Izdvojeno mišljenje

2020. i 2021. ekonomski će biti potpuno izgubljene godine. Pitanje je samo koliko

AUTOR:

OBJAVLJENO:

21.3.2020. u 11:04

AUTOR:

OBJAVLJENO:

21.3.2020. u 11:04

Zagreb, 180320.
Markov trg.
Sabor.
Nastavak redovite sjednice Sabora s posebnim mjerama zbog aktualne situacije s koronavirusom. Na fotografiji: Andrej Plenkovic, Predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Andrej Plenković

Ovaj tjedan je pokazao da je vrlo visoka vjerojatnost da će COVID-19 imati dugoročne i to vrlo dramatične ekonomske posljedice. Budućnost će pokazati hoće li ekonomske konzekvence biti teže od zdravstvenih. Ta mogućnost sasvim je realna, iako nipošto ne smijemo podcijeniti coonaviruse; ne poznajemo ih dovoljno dobro, nepoznanica je kako će se dugoročno prilagoditi ljudskom tijelu kao domaćinu, hoće li, primjerice, odlaziti s toplim danima te se možda vraćati svaku jesen u novoj, mutiranoj (blažoj ili opasnijoj) varijanti. No, kako bi sagledali posljedice COVID-19 pandemije treba razmišljati o realističnom scenariju koji miješa elemente optimizma i opreza: Ako se pokaže točnim da bi se broj oboljelih mogao svesti na minimum tijekom ljeta, opet nije logično očekivati da se zaraza neće vratiti najesen jer prije jeseni je praktično nemoguće dizajnirati pa proizvesti učinkovito i sigurno cjepivo koje će sigurno prevenirati COVID-19. Ne treba računati ni na otkrivanje čudotvornog lijeka. To, drugim riječima, znači kako će zbog neizvjesnosti cijela 2020. i 2021. ekonomski gledano biti potpuno izgubljene godine. Samo je pitanje koliko će biti dubok globalni ekonomski pad, kako će on izgledati na nacionalnim razinama te kakve sve socijalne te posljedično političke posljedice možemo očekivati. Ključno gospodarsko pitanje ovog trenutka jest koliko dugo se moraju izdržati zdravstvene mjere koje uzrokuju zaustavljanje niza gospodarskih djelatnosti te dodatno značajno usporavanje ostalih koje nisu na direktnom udaru zdravstvenih mjera? Nitko ne zna odgovor. Pesimistični scenarij trajanja pandemije više od šest mjeseci podsjeća, kad su u pitanju ekonomski aspekti problema, na uzrečicu „Preživjeli će govoriti da zavide mrtvima.“

Bilo kako bilo, cilj ove male analize jest upozoriti zašto treba biti jako zabrinut zbog dugoročnih ekonomskih učinaka COVID-19 pandemije te zbog čega i kako hitno provesti poboljšanje Vladinih mjera za pomoć gospodarstvu.

Prvo treba razumjeti međunarodni kontekst. Nije tu toliko bitno što su globalna dionička tržišta u zadnja tri tjedna siromašnija za više od 20 tisuća milijardi dolara. Problem je dublji od panike na tržištu. Veći dio velikih zapadnih demokracija koje smo donedavno smatrali 'naprednim dijelom' svijeta preopterećen je dubokim strukturnim problemima duže od desetljeća prikrivanim suspektnim mjerama koje su u suštini samo odgađale reforme. Već je neko vrijeme jasno kako su eksperimentalne monetarne politike rezanja kamata i otkupa vrijednosnica dosegle svoje limite, pa čak i prešle granicu pozitivnih psiholoških učinaka. Danas tržišta više ne vjeruju da čarobni štapić monetarnih politika može riješiti bilo koji ozbiljni, realni problem, a kamoli zastrašujuće usporavanje ekonomskih aktivnosti uzrokovano pandemijom. Pretprošli tjedan ključne svjetske centralne banke ispucale su cijeli arsenal nuklearnog monetarnog oružja, ali nisu vratile mir na financijska tržišta. Tjedan iza nas samo je potvrdio kako tržišta više ne vjeruju u monetarna čuda. Da stvari neće ići onako kako bi to željeli oni koji vjeruju u svemoć monetarnih vračeva, najbolje nam je pokazala srijeda. Od vikenda je postalo jasno kako su američke Federalne rezerve spremne na sve: srezali su kamatu do blizu nula posto, najavili su otkup obveznica od 700 milijardi dolara dok tržište kratkoročnih zajmova (repo poslovi) zalijevaju rijekom zajmova. Nije pomoglo. Dionička tržišta u srijedu su ponovo dramatično pala. Wall Street je padao toliko da je zaustavljeno trgovanje. Tek nešto malo bolju reakciju tržišta izazvao je dan ranije, u utorak, ogromni paket fiskalne pomoći od 1000 milijardi dolara koji je Donald Trump počeo raspravljati s Kongresom. Taj sedativ nije ublažio bol na tržištu duže od jednog dana, ali postalo je jasno kako je javna retorika koja zaziva monetarno popuštanje o najednom prešla  u predlaganje fiskalnih stimulansa. Moglo bi se reći kako se jedno iracionalno očekivanje brzo i pomalo histerično zamijenilo još nerealnijim željama.

