Predblagdanski intervju

Infobipovci otkrivaju: Što će biti za pet godina, jesu li čudaci i zašto ne gledaju TV

AUTOR:

OBJAVLJENO:

21.12.2019. u 15:09

AUTOR:

OBJAVLJENO:

21.12.2019. u 15:09

Vodnjan, 191219.
Razgovor sa osnivacima tvrtke Infobip.
Na fotografiji: Silvio Kutic, Izabel Jelenic i Renato Kutic.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / CROPIX

Silvio Kutić, Izabel Jelenić i Roberto Kutić, osnivači Infobipa

Najčešća fascinacija Infobipom izgleda dosta jednostavno, to je tvrtka koja neslužbeno vrijedi milijardu. Nečega. Dolara, eura, funti, tko zna čega vrijednog na tržištu novca. Trojica vlasnika iz Vodnjana izgradili su kampus u Vodnjanu gdje radi nekoliko stotina raznih IT-jevaca, drugi kampus gradi se u Zagrebu u kojem radi isto nekoliko stotina ljudi. Imaju 67 ureda po svijetu. To znači da su u svakoj zemlji u kojoj su otvorili ured bili fizički tamo, odabrali ljude, zaposlili ih, pronašli urede i sklopili poslove radi kojih su angažirali svoje djelatnike. Bave se komunikacijom, kreiraju platforme koje povezuju telekome, velike tvrtke i korisnike mobitela, laptopa i kompjutora. Složena priča koju ni informatičari ne razumiju uvijek. No, sve je ovo manje bitno jer je vrijednost Infobipa ustvari u ljudima koji ga tvore, u tih 2100 zaposlenika koji grizu za svoj posao kao da je riječ o njihovoj tvrtki, a ne o ideji trojice frendova koji su, kako je rekao jedan od njih, prvi infobipovac, Silvio Kutić, krenuli i nisu stali. U trojnom intervjuu Silvio Kutić, Izabel Jelenić i Roberto Kutić govore o svijetu koji stvaraju i ljudima s kojima ga stvaraju. Proizvodi koje stave na tržište su rezultat volje i ambicija njihovih kolega, a novac je tek rezultat koji je došao sam po sebi. Umjesto u nekom šabloniziranom uredu namještenom iz skupocjenog kataloga sjedili smo za ogromnim stolom uz priručnu kuhinju grubih betonskih zidova i staklenim stijenama umjesto prostora. Intiman prostor infobipovaca. A to jest ultimativna šminka. Na zidu jedne sobe nalazi se inženjerski nacrt SAAB-ova modela 96. Na drugom piše: If everything seems under control, you’re not going fast enough. To im je dizajnirao frend Željko Burić iz Fabrike.

Vodnjan, 191219.
Razgovor sa osnivacima tvrtke Infobip.
Na fotografiji: Silvio Kutic, Izabel Jelenic i Renato Kutic.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / CROPIX

Silvio Kutić, Izabel Jelenić i Roberto Kutić, osnivači Infobipa

 

Tko je kriv za sve ovo?

Roberto: Eno ga, tu sjedi (pokazuje na Silvija).

Silvio: Kriv? Na što misliš, na zgradu? Zgrada je samo komad betona. Burić (Željko, dizajner iz Pule, op.a.) je radio na njoj. S Infobipom sam ja počeo, razmišljao samo o tim stvarima, da radim nešto s komunikacijama, a onda se Izabel priključio. Zajedno smo studirali, iako ga nisam znao s faksa jer ja nikad nisam bio na faksu, a on je bio stalno. Upoznali smo se preko Roberta, on mi je brat, njih su dvojica radili zajedno u Uljaniku. Uvijek sam htio nešto s komunikacijama, ljudima, portalima. Onda sam krenuo i nisam stao, kao Forrest Gump. Roberto je radio i na prvim projektima, onda neko vrijeme, nekoliko godina nije, pa se 2009. godine opet priključio.

Kakva ste braća?

Silvio: Skoro blizanci, ali je pet i pol godina razlike među nama. Stalno smo se tukli kao klinci. Poslije se nismo ni družili, Roberto je bio na faksu, a kad se vratio, onda sam ja otišao. Nismo se slagali.

Roberto: Tako je i danas, ne misliš valjda da je drugačije?

