Izdvojeno mišljenje

Boris Johnson je nepredvidljiv, kao i budućnost Velike Britanije

AUTOR:

OBJAVLJENO:

1.2.2020. u 11:25

AUTOR:

OBJAVLJENO:

1.2.2020. u 11:25

Britain's Prime Minister Boris Johnson leaves 10 Downing Street in central London on January 29, 2020, to take part in the Prime Minister's Questions (PMQs) session in the House of Commons. (Photo by DANIEL LEAL-OLIVAS / AFP)
DANIEL LEAL-OLIVAS / AFP

Britanski premijer Boris Johnson ispred sjedišta vlade u Downing streetu 10

U trenutku pisanja ovog teksta Velika Britanija još je bila članica Europske unije. U trenutku kad ga vi čitate Velika Britanija je zemlja koja će ući u najveći političko-ekonomski eksperiment od vlade Margaret Thatcher. Trag koji je ostavila Margaret Thatcher u politici, ekonomiji i socijalnom sustavu Velike Britanije većim dijelom slijedili su svi njezini nasljednici bez nekih naročito velikih promjena. Za kormilom Britanije nije bilo suštinskih zaokreta bez obzira na to jesu li je vodili konzervativci ili laburisti. Ako biste zaspali za vladavine Tonyja Blaira i probudili se u doba Davida Camerona, ne biste primijetili veliku razliku. Prvi koji aspirira temeljito promijeniti način upravljanja Velikom Britanijom aktualni je britanski premijer Boris Johnson. Kakve su šanse da u tome uspije i kakve bi mogle biti posljedice?

Ključni motiv Borisa Johnsona nisu velike i revolucionarne ekonomske ili socijalne zamisli. On je majstor političke prilagodbe, pobjeđivanja na izborima i dodvoravanja dijelu biračkog tijela koje mu može pomoći da ispuni svoj prvi i glavni cilj, a to je vlast. Stoga će eksperiment koji će pokušati provesti Boris Johnson biti vrlo zanimljivo iskustvo. Može li interes osobne političke karijere na dobar način predodrediti upravljanje Velikom Britanijom? Može li prilagođavanje kritičnoj masi birača biti dobra formula za vođenje javnih politika?

Treba svakako voditi računa o tome kako Brexit nije samo odvajanje Velike Britanije od Europske unije koji će dovesti do teškog traženja novog političkog i ekonomskog balansa u Europi. Brexit je i pokušaj odmicanja Velike Britanije od političkog kontinuiteta zadnjih 30 godina.

Jednom prilikom Margaret Thatcher izjavila je: “Nemoj slijediti mase, neka mase slijede tebe”. Boris Johnson pokušava biti njezina suprotnost. Vodi politiku prilagodbe dijelu nezadovoljnika za koju se može reći da ih je uspješni dio Britanije ostavio za sebe. Ti nezadovoljnici postali su Johnsonova politička imovina, a oni, nezadovoljni, davno su postali vjerovati u rješenja koja su Britaniji jamčili održavanje prosperiteta jer oni u tom prosperitetu nisu sudjelovali. Pojedini središnji i pogotovo sjeverni dijelovi Britanije nisu ništa imali s eksplozijom financijskog sektora u Londonu, kao i zamahom investicija koje su digle Britaniju u doba Margaret Thatcher. Taj je koncept više-manje kroz doktrinu Konzervativne strane održavan na životu svih ovih godina. Ideologija konzervativaca ostali su mala uloga države i jako tržište. Niti njihovi glavni protivnici nisu se puno odmakli od te relativno uspješne formule koja je putem uspjela proizvesti nejednakost, realne socijalne probleme i rastući osjećaj nepravde. Posebno zanimljiv fenomen je percipirana nepravda i nejednakost. Vrlo ozbiljni problem i dobar teren za prilagodljive političare koji vole reći što nezadovoljni žele čuti.

Johnson Britancima govori da će popraviti i realne probleme i percepciju nepravdi, iako bi se o njihovoj realnosti moglo diskutirati.