Dobar primjer za to je komentator inače uglednog Financial Timesa Martin Sandbu koji je u zadnjih nekoliko godina intelekt upregao u zazivanje što više monetarnog popuštanja te je promovirao bivšeg guvernera Europske središnje banke, Maria Draghija, u svojevrsnog superheroja koji je spašavao euro i Europu. Dovoljno je reći kako je naslov zadnjeg komentara Martina Sandbua „Ogromno fiskalno trošenje potrebno je za borbu protiv pada uzrokovanog coronavirusom“. A podnaslov je još eksplicitniji „Puno je više potrebno (fiskalno trošenje, op.a.) nego za vrijeme globalne fiskalne krize“. Apologeta monetarnog stimuliranja pretvorio se u glasnogovornika fiskalnog poticanja.

Ako zanemarimo sklonost velikih, pa i najvećih medija, da plaćaju ljude sklone koncentrirane samo na sadašnji trenutak koji vole udovoljavati interesnim skupinama, ostaje ozbiljno pitanje kako zadržati smirenost te izbjeći donošenje iracionalnih odluka pod utjecajem psihoze i straha. Trebalo bi se, za početak, držati nekih vrlo ekonomskih temelja.

Problem s fiskalnim stimulansima u tome je što ih plaćaju porezni obveznici. Fiskalni stimulansi ciljani gašenju trenutačnih ekonomskih, političkih ili socijalnih požara u pravilu proizvode dugoročno neodrživi rast krivulje javnih dugova. Jasno je kako uz nove fiskalne mjere značajni broj zapadnih zemalja ide prema rastu javnog duga od 15 do 20 posto. Neodrživo. Fiskalne krivulje izmiču kontroli u situaciji kad je jasno kako svaki mjesec usporavanja gospodarske aktivnosti zbog coronavirusa može donijeti godinu dana nadoknađivanja izgubljenog. Sve se više čak spominje mogućnost da pojedine zemlje namjerno spekulativno kreću u novo veliko zaduživanje koje pravdaju coronavirusom jer su svjesne da će situacija postati neodrživa te će se ionako pregovarati otpisi dugova. No, ta igra potencijalno je jako opasna jer taj prljavi politikantski algoritam ne uzima socijalne i političke posljedice mogućeg bankrota javnih financija.

Uzmimo različite primjere Sjedinjenih država i Italije.

Jasno je kako je uz Trumpovu poreznu politiku fiskalna održivost Sjedinjenih država na rok od samo 15-20 godina čista iluzija. Isto vrijedi za Italiju koja je i bez coronavirusa kronični fiskalni bolesnik, a sad joj je prinos na 10-godišnju obveznicu skočio na 2,78 posto ili najviše u godinu dana. Do prije mjeseca dana Italija je dobivala novac po cijeni ispod 1 posto. Sada ide prema stopi duga u odnosu na BDP od 160 posto. Takav dug Italija, zemlja koja stagnira, neće moći vraćati niti uz kamatu od nula posto. Ako Sjedinjene države i Italija, gledajući dugoročne projekcije, nisu imale fiskalnih potencijala za izdašne stimulativne pakete prije coronavirusa, kako je moguće da uz usporavanje gospodarstva nakon coronavirusa najednom mogu naći velike novce za pomoć građanima, bankama i  kompanijama? Po običaju vodeći političari pokušavaju se prikazati važnijima i sposobnijima nego što to doista jesu na teret fiskalne budućnost. S obzirom da su zapadna obveznička tržišta već vrlo iskrivljena od posljedica bizarne monetarne politike koja je omogućila zombifikaciju neuspješnih kompanija, neodmjerena poduzetnost političara dodatno će pogoršati stanje. Ekonomska drama stoga slijedi, čak i uz scenarij rješavanja problema COVID-19 za samo nekoliko mjeseci. Ako pak COVID-19 potraje duže, uz ekonomske patnje, vjerojatno nas očekuju socijalni nemiri i politički prevrati.

Je li najpametnije biti realan odnosno konzervativan kad su u pitanju očekivanja od monetarne i, posebno, fiskalne politike? Kako ne bi bilo dileme treba odgovoriti očigledno: Jest.

