Piše Danko Sučević

Hitno treba mijenjati Zakon o radu i prilagoditi ga potrebama mikro poduzeća

AUTOR:

OBJAVLJENO:

25.2.2019. u 12:38

AUTOR:

OBJAVLJENO:

25.2.2019. u 12:38

Zagreb, 121018.
Tvornica stakla Rogaska.
Staklarna Rogaska proizvodi case i staklene ukrase za svjetski poznate brendove. Na fotografiji: proizvodni pogoni.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Ilustracija

Prije više od deset godina Europska unija je donijela Zakon o malim poduzećima za Europu (A Small Business Act for Europe) u kojem se inzistira da države članice kod donošenja propisa prvo moraju misliti na male i srednje poduzetnike. Nažalost, izgleda da to nitko nije rekao našem Saboru kao zakonodavnom tijelu i našoj Vladi kao predlagatelju gotovo svih zakona. Zakoni koji se tiču gospodarstva uporno se pišu kao da su svi poduzetnici velika poduzeća kojima nije problem zaposliti ljude čiji je jedini posao osiguravanje zadovoljavanja sve složenijih propisa. U najboljem slučaju u neke zakone naknadno su dodane neke odredbe u kojima se spominju manje tvrtke. Valjda najsmješniji primjer u potpunosti formalnog zadovoljavanja dobre ideje EU je Zakon o računovodstvu u koji su pod pritiskom EU dodani mikro poduzetnici. Ali, na koji način?! Tako da je definirano što su mikro poduzetnici, ali bez ikakvih izuzetaka ili pojednostavljenja za njih! To znači da tvrtke s jednim, dva, tri zaposlenika ili čak bez zaposlenika te tvrtke s malim jednostavnim poslovanjem moraju voditi knjige i predavati izvještaje na potpuno isti način kao i Ina, HEP ili HT.

Isto je tako pisan i Zakon o radu. Kada imate svoju tvrtku u kojoj ste vlasnik, direktor i jedini radnik pa idete čitati taj zakon, možete se samo uhvatiti za glavu i misliti kome su takve stvari pale na pamet. Prema zakonu, morate voditi evidenciju o sebi i svom radnom vremenu. Svaki dan morate upisati kad ste došli na posao, dokad ste bili na poslu, koliko ste sati koristili godišnji odmor, a koliko ste sati bili u štrajku. Valjda protiv samoga sebe. Ustvari, kad malo razmislite, pa to su upravo radili radnici Uljanika - štrajkali protiv vlasnika, a oni su većinski vlasnik. Morate si dati posao i morate si isplatiti plaću. Sve to na osnovi ugovora o radu koji ste, naravno, dužni sklopiti sa sobom. Ako ste mislili da možete slobodno raditi po EU bez puno problema, malo ste podcijenili našu administraciju. Ako, dakle, idete raditi u inozemstvo više od 30 dana, tada morate sami sa sobom sklopiti dodatni ugovor u kojem si morate reći kako ćete tamo raditi i kakve ćete uvjete imati kad se vratite u Hrvatsku.

S obzirom na to da ste sami sebi šef, najlakše bi bilo odmahnuti rukom i reći da to nećete napraviti. Međutim, s rogatim se nije za bosti. Svaka od tih stvari smatra se najtežim prekršajem poslodavca i kažnjava se s minimalno - pazite, minimalno - 61.000 kuna!!! Ako ne pišete kada dolazite na posao i dođe vam inspektor rada, možete odmah staviti ključ u bravu.

 

I što rade hrvatski samozaposleni poduzetnici? Uredno sklapaju ugovore sami sa sobom, potpisuju da su dobili plaću iako žive na grbači obitelji, pišu svaki dan da su došli u 8 i radili do 16. Ne pišu da su radili i popodne i subotom i nedjeljom jer si baš ne misle plaćati još i prekovremene, odnosno odgovarati zato što je prekovremenih više nego što je zakonom dopušteno, što nisu imali svaki dan osiguranih pola sata za pauzu i što se nisu pustili na godišnji.

S pravom možete primijetiti da sve što je apsurdno za situaciju u kojoj je isti čovjek i vlasnik i direktor i jedini zaposlenik ima puno opravdanje kada tvrtka ima desetak ili stotinjak zaposlenih. Međutim, onda se moramo zapitati koliko je tvrtki s jednim zaposlenikom, a koliko s dvadeset i više zaposlenika. Od ukupnog broja aktivnih pravnih subjekata kod kojih je broj zaposlenika javni podatak i imaju barem jednog zaposlenika, što isključuje državnu upravu i administraciju jer oni iz nekog nepoznatog razloga ne objavljuju broj zaposlenika, čak 34 posto ima samo jednog zaposlenika, a 17 posto dva! Više od pola pravnih subjekata ima jednog ili dva zaposlenika, a 93 posto ima 20 ili manje, odnosno 20 i više zaposlenika ima samo sedam posto pravnih subjekata. Pa za koga onda treba pisati zakon? Za 93 posto poduzetnika ili za sedam posto?

S obzirom na sve navedeno, jasno je da hitno treba mijenjati Zakon o radu. Još bi bolje bilo donijeti novi koji bi bio pisan na način koji traži EU. Prvo za mikro poduzeća s jednim, dva, tri ili četiri zaposlenika. Ti su zaposlenici ionako uglavnom članovi obitelji ili vrlo bliski prijatelji. Štititi njihova prava možda i ima nekog smisla, ali sigurno ne na način da se propisuje suludo administriranje koje je samo sebi svrhom ili postaje isključivo izgovor za kažnjavanje mikro poduzetnika. U najmanju ruku bi iz zakona trebalo izbaciti primjenu takvih administrativnih odredbi za vlasnike, direktore i članove obitelji.