U koliko mobitela ste danas bili?

Roberto: Tristo milijuna.

Danas?

Roberto: Danas.

Silvio: Ali s mobitelima ništa ne radimo. Firme se spajaju na našu platformu da bi komunicirale s nekim ljudima i servisima. Mobitel je najčešće korišten, to je najčešći oblik komunikacije i interakcije. Ali tu je i WhatsApp, Voice, Push, mail. Ono što mi rješavamo je autentikacija, što Izabel jako voli, security da se možeš logirati, za banking servis, kada ti dođe poruka iz banke, banke mogu koristiti naš sustav da bi dizajnirale neke marketinške kampanje koje korisnik klikne, ode na njihovu stranicu...

Jesi se ikada uplašio?

Roberto: Što znači uplašio? Pa, nećemo ti reći naše privatne fobije, samo poslovne. Ja ti padam u nesvijest kada vadim krv. Ne mogu podnijeti iglu.

Jesi li se uplašio u biznisu?

Izabel: Pa, ima tih situacija, ali s vremenom razviješ obrambeni sustav. Boriš se sam sa sobom, analiziraš situaciju, postaviš se nekako i ideš dalje.

Roberto: Kada se uplašiš, digneš aktivnosti. Ne daš da se bojiš toga. Bolje je pitanje jesi li siguran u to što radiš. Ne. Moraš se uplašiti da vidiš da nisi siguran jer kada si siguran, onda nešto nije u redu. Čim vidiš tu sigurnost, znači da nešto nije u redu. Uvijek je to ista priča.

Silvio: Naučiš s vremenom. Uplašiš se, sto puta, stalno je neka frka (svi se smiju). Više, manje stalno je nešto. Ali, evoluiraš.

Izabel: Prestaneš se ljutiti.

Roberto: Ljutnja je odgovor na strah, akcija. Strah je nešto drugo, to je ono kada dođeš i popišaš se u gaće. To nemamo baš često. Krizne situacije te mogu ubiti ili ojačati. Firma je imala više kriznih situacija, poslovnih, tehničkih, ljudskih.

Vodnjan, 191219.
Razgovor sa osnivacima tvrtke Infobip.
Na fotografiji: Silvio Kutic, Izabel Jelenic i Renato Kutic.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / CROPIX

Silvio Kutić, Izabel Jelenić i Roberto Kutić, osnivači Infobipa

 

Kako izgleda kada, na primjer razgovarate s WhatsAppom i važno vam je?

Roberto: Bili smo s njima. Znaš kako je izgledalo? Došli smo Silvio i ja tamo, bili smo odjeveni kao pingvini. Imali smo kravate i sve živo. Došli smo u Silicon Valey i lijepo smo se obukli, a tamo je bilo toplo. To nam je bio prvi put da smo u Americi. Ekipa je bila u bermudama i u japankama. Vlasnik je čak čeprkao po nožnim prstima dok smo razgovarali i onda ih prinosio nosu.

Silvio: U manje od godinu dana sve je prodao za 17 ili 19 milijardi dolara.

Roberto: Ali, dobro smo odradili. U početku su bili zatvoreni i neovisno što smo bili tako odjeveni, i mi smo se opustili. Na kraju smo svi bili zadovoljni. Nije bilo straha, ne u poslu. Zar ne?

Izabel: Ma, ja sam imao onda kada smo bili prvi put u Indiji. Ali, nije to strah, malo si napet, kao na ispitu. To su sastanci, pripremiš se i odradiš, ali nije to strah. Strah je kada dođe nešto neočekivano, kada nisi ni svjestan što se može dogoditi.

Roberto: Može netko među nama osjećati strah, ali onda pogledamo što se može učiniti. Uvijek postoji ono da su ja i on pametniji nego samo ja. Ono, čovjek i tovar.

Silvio: U poslu ideš, nešto napraviš, neki put izgubiš, ali nešto napraviš.