U Europi postoji tek nekoliko izuzetaka koji si sada mogu priuštiti stimulanse. Primjerice Njemačka, i to zbog toga jer je dugo vodila politiku proračunskog suficita. Kancelarka je već rekla da će učiniti sve što je potrebno. S obzirom da Hrvatska nije bila među uspješnijim  europskim zemljama, njezini ukupni fiskalni potencijali vrlo su niski te  nije čudno kako je paket mjera težak 40-ak milijardi kuna skrpan kroz cijeli niz proračunskih intervencija. Moglo bi se reći kako je to paket brojnih krpa i zakrpa. Vrlo je jasno kako tih 5,5 milijarde eura neće doći niti do gospodarstva niti do građana na vrijeme niti u iznosima koji bi mogli spriječiti strmoglavi gospodarski pad, ali treba biti realan i reći kako ministar financija niti nije imao veći prostor za ozbiljni stimulativni paket. Mogao se praviti Talijan i hitno na međunarodnom tržištu uzeti veliki zajam na ime obrane od coronavirusa svjestan da taj iznos neće moći vratiti. Pogotovo ako Hrvatsku pogodi malo pesimističniji scenarij od deset tisuća zaraženih u svibnju, oko tisuću u teškom stanju te s manjkom od 800 respiratora.

No, već i ovih 5,5 milijarde eura bit će dramatični udarac na dugoročnu održivost hrvatskog proračuna. Trebamo cijeniti što se ministar financija vodio logikom kakvog takvog zadržavanja javnog duga pod kontrolom cjepkajući mjere na niz obećanja koja vremenom može amortizirati, ali pitanje je li nam tako kupio sigurnost. Vrlo je izvjesno da će i Hrvatska bez drastičnog rasta duga ali zbog očekivanog velikog pada u roku godinu dvije  godine biti sudionica međunarodne konferencije s temom oprosta i reprogramiranja nacionalnih dugova. Na potrebu takve konferencije upozoravao je  Barry Eichengreen u svojoj knjizi “The Populist Temptation” puno prije coronavirusa. Bilo bi to bolje rješenje nego nastavak javnih politika koje se sve više dodvoravaju populizmima raznih vrsta. Neće to biti naročita sramota za Hrvatsku jer će u klubu molitelja dužničke poštede biti neki puno veći jači igrači. Uostalom, svijet poznaje takve konferencije. Najpoznatija je ona koja se dogodila nakon prvog svjetskog rata.

Još manje u Hrvatskoj trebamo očekivati po pitanju stimulansa od Hrvatske narodne banke nego što bi trebali očekivati od Vlade. HNB-u će trebati puno vještine da održi stabilnost financijskog sustava i tečaj kune na razinama koje neće značiti dramatični pad kupovne moći hrvatskih građana. Posebno se treba kloniti monetarnog financiranja države. Činjenica jest kako su se i zapadne demokracije već počele poigravati sa monetarnim stimulansima koje u svojoj suštini znače da si država novac prebacuje iz lijevog u desni džep, što je zapravo besmisleno jer će prije ili kasnije urušiti temelj svega - povjerenje. Malo je vjerojatno da danas može proći Napolenova zamisao prema kojoj bi centralna banka trebala poslužiti kao sef iz kojeg se financiraju njegove državničke akcije. Iako guverner samouvjereno upozorava da s deviznim pričuvama može bez problema obraniti izostanak cjelokupnog turističkog prihoda, treba upozoriti na očekivani pad izvoza, ali i deviznih doznaka građana koji su otišli na rad u inozemstvu. Doznake su danas na razini od 20-ak milijardi i sigurno će dramatično pasti ako naši gastarbajteri novijih generacija u inozemstvu počnu dobivati otkaze. Bit će prvi na listi. Koliki će biti pad deviznih doznaka? 50 posto?

Što onda uopće Hrvatska može učiniti?

Prvo bi trebalo još jednom proći kroz rukopis hitnih mjera Vlade. Ima tu bespotrebnih stvari, ali i onih koje tu ne bi smjele biti. Zadržavanje mjera za poticanje samozapošljavanja u trenutku kad mnogi zaposleni na određeno ostaju bez posla, ne bi trebalo biti upitno. Zašto te poticaje žele ukinuti a najlogičniji su? Uostalom, svako novo zapošljavanje je šansa za stvaranje nečeg novog, drugačijeg i prilagođenog novom poslovnom okružju koje pandemija može dugoročno predodrediti. Poticajne mjere moraju ostaviti šansu za prilagodbu, a ne cementirati postojeće stanje jer postojeće ionako nije bilo dobro. Sukladno tome u mjerama vlade prevelik naglasak je stavljen na one kojima se već na neki način pomoglo što nije sportski prema onima koji nisu uživali bilo kakvu pomoć. I zašto nema apsolutno nikakvih mjera štednje u kompletnom javnom sektoru? I mjera solidarnosti zaposlenih u javnom sektoru prema ugroženim djelatnostima?

