Kontrolna točka

Bit će teško, kaže Marić, može li biti drukčije?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

12.5.2020. u 17:06

AUTOR:

OBJAVLJENO:

12.5.2020. u 17:06

Zagreb, 030719. Vlada.
Banski dvori.
Predsjednik Vlade Andrej Plenkovic predsjedao je sjednicom Nacionalnoga vijeca za uvodjenje eura kao sluzbene valute u Republici Hrvatskoj.
Na fotografiji: Zdravko Maric ministar financija. i Boris Vujcic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
CROPIX

Zdravko Marić, ministar financija i Boris Vujčić, guverner HNB-a

Da je Hrvatska uvela euro, danas bi nam bilo znatno lakše, rekao je premijer Andrej Plenković. Je li Hrvatska dosad mogla uvesti euro? Nije. Svaka daljnja rasprava o tome zato je bespotrebna.

Drugo je pitanje, naravno, treba li Hrvatskoj euro danas, odnosno za tri godine, kada se najranije može priključiti eurozoni pod uvjetom da ona preživi, što vjerojatno hoće, a kuna u srpnju uđe u Europski tečajni mehanizam (ERM II), što je Vlada najavila u četvrtak. Tu rasprava možda i nije suvišna, iako i u tom slučaju zapravo samo edukativna, jer se Hrvatska na uvođenje zajedničke europske valute već obavezala ugovorom o pristupanju Europskoj uniji. Euro, znači, moramo usvojiti, no nije definirano kada se to mora dogoditi.

Kriza koja je stigla s koronavirusom jasno je pokazala prednosti članstva u eurozoni. Pomoć Europske središnje banke članicama eurozone doseže vrtoglavih 750 milijardi eura (kroz otkup više vrsta financijskih instrumenata). To zemlje koje koriste zajedničku europsku valutu čini znatno otpornijima od država koje su se odlučile odgoditi usvajanje eura, jer su, s ESB-om u zaleđu, opremljene snažnim financijskim alatima za obranu od krize.

Hrvatska, zato što nije u eurozoni, od svježeg novca koji stiže iz ESB-a izravno ne može dobiti ni centa. Izravna pomoć Bruxellesa od 1,16 milijardi eura (riječ je, zapravo, o preusmjerenim sredstvima, prethodno namijenjenim pretfinanciranju projekata iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova) koja je stigla s početkom “lockdowna” mrvica je koja je gladnima, a nedoraslima bačena sa stola za odrasle. Ako ništa drugo, to je dobar poticaj da razmislimo o vlastitom odrastanju, političkom, društvenom i ekonomskom.

Tečaj kune, sve do trenutka kada pristupimo Europskom tečajnom mehanizmu, podložan je promjenama na valutnom tržištu. Neki će reći da je to dobro za izvoznike i, uvjetno rečeno, u pravu su, ako izvozni proizvod ne sadrži uvozne komponente koje proizvođač plaća u eurima, a takve su komponente ugrađene u gotovo sve što izvozimo, od turizma kao najjačeg izvoznog servisnog sektora do dijelova za automobile iz AD plastika, Končarovih transformatora, Podravkina graška ili tkanina od kojih se šiju odijela u Varteksu.

Svaka značajnija promjena vrijednosti kune naniže bila bi teška presuda svim dužnicima u euru, a to je uz samu državu i većina hrvatskih biznisa i kućanstava. HNB je, uz pomoć dogovorenih valutnih razmjena s ESB-om, zasad uspio zaustaviti klizanje kune. Takav aranžman s ESB-om dogovoren je, međutim, samo do kraja godine, a iluzorno je očekivati da će HNB tijekom ljeta primiti uobičajenu infuziju čvrstih valuta od turizma. Bit će dobro dobije li ikakvu.

Akcijski plan za pridruživanje Europskom tečajnom mehanizmu i bankovnoj uniji ispunjen je u roku i u potpunosti, rekao je premijer u četvrtak, na dan kada je Vlada predstavila i krizni rebalans proračuna. Upravo taj dokument, jer rebalans, kao i sam proračun, ima snagu zakona, naš put prema eurozoni čini težim i kompliciranijim.

Da bi zemlje eurozone brže izašle iz pandemijom izazvane krize, najteže u cijeloj povijesti EU, Europska središnja banka odlučila je njihov financijski sustav preplaviti eurima. Hrvatska se, to pokazuje i predstavljeni rebalans proračuna, nakon jednokratnog amortizirajućeg vala obilne financijske pomoći posrnulima pod teretom Covida, vraća politici štednje. “Bit će teško”, rekao je Zdravko Marić, ministar financija. Hoće. Jesmo li mogli drukčije?

Želimo li u srpnju doista ući u ERM II, ovakva proračunska politika jedina je moguća, jer slijedi zadane parametre. Time će Vlada pokazati ESB-u i Bruxellesu da, unatoč ponovo visokom udjelu duga u BDP-u (koji se jednokratnim, značajnim, ali opravdanim 13,5-postotnim skokom vratio na 86,7 posto BDP-a) nije odustala od postupnog smanjivanja zaduženosti i da proračunski manjak, unatoč jednokratnom, ali upravljanom skoku na 6,8 posto (umjesto planiranog, ali sada neostvarivog viška od 200 milijuna kuna), i u pandemiji drži pod kontrolom, dok su stabilnost cijena i tečaj valute ostali netaknuti.

Da smo u eurozoni, bilo bi lakše, kaže Plenković. Točno, ali nismo. HNB može pojačati emisiju kuna, barem do srpnja i ulaska u ERM II (ako se to dogodi), no kapacitet Hrvatske narodne banke, iako dovoljan da još neko vrijeme podupire Vladinu spartansku politiku, nije ni blizu strogo kontroliranim, ali ipak raskošnim mogućnostima ESB-a.

Budući da ovu virusom nametnutu krizu dijelimo sa svijetom, njen kraj za nas ne mora nužno biti loš ako se EU u drugoj polovici godine okrene strmoj uzlaznoj krivulji oporavka ili ako ta krivulja bude sporija, nazubljenija, ali ipak stabilno penjuća. U tom slučaju, narudžbe s europskog tržišta mogle bi u prvim mjesecima oporavka nadomjestiti manjak domaće potražnje, pa tako pokrenuti i zamašnjak proizvodnje u hrvatskim pogonima.

Rast narudžbi najbolji je generator zapošljavanja, a posljedično i rasta plaća, boljeg punjenja proračuna i, bude li sreće, kontrolirane niske, ali stabilne inflacije.

Sve to može se dogoditi samo ako se virus ne vrati najesen ili ako povratni udar Covida bude toliko slab da svi u EU zaključe da je novo zaustavljanje ekonomije nepotrebno.

Dodatno je pitanje i tko će nakon izbora voditi hrvatsku financijsku i gospodarsku politiku. Ponuda je škrta, a pogreške mogu biti opasne.