Roberto: Mi kažemo i ljudima, pokušaj, napravi, ako pogriješiš, nema veze. Bitno je da to brzo ispravimo, to je ta igra. Mi smo inženjeri, mi ne gledamo na grešku kao na neki negativni element. Ljudi imaju strah od nepoznatoga. Mi imamo stalno nepoznato u životu, sve što radimo vezano uz tehnologije, inovacije, ljude. Što god da radimo i kako se sve ovo gradi, sve je nepoznato. Ispred nas je cijelo vrijeme nepoznato. Ove godine imamo skoro duplo više ljudi nego prije godinu dana. Nepoznato nam je kako sve to voditi. Ali, to nepoznato nam malo-pomalo mora postati poznato. Da bi postalo poznato pozoveš pet, šest ljudi da to pogleda iz drugih kutova, da ti objasne, da ti objasniš njima, onda se svađaš, vrtiš, gledaš što možeš dok se u jednom trenutku ne stabilizira. Tada si riješio, naučio si i ideš dalje.

Silvio: Pet godina sam putovao po 11 mjeseci godišnje, više-manje sam. Putovao sam s jednim Nijemcem neko vrijeme. Proputovao sam nekih 60, 70 zemalja, ali sam vidio samo glavne gradove pa kad me netko pita kako je tamo, ja nemam pojma. U Kambodži sam izašao po noći van popiti pivo, vidjeti kako ti ljudi izgledaju. I dok sam šetao tim uličicama Phon Penha, odjednom se pojavilo nekih dvadeset muškaraca i počeli me tražiti novac. Nisam ništa razumio, ne znam njihov jezik. Tražili su me da im dam valjda sve što imam. Nisam skužio ni kako ni što, samo sam počeo hodati, a oni za mnom. Onda sam se okrenuo i viknuo – briši, ča! I onda su stali, a ja sam otišao. Ili u Boliviji, u njihovim avionima koji ne smiju letjeti izvan Bolivije jer imaju čikobernice, rupe. Letjeli smo kroz Ande, a avion mora letjeti u osmicama. Kolega koji je bio sa mnom, Boris, letio je prije toga i rekao mi da će biti malo turbulencija. Ali, avion se počeo rušiti. – Boris, ovo je sranje – rekao sam mu, a on – da, zadnji put nije bilo tako. Takve situacije mogu donijeti strah, ne posao. Zbog posla se koji put probudiš noću, ima puno rizika.

Silvio, zašto nemaš televizor?

Silvio: Ma, imam, ali ga ne gledam, od faksa. Kada bih gledao. Budim se u tri, četiri ujutro i radim, onda je mir, onda razmišljam i radim. Sada, otkako imam djecu, zadnje tri godine odem spavati oko 9 ili 10 navečer. Cijeli život sam se kasno budio, ali sam kasno išao spavati. Prije sam išao spavati oko 2 ili 3 u noći, na faksu na kojem nisam nikada vidio Izabel sam jedva stizao do Kseta popiti kavu prije nego se zatvori, a to je u 2 poslijepodne. U Kset sam dolazio igrati šah, onda bi došli ljudi s faksa, iskopiraš ovo i ono, kao da si bio na faksu. Šah mi je super dobra igra, više ga ne igram. Ali, cijeli život sam volio raditi noću.

Što je s godišnjim, radiš li i tada?

Silvio: Godišnji? Bio sam ove godine, jedan dan, 5. 8. Ali, to je bilo zato što nitko nije radio.

Roberto: Ja odradim svoj godišnji, mali, ali odradim.

Silvio: Imamo malu kućicu, ima internet pa i tamo možemo raditi.

Kako će sve ovo izgledati za pet godina?

Roberto: Pet godina ja jako puno. Ful je jednostavno, ili će nas biti ili neće. Imaš tri scenarija, onaj dobar, srednji i onaj loš. Koji biraš?

Silvio: Nema srednjeg.

Roberto: Da, nema srednjeg. Srednji je onaj gdje pomalo padaš do besvijesti. Brzi scenarij je da nešto baš zeznemo. Dobar scenarij je da uspijemo napraviti ove stvari koje smo pripremili, da uhvatimo nove tehnologije koje dođu. Opet, kao što smo i do sada i postanemo među prvih dva ili nešto slično. Stvari se stalno nadograđuju, interakcija ljudi je velika i sve se dosta promijenilo u zadnjih deset godina. Ako nismo dovoljno adaptibilni, neće nas biti. Brdo firmi koje smo upoznali kada smo išli po svijetu u početku su nestale, nema ih više, ne postoje. A bili su giganti, bilo je super da uopće možemo pričati s njima. Kao Nokia, BlackBerry.

