Kritika eurozone

Šokantni podaci studije: Od uvođenja eura ozbiljno su profitirali samo Nijemci i Nizozemci

AUTOR:

OBJAVLJENO:

4.3.2019. u 9:55

AUTOR:

OBJAVLJENO:

4.3.2019. u 9:55

Austrian Central Bank Director Kurt Pribil displays new 100 and 200 euro banknotes in Vienna, Austria, September 17, 2018. REUTERS/Heinz-Peter Bader
Heinz-Peter Bader / REUTERS

Guverner Središnje banke Austrije Kurt Pribil s novim novčanicama od 100 i 200 eura

Ustvrdivši kako još nema dovoljno pouzdanih empirijskih podataka o tome koje su članice eurozone profitirale od uvođenja eura a koje izgubile, stručnjaci njemačkog ordoliberalnog think-tanka sami su se bacili na konstruiranje zahtjevne računice.

Rezultat koji su objavili ovog tjedna je sljedeći: od 1999. godine, kada je lansiran euro, od jedinstvene europske valute snažno su prosperirale Njemačka i Nizozemska, dok bi Italiji i Francuskoj bilo bolje bez nje.

Kad se takav zaključak studije iskaže kao BDP po glavi stanovnika, ispada da su Nijemci od uvođenja eura kumulativno (kad se zbroje razvojni efekti iz godine u godinu) bogatiji za 23.000 eura po glavi nego što bi bili da nema eurozone, Nizozemci su bogatiji 21.000 eura, a Talijani su siromašniji 74.000 te Francuzi 56.000 eura. Grci su vjerojatno frapirani kad pročitaju da im je zbog uvođenja eura (uveli su ga 2001. ) BDP po glavi kumulativno ipak veći 190 eura nego što bi bio da se u to nisu upuštali. Gubitnici su i Belgija, Španjolska i Portugal.

Osam zemalja 

Studija njemačkog think-tanka “20 godina eura: Dobitnici i gubitnici” kritika je projekta eurozone koju se naziva kontroverznom, a brojke su bombastična ilustracija teze. One kažu da je Njemačkoj europska valuta od 1999. do 2017. godine agregirano razvojno donijela 1,9 bilijuna eura, a Nizozemskoj 346 milijardi eura, dok je Italija izgubila do 4,3 bilijuna eura, a Francuska 3,6 bilijuna eura. Ako se pak gleda efekt eura samo u 2017. godini, njemački je BDP po glavi veći 3390 eura, a nizozemski 1116 eura, dok je francuski manji 5570 eura, a talijanski 8756 eura.

Ta se šokantna računica temelji zapravo na procjeni “što bi bilo kad bi bilo” ili, kako to kaže ekonomist Velimir Šonje iz Arhivanalitike, u pitanju je “statistička procjena efekta alternativne povijesti”. Do te su “povijesti” u Centru za europske politike iz Freiburga (među onima koji ga savjetnički podržavaju naveden je poznati poljski ekonomist Leszek Balcerowicz te Jürgen Stark, nekadašnji član izvršnog odbora Europske središnje banke) došli tzv. sintetičkom metodom - prateći dugogodišnji trend bruto domaćeg proizvoda članica eurozone te ga uspoređujući s kontrolnom skupinom zemalja izvan eurozone koje su u ranijem razdoblju imale slične trendove gospodarskog rasta. U analizu je tako uključeno osam zemalja koje su uvele euro nakon duljeg razdoblja članstva u Europskoj uniji, a za usporedbu ili benchmark uzete su zemlje od Danske i Velike Britanije preko Singapura, Bahreina, Turske i Izraela do Australije, Novog Zelanda, Barbadosa ili Japana. Za svaku članicu eurozone odabrana je posebna kontrolna skupina od osam zemalja.

