Prije dvije godine još je bilo drukčije. Kineski predsjednik Xi Jinping cijeli je svoj nastup na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu posvetio pohvali globalizacije. Kina, zemlja koja je najbolje od svih znala iskoristiti razdoblje raspada globalnih trgovinskih barijera, upozorila je tada s najviše razine na moguće teške posljedice novog zatvaranja. Kineski predsjednik najavio je kako će napraviti sve što je u njegovoj moći da globalni trgovinski sustav ostane otvoren.
Britanska premijerka Theresa May tada je još bila sklona stavu da Ujedinjeno Kraljevstvo treba zadržati snažnu globalnu ulogu. Ipak, govorila je i o britanskom zatvaranju unutar granica otoka, čak i o mogućem pretvaranju Ujedinjenog Kraljevstva u “atlantsku verziju Singapura”. Brexit je, to je bilo jasno i prije kobnog referenduma, suprotnost globalizaciji, posljedica politike onih koji su se nakon stoljeća dominacije osjetili ugroženima za njih prejakom konkurencijom koja je stigla s valom otvaranja tržišta.
Američki predsjednik Donald Trump za svoj prvi nastup izvan SAD-a izabrao je 2017. upravo Davos. Ton tog govora malo je kome mogao biti neočekivan, ali svejedno je s jakom dozom populizma i ksenofobije zazvao trnce straha u kostima. “Čuva nas naša vojska, a i Bog je na našoj strani.” “Mir ćemo postići snagom”... Ako je Brexit ozbiljno zagrizao u tkivo Europske unije, SAD je s Trumpom sugerirao rastavljanje od 1945. teško građenog, nikad potpuno izgrađenog globalnog sustava.
Kada je 1971. godine osnivao Svjetski gospodarski forum, Klausu Schwabu je upravo bila izašla i prva knjiga “Moderne Unternehmensführung im Maschinenbau” (Upravljanje modernim poduzećem u strojarstvu) u kojoj se iza naslova za fah idiote skrivala tada inovativna ideja da moderno poduzeće ne mora služiti samo vlasnicima, nego i svima zainteresiranima u zajednici. Zamisao nije bila Schwabova, bila je odraz duha vremena u kojem su nastajali globalni korporativni fenomeni poput Microsofta i Applea i kada su sveučilišni think tankovi svojom snagom mogli stvoriti Silicijsku dolinu i internet, ali njegov forum postao je središnje mjesto za globalnu razmjenu inovativnih modela razmišljanja i, zašto ne, bistrenje političkog smjera u kojem bi globalna elita, politička, korporativna i znanstvena, trebala voditi sve povezanije nacije. Europska unija još je bila samo Europska ekonomska zajednica, hladni rat bio je na vrhuncu, Berlinski zid još je imao 18 godina budućnosti. Da, svijet je u međuvremenu daleko odmakao, Schwabu se ne može poreći da je u tome imao aktivnu ulogu.
Danas, četrdeset osam godina kasnije, Klaus Schwab ima razloga biti u depresiji. Svijet je, čini se, ubrzano krenuo unatrag. Davoški godišnji skup koji je pokrenuo kao okupljalište globalnih lidera iz privatnog i javnog sektora ove godine prvi put bi se, zbog izostanka ključnih lidera, po snazi mogao približiti dosad uvijek slabijem mlađem bratu iz Crans Montane, gdje je francuski diplomat Jean-Paul Carteron 1986. pokrenuo svoj “mini Davos”, kao rezervnu točku za one koji još nisu dorasli da se druže s velikima i pokrenuo biznis s putujućim “konferencijama za uglednike” (bili su i u Zagrebu).
Zbog blokade vlade, koja danas traje već 31 dan, ali i zbog prkosa predsjednika Donalda Trumpa demokratskoj većini u Kongresu, već najavljeno jako američko izaslanstvo neće sutra biti u Davosu. Trump je i lani pokazao da se u tom društvu ne osjeća kod kuće. Neće biti ni predstavnika Ujedinjenog Kraljevstva. Nekad najjači svjetski imperij podijeljen je oko neizvjesne sudbine Brexita. I francuski predsjednik Emmanuel Macron, zvijezda prošlogodišnjeg Davosa, ima problema kod kuće. Vladimir Putin ne dolazi u društvo koje ga drži pod sankcijama, a Xi Jinping ove godine šalje zamjenika. Njemačka kancelarka Angela Merkel, doduše, dolazi, ali njezina snaga nikada nije bila manja, a njemačka ektomija, i dalje najjača u Europi, stisnula se zbog manjka narudžbi zajedno s talijanskom i francuskom.
U Davos i ove godine stiže značajan broj zvučnih gostiju (premijeri Italije, Španjolske, Norveške, Irske i Austrije, kao i niz lidera srednjeg istoka, Azije i Afrike) koji će događaju dati auru važnosti, ali sami nemaju snage za određivanje novih strategija. Europa danas ne razmišlja o liberalnom globaliziranom sustavu, muče je imigranti, vlastiti populisti, 'žuti prsluci', pritisak tvrde desnice i borba financijske kreme da zadrži svoju lidersku poziciju kojoj je isteklo vrijeme trajanja.
- Vjerovanje u globalizam, kao piramidalnu zavjeru s ciljem uspostavljanja globalne političke vlasti koja ugrožava nacionalne suverenitete, vjerojatno je mrtvo, ali globalizacija je živa i dobro je - poručio je u sindiciranoj kolumni William Lee Howell, programski direktor davoškog foruma. Howell tu postavlja pitanje: “Što bismo trebali učiniti kako bismo uspjeli izgraditi sustav koji je otporniji na iznenadne šokove, ali zadržava svoje osnovne funkcije”. Za to, kaže, još ne postoji odgovor.
U prosincu objavljen Manifest Thomasa Pikettyja, autora “Kapitala za 21. stoljeće”, koji je supotpisalo 120 europskih znanstvenika, političara i mislilaca (mnogi od njih provest će tjedan u Davosu) još jednom je ukazao na nužnost promjene globalnog sustava, ali ne i na sustav koji bi bio bolji od postojećeg, disfunkcionalnog.