Vodnjan, 191219.
Razgovor sa osnivacima tvrtke Infobip.
Na fotografiji: Silvio Kutic, Izabel Jelenic i Renato Kutic.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / CROPIX

Silvio Kutić, Izabel Jelenić i Roberto Kutić, osnivači Infobipa

Spominjete greške, postoji li žaljenje?

Roberto: Nema žaljenja, moraš samo naučiti i ići dalje. Ako se vraćaš unazad, moraš se vratiti samo da vidiš što je bilo krivo, a nisi bio dovoljno brz da to ispraviš. Nema vremena za žaljenje. Postoji žaljenje ako nisi imao dovoljno informacija i nisi dopustio napraviti dobru odluku. Za sada nemamo puno takvih situacija.

Silvio: Postoje ljudi koji neće reći da su nešto krivo napravili, strah ih je reći da su napravili grešku.

Roberto: Uh, to je najgore u ovakvoj firmi. Ne priznati grešku je najveća greška. Gotov si.

Odakle to samopouzdanje?

Roberto: Inženjering, iz inženjerstva. Kako drukčije? Moraš se depersonalizirati koliko god možeš, moraš smišljati scenarije. Silvio ima tu sposobnost uhvatiti dobre vizije, dugoročno gleda kamo će otići ta interakcija ljudi i strojeva, kako će se razvijati ta komunikacija. Ovdje dolazi brdo novih tehnologija, od artificial intelligencea, do augmented realityja, velikih količina podataka gdje moramo paziti kako sve to procesuirati, svašta novog se dešava. Sve je to naizgled fancy, sve te tehnologije, ali to je tu. Doći će stvarno nove tehnologije. Ovakav tip kompanija kakva smo mi, da bi uspjela, mora stvarati timove. Kao što je Dalić rekao: “Utakmica se ne dobiva na terenu, nego u svlačionici.” Ti timovi moraju svi biti kao jedan, moraju biti transparentni, iskreni, moraju se svi veseliti ako su nešto dobro napravili, ako je netko među njima napravio nešto dobro, onda se svi moraju s njim dobro ponašati, veseliti. Timovi danas imaju različita znanja. Pa, ni Nobelove nagrade više ne dobiva jedna osoba nego njih tri, četiri. I nas trojica smo donekle tim. Ali, postoji i drugi dio ljudi koji s nama čine tim, imamo neki coboard i svi pokušavamo zajedno raditi. Svatko ima svoje mišljenje, ali s druge strane svatko gleda kako bi sve moglo biti bolje. Kao što bi Nemšić rekao, challengiramo se.

Jesi li dao nekome otkaz?

Roberto: Da, više puta. Brdo otkaza. Uvijek gledaš tu osobu i firmu. Gledaš uvijek što je dobro za osobu i za firmu. I uvijek to mora biti depersonalizirano, sebe isključiš iz tih otkaza. Naravno da ih je bilo brdo. Koliko nam ljudi dolazi? Puno. Svatko mora naći svoje mjesto, gradiš sebe kao osobu, gradiš tim, a onda i tvrtku kao organizaciju.

Vodnjan, 191219.
Razgovor sa osnivacima tvrtke Infobip.
Na fotografiji: Silvio Kutic, Izabel Jelenic i Renato Kutic.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / CROPIX

Silvio Kutić, Izabel Jelenić i Roberto Kutić, osnivači Infobipa

 

Radite li vi neko novo društvo kroz Infobip?

Silvio: Da, to je dobra definicija.

Roberto: Da. Ovdje su ljudi iz cijelog svijeta, imamo 67 ureda po svijetu. Ono što ljude drži skupa je zajednički socijalni common goal. Naravno, i da vole tehnologiju, ono što rade. Ljudi su ful sretni kada vide da smo nešto uspjeli. Ponosni su na to kada im kažemo da smo najveći u nečemu i da ćemo druge godine razbiti sve živo na ovaj način, a ako ne uspijemo u tome, onda ćemo drugo probati. Postoji tip ljudi koji su sretni s time i koji se pitaju kako mogu pomoći i što bi oni radili u tome. Postoji i drugi tip koji si misli – opet nešto hoće, a to je neki drugi tip kulture. No, prevladava ovaj pozitivni tip. Izabel će to potvrditi, inženjeri iz Rusije, Amerike, Kine, ne znam odakle sve ne, svi isto izgledaju, iste filmove gledaju, lako se prepoznaju, barem u našoj branši.

