanja ekonomskih postulata te stvaranja pozitivnog poslovnog okružja, ali isto tako bez uspješne ekonomije nećete učiniti ništa.

Nedavno su se susreli argentinski predsjednik Macri i čileanski predsjednik Pinera. Macri je na pozornici Fundacion Libertada zborio o “velikoj kulturnoj promjeni” nakon godina populističke gozbe, a Pinera se pohvalio kako Čile u tome može biti dobra referenca. Strastveno su im pljeskali kolege političari s desnice i poslovni lideri, pa čak i nobelovac Mario Vargas Llosa koji se također našao u publici. Argentina je iznova u bankrotu pa kreditori moraju pregovarati koliko će im dugova otpisati, a čak i Čile, koji se može pohvaliti robusnim gospodarskim rastom, trpi prosvjede kakvi nisu viđeni još od kraja diktature Augusta Pinocheta. Pinera je na nasilje reagirao vojnom intervencijom te je samo povećao tenzije.

Situacija je, ako se promatra površno, toliko zbunjujuća da se morate upitati je li to Latinska Amerika krenula u kolektivnu venecuelizacije.

Situacija u ‘uspješnom’ Čileu samo je naizgled bizarna. Privatiziran je mirovinski sistem, što je donijelo dobre rezultate, ali je stvoren i velik broj penzionera bez ičega. Djelomično je privatizirano i zdravstvo. Sveukupne čileanske društvene promjene stvorile su novi prekarijat bez pristupa sve skupljim javnim uslugama. Razvoj ekonomije socijalni sustav nije pratio istom brzinom. Reforme koje su trebale odgovoriti na taj nesrazmjer bile su prespore.

Djelomična nepravda pretvorila se polako u veliki val nezadovoljstva. Rast nejednakosti postao je opće mjesto čileanske javne komunikacije. Frustracija i polarizacija biračkog tijela tijekom godina se radikalizirala.

Čile je zadnjih 30 godina imao zdravu ekonomsku politiku koja mu je osiguravala brži rast nego što su ga imale druge usporedive zemlje Latinske Amerike. Nejednakost se u Čileu tijekom tih desetljeća polako smanjivala, ali danas svi više govore o nejednakosti nego nekad. Uobičajene metrike nejednakosti pokazuju kako je ona puno veća u Brazilu, Meksiku ili Kolumbiji nego u Čileu. Tek su nešto više jednaki građani Argentine i Perua, ali je pritom Čile osjetno bogatiji.

Nasilje u Čileu motivirano je percepcijom. Ogorčenost dijela Čileanaca proizlazi iz toga što se oni više ne uspoređuju s neuspješnim zemljama Latinske Amerike nego s time kako ljudi žive u zemljama OECD-a. Posebno su za Čileance iritantna pitanja skupih i nedostupnih javnih usluga u odnosu na njihovu kupovnu moć.

Pinerina proinvestitorska politika osigurala je stabilni rast od 2-3 posto, ali nije osigurala mir. Stabilna ekonomija nema baš smisla uz nasilje na ulicama. Značajni dio konstruktivnih političara nikad nije shvatio kako reforme moraju obuhvatiti i percepciju građana, naročito osjetljivih skupina. Način pričanja političke i reformske priče pri tome nije puno manje važan od njezine suštine.

Čile zahvaljujući dobroj ekonomskoj politici ima veći manevarski prostor nego što ga imaju oni u RH. Javni dug u odnosu na BDP u Čileu je 25 posto. Imaju i prihvatljiv deficit te mogu potrošiti novac na gašenje nezadovoljstva. No, čileanski problem u tome je što su godine zanemarivanja zamele jednostavne financijske odgovore na nasilje i vandalizam do kojeg dolazi bez liderskih poticaja.

Ipak, Čile će, za razliku od Argentine, koja nije imala zdravu ekonomsku politiku možda nešto i uspjeti ako pritisne prave psihološke gumbe nacije, ali je pitanje koje i na koji način. Argentina s nerealnim socijalnim očekivanjima neće uspjeti ništa, jer imaju preveliki dug koji dokazano ne znaju servisirati, a Čile, bez obzira na dobru politiku, možda na kraju završi kao Argentina jer su ljudi na vlasti imali hladna srca.

Hrvatska je tu negdje između Čilea i Argentine. Imali smo desetljeća promašene ekonomske politike koja su jako suzile mogući intervencijski prostor vlasti, ako možda ipak jednog dana zaželi reformski reagirati na rastuće osjećaje nezadovoljstva. Nismo nikad bankrotirali kao što to Argentina redovito prakticira, ali imamo gomilanje ogorčenja kod dijela birača. Nismo bili toliko tržišno orijentirani niti uspješni kao Čile, nemamo manevarski prostor koji osigurava ekonomska uspješnost. Nismo ni dovoljno brinuli o najranjivijim dijelovima populacije nego smo stvarali interesne slojeve poticanih i zaštićenih.

To što su u Živom zidu sami sebe uništili, uopće ne znači da populistička očekivanja biračkog tijela u Hrvatskoj ne rastu. Jedino reforme s istodobnim osjećajem za tržište i za nezadovoljstvo birača mogu spriječiti put u destruktivni populizam. Neće biti lako.

Najgore je imati sustav u kojem će ljudi misliti kako žive u društvu koje samo rijetkima daje šanse dok je većina nikad neće dobiti. Stvoriti atmosferu društva koje pruža barem podjednake prilike puno je važnije nego napisati deset kvalitetnih ekonomskih mjera. Ali ta atmosfera postojanja šanse za svakoga doista mora biti povezana s ekonomskom stvarnošću. To bez liberalnog tržišta neće ići.

Mijenjanje neodrživih koeficijenata trebala bi biti samo kockica u mozaiku reakcije vladajuće političke kaste na osjećaje nesigurnosti i nepravde dijela građana. To ne znači da političari trebaju korumpirati birače.