Što na rezultate te studije kažu domaći ekonomisti, budući da se Hrvatska priprema za članstvo u eurozoni? Šonje je, u prvom redu, vrlo kritičan prema samoj metodi, ne smatra je znanstvenom. Kaže da je ona algoritamska i ahistorijska te ne postoji način da se dokaže kako su te statističke procjene relevantne. Pritom ocjenjuje da je studija za Hrvatsku nevažna jer ne uzima u obzir dovoljan broj malih i otvorenih europskih, posebno tranzicijskih gospodarstava. Zdeslav Šantić, ekonomist u OTP banci, naglašava pak, ne ulazeći u metodologiju, da je euro za cijelu Europsku uniju donio brži gospodarski rast, a jasno je da su se neke zemlje u tome snašle bolje od drugih. Generalno smatra da bi Unija danas bila daleko ekonomski slabija da nije uvela jedinstvenu valutu, a ionako sada gubi bitku sa SAD-om i Azijom.

 

Ovo je škola 

“Njemačka se isprofilirala kao najveći neto dobitnik jedinstvene valute, ali ne treba zaboraviti da je ona bila i predvodnica u provođenju reformi prije izbijanja krize 2008. Također, zemljama europske periferije, gdje spadaju Italija, Španjolska i Grčka, euro je gospodarski pomogao, no u njima su izostale strukturne politike, pa se onda za slabiji rast često optužuje euro”, komentira Šantić. Za Hrvatsku, dodaje, to je škola koja pokazuje da samo uvođenje eura ne donosi bogatstvo, nego “nudi mogućnost i stabilnost”, a uvjeren je da bi hrvatskom gospodarstvu to pomoglo.

Dvojac koji je proveo analizu za CEP, Alessandro Gasparotti i Matthias Kullas, u komentaru poražavajućih rezultata za Italiju i Francusku ukazuje da je korijen problema u njihovoj nekonkurentnosti.

“Italija nije našla način da postane konkurentna unutar eurozone. U desetljećima prije uvođenja eura Italija je u tu svrhu redovito devalvirala svoju valutu. Nakon uvođenja eura to više nije bilo moguće. Umjesto toga, bile su nužne strukturne reforme. Španjolska pokazuje kako strukturne reforme mogu promijeniti negativni trend stalno rastućeg gubitka prosperiteta”, stoji u studiji. I Francuska je, napominju, prije uvođenja eura koristila devalvaciju. “Kako bi imala koristi od eura, Francuska se mora pridržavati reformskog puta koji trasira Macron”, poručuju analitičari.

Upravo je konkurentnost fundamentalni problem eurozone, odnosno činjenica da je taj problem do danas ostao neriješen, što je pak u gotovo svim članicama dovelo do rasprave “za” i “protiv” eura: u problematičnim članicama eurozone lamentiraju o uzrocima skromnog gospodarskog rasta i visoke nezaposlenosti, a u drugim kritiziraju intervencije guvernera Europske središnje banke Maria Draghija i činjenicu da ih financijska pomoć čini odgovornima za problematične zemlje. “Dvadeset godina nakon uvođenja euro je zato kontroverzniji nego ikad”, zaključuju autori.

Niži troškovi

Problem konkurentnosti postoji, potvrđuje i ekonomist Addiko banke Hrvoje Stojić, ali ne slaže se s generalnim zaključkom o kontroverznosti eura. Napominje kako pri računanju koristi od ulaska u eurozonu svakako treba uzeti u obzir i to što su problematičnim državama članicama omogućeni niži troškovi financiranja, jer je eurozona čvršća i s boljim rejtingom, a euro je donio i nižu inflaciju. “Ti su benefiti u ovoj analizi prešućeni. Studija aktualizira staru podjelu na razvijeni europski sjever i nerazvijeni jug, a ne može se sva razlika među njima svaliti na euro”, poručuje Stojić. Italija sada, istina, ne može devalvirati valutu i tako povećati svoju konkurentnost, ali takva ekonomska politika, smatraju Zdeslav Šantić i Hrvoje Stojić, ionako nije poželjna. “Zbog devalvacija lire Talijani su povećali svoj javni dug, a one im nisu donijele trajnije koristi”, poručuje Stojić.