Izabel: Ekipa se dosta lako nađe, imaju zajedničke teme, izjednačavaju se. I razmišljaju na način, hajdemo to napraviti.

Roberto: Sretni su kad imaju neki challenge.

Jeste li ih zeznuli time što ste ponudili svojim ljudima da rade ono što vole?

Roberto: U krivu si, nismo ih zeznuli.

Izabel: Mi nemamo to da, na primjer, kada treba dežurati na nečemu, kao što smo imali jučer, onda se to ne dogodi na način da moramo odrediti tko će dežurati. Ne, umjesto toga se sami jave, žele riješiti neku stvar. Ljudi su dobri, oni žive to što stvaraju. Nije stvar task based, nego razmišljaju end to end i pobrinu se da se stvar uistinu riješi.

Roberto: Ako smo ih zeznuli, napravili smo to na dobar način. Mi smo napravili tvrtku na inovacijama, a ne na temelju nekog fonda, novca. Ne možeš nikoga zeznuti da napravi inovaciju, za inovaciju je potrebna ljubav prema nečemu. Cijeli, krucijalni rast je generiran na inovaciji. Više puta je to napravilo razliku na tržištu. Ne možeš inovirati tako da nekome zadaš da napravi inovaciju. Svi gledamo kako pomoći tim kreativnim ljudima, dati im uvjete da se uspiju izraziti ovdje. Ako smo ih zeznuli, dosta smo dobro to napravili, dali smo pristojne plaće, ovaj kampus, radimo i kampus u Zagrebu. S druge strane, napravili smo i veliki projekt ESOP-a, nagradili smo te ljude s udjelom u vlasništvu.

Izabel: Želimo da se više osjećaju dijelom cijele priče. Nismo mi to sami napravili, ljudi su to napravili.

Silvio: Kad se ljudi osjećaju sigurno, kada postoji taj psychological safety, onda postanu kreativni, znaju da mogu pogriješiti, da ih nitko neće napasti, to kreira inovacije. To je naša zajednica, to kreira sve. Znaju da ih cijenimo.

Zašto ESOP (employee stock ownership plan), kako ste odlučili dijeliti svoje vlasništvo, lovu s ljudima koji su ionako pristali raditi za plaću? Kome je to palo na pamet?

Roberto: Silviju, ali to je neka uzanca.

Silvio: To je nekako normalno, podijeliti taj uspjeh koji stvaramo. Mi tako radimo, ako se možemo kretati 10, krećemo se 15 u poslu. Dosta više nego što možemo. To je zato što ćemo ili propasti ili ful uspjeti. Nitko ne dobiva dividende i vjerojatno neće još jer reinvestiraju. Ali, ako idemo na burzu ili ako ćemo se prodati, onda će i ljudi imati svoj dio u tome. To je prirodno. Ništa ne radimo zbog novca, radimo zbog subkulture, projekata, ljudi, novac je nusprodukt s kojim idemo dalje.

Izabel: Novac je samo nešto što reinvestiramo.

Jeste li vas trojica čudaci?

(svi se smiju) Izabel: Ne bih rekao da smo čudaci, normalni smo. Iako, rekli su nam da nismo normalni kada smo nekim partnerima rekli da to radimo.

Silvio: Čudno bi bilo da nismo takvi, onda bi bili čudaci.

Tri važne spoznaje

Roberto: Svaki dan je novi dan, svaki dan nešto novo naučiš. S 20 godina sam mislio jedno, s 40 drugo. U početku misliš da je sve idealno, sada znaš da nije idealno, ali i da se može nešto bolje napraviti. Ima puno točaka na kojima se mora raditi, ali većina je u tebi. A i baba je uvijek govorila: Zdravlje je najbitnije.

Izabel: Jedini komadić svemira koji možeš mijenjati si ti sam. Sve ima svoj razlog, i jako je malo zločestih ljudi. Treba naučiti nešto iz svega i ići dalje.

Silvio: S ljudima moraš biti pozitivan. Motivacija mnogih ljudi nije iskrena, ali na to ne možeš utjecati. Nisi ti kriv. Možeš ih žaliti, ali nisi kriv zbog toga.