No, čak i uz značajno poboljšanje dizajna Vladinih mjera, teško možemo računati da će spas gospodarstva doći kroz bilo kakve poticajne mjere iz Banskih dvora. Temeljna matematika ne štima. Proračun će se puniti puno slabije, a trebao bi dati puno više.

Ako se coronavirus ponovo pojavi nakon ljeta, premijer Plenković, njegovi ministri te oporba koja se ponaša natprosječno konstruktivno, trebali bi razmisliti o nešto drugačijoj prilagodbi društva. No, kako uskladiti spašavanje života i ekonomske interese? Teško. Evo i zašto:

Ako vidimo da je izrazito velik dio zaraženih s COVID-19 virozom u trećoj životnoj dobi ili ima još jednu kroničnu bolest (tlak, dijabetes, krvožilne bolesti, poremećaje u radu bubrega…), možda bi mogli razmisliti od fokusiranju javnih politika isključivo (!) na osobe koje imaju najviši rizik najtežih ishoda. Ako se mjere prvenstveno ciljaju na stare i bolesne, možda možemo izbjeći efekt paraliziranja ekonomskih aktivnosti. Zašto se ne fokusirati na to kako penzionere kao podskupinu u društvu što manje izložiti coronavirusu? Oni se mogu targetirati javnom kampanjom kako bi se smanjio broj njihovih dolazaka na sva javna mjesta gdje bi mogli pokupiti virus. Može se organizirati i cijeli niz uslužnih službi poput  specijalizirane dostave hrane i drugih roba umirovljenicima, ili pomoć pri korištenju e-bankarstva. Kad tako razmišljate pomislite kako odluka da ubijemo ekonomiju kako bi spasili živote starijih i nije toliko nužna. I sve to zvuči donekle logično dok ne naiđete na svježe podatke iz zapadnih zemalja prema kojima COVID-19 nije baš tako bezazlen niti za ljude srednjih godina. Točno je da je uvjerljivo najveći postotak starijih od osamdeset s najtežim ishodom. Međutim, podaci iz Italije i Sjedinjenih država govore o vrlo velikom broju slučajeva ljudi srednje dobi koji su vodili ili još uvijek vode vrlo tešku borbu za život s coronavirusom. Ako se pogleda izvještaj Ujedinjenih naroda o slučajevima COVID-19 zaraze u Sjedinjenim državama onda ispada da se u dobi od 55 do 64 godine razboljelo 858 ljudi od čega ih je hospitalizirano između 20 i 43 posto, dok je zaraženih starijih od 65 zabilježeno 763 te ih je hospitalizirano između 28 i 70 posto. Intrigantno je što je čak 5,4 do 11,2 posto starih 45-64 godine završilo na intenzivnoj njezi, dok su stariji od 65 na intenzivnoj završavali u 8 do 29 posto slučajeva. Iz ovih brojeva možete vidjeti da je rizik vrlo teškog oboljenja manje strašan i za ljude srednje dobi kao što je za starije od 65 godina.  I kako sada reći da je COVID-19 bolest opasna isključivo za starije?

I poslovično oprezni Bloombergu objavio je članak kako niti mlađi ne mogu biti bezbrižni kad je u pitanju COVID-19. Njihovi analitičari izvukli su zaključke o tome što činiti vrlo slične preporukama koje svakodnevno slušamo od našeg vrlo simpatičnog i umirujućeg ministra zdravstva Beroša. Posebno brine to što su azijska istraživanja pokazala kako mladi, koji uopće nisu imali simptome, bili u puno višem postotku zaraženi coronavirusom nego što se ranije mislio, što znači da su prenosili zarazu.

Iz ovoga se nameće zaključak: najbolje oružje protiv coronavirusa bit će puno informiranje građana dok znanost ne nađe konačno rješenje. A ekonomska receptura za ublažavanje posljedica usporavanja gospodarskih aktivnosti  treba biti fokusirana na prilagodbu za budućnost i povećanje učinkovitosti uz svijest o realno skromnim fiskalnim i monetarnim potencijalima potencijalima.

Nažalost, uvjerljiv dojam ministra zdravstva i cijelog kriznog stožera, možda jako uspori širenje coronavirusa, ali već sad je jasno da nas neće zaštiti od predstojeće duboke ekonomske krize. Politika malih mjera donekle će pomoći. Zašto kvragu nitko ne počne proizvoditi zaštitne maske i rukavice kako bi se naložilo njihovo korištenje u javnom prijevozu?