Švicarac

Sedam godina od kolektivne tužbe dužnika do posljednje odluke Vrhovnog suda

AUTOR:

  • Marina Klepo

OBJAVLJENO:

6.4.2019. u 14:33

AUTOR:

  • Marina Klepo

OBJAVLJENO:

6.4.2019. u 14:33

Zagreb, 160915.
Kreditni duznici organizirani u Udrugu Franak prosvjedovali su ispred Hrvatske narodne banke (HNB) na Trgu Hrvatskih velikana.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Prosvjedi zbog kredita u švicarskim francima

Prilikom pokretanja kolektivne tužbe protiv osam banaka, prije točno sedam godina, Iliju Rkmana iz udruge Potrošač novinari su pitali boji li se bankarskog lobiranja. Pozivajući se na dnevne novine, koje pišu da krupni kapital definira sudske odluke, on je rekao: “Banke jesu moćne i imaju moćne odvjetnike, ali i mi imamo dva odvjetnička tima. Vjetar u naša jedra dat će i ulazak u EU jer će banke morati mijenjati pravila ponašanja u Hrvatskoj”.

Do danas, međutim, odnos moći sasvim se promijenio i banke su te koje se boje lobiranja u pravosuđu. One smatraju da je sudstvo slabo na populizam, da često donosi odluke kojima se ne želi zamjeriti široj populaciji, pa i po cijenu nedovoljnog uvažavanja slova zakona.

“Kada vam pod prozorom protestiraju dužnici i njihovi predstavnici održavaju konferencije za novinare, teško je ostati imun”, govori jedan bankar, aludirajući na aktivnosti udruga Franak i Lex Franak posljednjih mjeseci.

Na pitanje što o tome misli, član Suda EU Siniša Rodin smatra da u načelu nije dobro da se vrši pritisak na sudove, ali važno je ne podlijeći mu. “Suci bi trebali donositi odluke profesionalno i po savjesti, neovisno o protestima ili požurnicama, koji su samo legitimno izražavanje stavova i interesa”, rekao je prilikom nedavno održane konferencije u Zagrebu.

Ravnoteža prava i obveza

No, neovisno o tome jesu li i za koga suci u nekom trenutku imali više razumijevanja, pravo je teško gledati izvan širega društvenog konteksta. Procesi idu prema uspostavljanju neke prihvatljive ravnoteže prava i obveza. Do koje je razine došao slučaj švicarca, ostaje vidjeti. S posljednjim, “povijesnim” odlukama Vrhovnog suda predstavnici dužnika smatraju se potpunim pobjednicima. S druge strane, banke tvrde da igra još nije gotova, da će još dugo trajati, da će biti iscrpljujuća, a možda i skupa. Je li slučaj morao prerasti u sagu kojoj se teško nazire kraj?

Prve slike iz sudnice nakon podnošenja kolektivne tužbe doista su upućivale na veliku sigurnost bankarskih odvjetnika, vjerojatno ne zato što su smatrali da mogu utjecati na sudstvo nego zato što nisu dvojili na čijoj su strani pravni argumenti. Njihovo je viđenje bilo da su banke odobravale kredite u skladu sa zakonom, da su klijenti bili upoznati s rizikom tečaja i da su ugovorom pristali na promjenu kamatne stope. Međutim, ono što su banke očito podcijenile jest razina zaštite prava potrošača u EU, osobito nakon financijske krize, na što su se počeli pozivati hrvatski potrošači i sudovi.

Loša komunikacija bankara

Osim toga, početni pokušaji rješavanja problema dužnika u švicarskim francima nisu se pokazali osobito konstruktivnima: ono što su banke nudile, primjerice, “balon kredite” ili “odgođeno potraživanje”, dužnicima nije bilo prihvatljivo. Ponudu je prihvatilo samo 25 korisnika stambenih kredita, a Udruga Franak je ocijenila da bi se rješenje putem “balon kredita” građanima moglo obiti o glavu. Tražili su više, dugoročno ili zakonsko rješenje.

Međutim, kako se banke nisu odazvale pozivu na pregovore, najavili su da će pokrenuti “niz tužbi i sudskim se putem izboriti za vlastita prava, koliko god taj put bio dug i mukotrpan”. Kada su pokrenuli kolektivnu tužbu, njihova odvjetnica Nicole Kwiatkowski tada je rekla da Hrvatska s tom problematikom nema nikakvu praksu “i svi ćemo se učiti”. Očito je dobro predvidjela tijek događaja.

Na vrhuncu krize sa švicarcima banke nisu bile samo nesklone dogovoru nego su ustrajavale na povećavanju kamatnih stopa, uz argument da one rastu i u svijetu, premda su dužnici već bili u teškoj situaciji zbog jačanja švicarskog franka. Pogođene dužnike, a osobito uporne i gorljive aktiviste, na taj su način same isporučile pravosuđu.

A u osvajanju šireg javnog prostora koje je potom uslijedilo banke se nisu mogle mjeriti s dužnicima. Ne samo zato što šira populacija suosjeća s dužnicima i ne voli banke nego i zbog sklonosti bankara da problem rješavaju drugačije, potiho i iza scene. Nisu se baš trudili javno prezentirati svoje argumente. Štoviše, u jeku krize javnu komunikaciju prepustili su jednom čovjeku, tadašnjem predsjedniku HUB-a Zoranu Bohačeku, koji baš nije osvajao simpatije javnosti. