Izdvojeno mišljenje

Ako Debeljak spasi Uljanik trebali bi ga prozvati hrvatskim kraljem Arturom od Biznisa

AUTOR:

OBJAVLJENO:

9.2.2019. u 13:27

AUTOR:

OBJAVLJENO:

9.2.2019. u 13:27

Split, 180118.
Tomislav Debeljak, vlasnik Brodosplita.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Ante Čizmić / CROPIX

Tomislav Debeljak

Brodogradnja. Dugačka riječ. Nekad je asocirala na velike pothvate, danas na probleme; dugovi, osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. Od sve te velike slavne brodogradnje u Hrvatskoj će doista možda uskoro ostati samo ta velika i važna hrvatska riječ, a škverovi će ostati pusti. Čak i ako opstane poneka tvrtka čije ime povezujemo s tradicionalnom brodogradnjom, pitanje je hoće li se ubuduće pretežito baviti gradnjom brodova ili će brodogradnjom tek krpati rupe praznog hoda između drugih projekata. Vjerujem da je postotak vjerojatnosti da brodogradnja dugoročno preživi kao važna hrvatska gospodarska djelatnost niži od 10 posto i, upravo zbog toga, vjerujem da su posljednji uspješni poduzetnici koji su se ozbiljno prihvatili spašavanja domaćeg brodograditeljstva superheroji. Dobro, nisu baš poput Batmana ili Thora, ali ako ih pravilno pozicioniramo u teški poslovni kontekst domaće brodogradnje, nisu ni jako daleko.

Ovo pišem jer smatram da treba jako dobro razumjeti što zapravo znači pokušaj spašavanja Uljanika. To što su DIV Grupa Tomislava Debeljaka i Fincantieri dali ponude za Uljanik govori da je u njima jako puno poduzetničke hrabrosti jer su se odlučili suočiti oči u oči sa strašnim poslovnim nevoljama. Neki će reći da mirno more nikad nije stvorilo vještog pomorca, ali je još prozaičnija činjenica da su oluje utopile velik broj sjajnih i jako hrabrih mornara.

S jedne strane treba vjerovati u njihovu odlučnost, ali treba biti realist i upozoriti da su šanse za poslovni oporavak Uljanika jako, jako male. To s poduzetnicima koji su sada odabrani za strateškog partnera nema nikakve veze. Ogromne naslijeđene rupe dramatično im sužavaju manevarski prostor u kojem mogu usmjeriti Uljanik prema zoni opstanka. Naravno da ne žele spašavati te rupe.

Drugim riječima, prvi očigledni problem sa spašavanjem Uljanika leži u tome da si možebitni budući vlasnici ne mogu dopustiti preuzimanje enormnih potencijalnih rizika koje je neodgovornim poslovanjem proizvela bivša Uprava dok je državni nadzor u Jadranbrodu svjesno prešutno tolerirao do bizarnosti sistematično produciranje gubitaka. Zašto bi uostalom bilo tko preuzeo tuđe dugove koji bi mu apsolutno onemogućili nastavak poslovanja? To baš nema logike, je li tako?

Drugim riječima, sasvim je sigurno da će daljnjim razgovorom s Uljanikom, državom i sindikatima potencijalni budući vlasnici isticati sve rizike koje su pronašli u due diligencu Uljanika. A tu su, navodno, našli svašta; od gubitaka na velikim tobože profitabilnim poslovima do teoretskih budućih prenošenja djelomično dovršenih gradnji u druga brodogradilišta uz Uljanikovo plaćanje ekstremnih penala. Ako raspolažem točnim informacijama, čini se da je procjena ukupnih rizika kojima je ubuduće izložen Uljanik dosegnula pomalo nevjerojatnih 1,4 milijarde eura. Ako tako strašan rizik na sebe neće preuzeti strateški partneri, što je prirodno, koliko je realno očekivati da bilo tko u kratkom razdoblju u Vladi donese niz hrabrih odluka koje će rezultirati otvaranjem nove proračunske crne rupe za koju baš nitko ne zna koliko će biti velika; 5, 10, 15 ili 20 milijardi kuna. Pa do jučer su odbijali priznati da će porezni obveznici morati progutati “simboličnih” 500-600 milijuna eura. Iznenadio bih se kad bismo vidjeli bilo koga dovoljno odlučnog i hrabrog na vlasti; osobu koja se spremna izložiti mitraljiranju u sabornici, kao i bombama zajamčenih budućih istraga. Nekako je realnije očekivati scenarij u kojem će “strateški partneri” biti prozvani za financijsku neodlučnost ili nešto slično te biti optuženi za propast “sjajnog velikog plana”.

Osim što budući strateški partneri neće preuzeti sve potencijalne rizike Uljanika jer si to nitko ne može niti želi priuštiti, podjednak je problem osigurati privremeno financiranje škvera u kojem su stečeni uvjeti za pokretanje stečaja, čak i ako u Vladi nađemo ludo kuražnog stvora. Iako informacije govore o postojanju novoskovanog održivog plana financiranja s definiranim izvorima i timelineom, pravo je pitanje tko će uspjeti zadržati hladnu glavu u području visoke političke napetosti: vlasnici vrlo značajnih potraživanja uznemireni su radnici. Izbjegavanje upletanja u priču gdje lako kao bilo kakav, pa i potpuno dobronamjeran sudionik, možete sasvim sigurno zaraditi vrlo užasan PR, nešto je poput elementarnog pravila u biznisu.

Upravo zbog svega toga čini se da ulazak Tomislava Debeljaka u pokušaj spašavanja Uljanika ima izuzetnu težinu kako god završila priča.

Treba razumjeti da je poslujući s plusom u Brodosplitu iz nepoznatog razloga dobivao negativne ocjene državnog nadzornika, Jadranbroda, dok se gubitaš, katastrofalni Uljanik, ocjenjivao pozitivno. Zaista treba imati veliko srce kad se nakon toga ponovno usudiš pokušati partnerstvo s tom istom “dobronamjernom” državom.

Potpuno neovisno o Debeljaku postoji jedno potpuno seljačko pitanje: ako sada govorimo o ukupnim rizicima u Uljaniku od 1,4 milijarde eura koje na sebe treba preuzeti država, onda mi je nekako čudno to što je preostalih 3500 radnika teoretski moglo dobiti po 450.000 eura da nije stvoren taj golemi potencijalni rizik. Zamislite da je država svakom radniku Uljanika dala po samo 100, a ne 450.000 eura. Duboko vjerujem da bismo danas umjesto Uljanika imali barem 500 malih uspješnih biznisa i vrlo mali broj radnika koji bi bili u strahu da će postati socijalni slučajevi. Ako ništa drugo, za dobiveni novac napravili bi kakve-takve apartmane i krpali kraj s krajem.

Sprženih 1,4 milijarde eura samo je dokaz koliko monumentalno neodgovorno i loše može biti poslovanje velike tvrtke kojoj država pomaže još neodgovornije nego što posluje potpuno neodgovorna uprava.

Ako Debeljak nakon svega toga spasi takvu tvrtku, treba ga tretirati kao hrvatskog kralja Artura od Biznisa.

Tagovi