Najavio je promjenu pravila britanskog Treasuryja (pandan našem Ministarstvu financija) kako bi osigurao investicije na sjeveru. Javne službenike će seliti iz Londona u manje britanske sredine. Osigurao je 100 milijuna funti za potporu investicijama u infrastrukturu. Odlučio je potpomagati strateške industrije. Njegova, konzervativna vlada, nacionalizirala je prošli tjedan Northern rail franchise. Do jučer to bi za Konzervativnu stranku bio nezamisliv potez, ali je Johnsonu važnije što misle žitelji Britanije ovisni o jako lošim uslugama Northern raila. Super. No, je li to doista jednostavni put do gospodarskog rasta i novih dimenzija prosperiteta?

Planovi Johnsonovih pobornika u Konzervativnoj stranci su jednostavni: nakon odvajanja od zamorne i opterećujuće regulative EU, britansko gospodarstvo će poletjeti. No, to i u startu zvuči pomalo naivno i, blago rečeno, neargumentirano. Hoće li se u Velikoj Britaniji doista dogoditi oslobađanje poduzetnika od limita radnih sati i strogih pravila zaštite okoliša? Hoće li se Johnsonu isplatiti gurati dijelove klasične probiznis doktrine konzervativaca, ako se to njegovim osjetljivim glasačima neće svidjeti? Malo vjerojatno. Prije bi se moglo da će se njegova ekonomska politika svesti na oživljavanje državnog intervencionizma nakon 30 godina njegova sustavnog zatiranja. Pri tome nije baš najjasnije zanima li doista Johnsona ekonomsko upravljanje Britanijom, niti je li to uopće izvedivo.

Iznosi koje Britanija može izdvojiti za poticanje investicija ni izbliza nisu dovoljno velike da bi budile optimizam ozbiljnih ekonomista, prije se radi o dobroj propagandi.

Johnson će nešto pokušati s deset britanskih luka tako što će ih pretvoriti u slobodne carinske i porezne zone, ali to je mogao učiniti i dok su bili u EU. Teško je procijeniti dosege ideje o gospodarskom čudu na temelju slobodnih zona.

Ključni problem Borisa Johnsona bit će realnost njegovih planova. Što se tiče pokušaja da oživi sjever, zapravo će pokušati ponovno ono što su pokušali i laburisti 2000.-2010., ali nisu imali naročitih uspjeha. Stari industrijski gradovi sjevera nastavili su se urušavati. Sudar s globalizacijskim trendovima težak je izazov. Što sada jamči uspjeh?

Dva su ključna izazova za Borisa Johnsona:

Prvo, uvjeriti značajni dio članova Konzervativne stranke s bogatog i uspješnog juga da se mora krenuti u značajnu promjenu konzervativne višedesetljetne doktrine. Možda se radi o nemogućoj misiji.

Drugo, napuštanje zajedničkog tržišta EU moglo bi Britaniji donijeti gubitak 5 postotnih poena gospodarskog rasta u sljedećih 15 godina. Nejasno je kako će se na Britaniju odraziti rast cijena i gubitak poslova u lancima opskrbe kemijske, farmaceutske, automobilske i zrakoplovne industrije.

Ako zbog Brexita uspori gospodarski rast Britanije, što je vrlo moguće, sva obećanja Borisa Johnsona o javnom poticanju investicija kao novoj konzervativnoj mantri ostat će neispunjena. I vjerojatno će rasti broj nezadovoljnih.

Hoće li Johnson kao nevjerojatno prilagodljivi političar uspjeti ugurati i njih u svoje političko tijelo?

To je sasvim realna opcija, iako zvuči potpuno apsurdno.

Je li doista prošlo doba ‘normalnih’ političkih obrazaca u kojima dobro prolaze uobičajeni politički profili poput Blaira ili Camerona?

S obzirom na to što gledamo u Americi i Europi, i to je sasvim moguće, a posljedice su potpuno nepredvidljive.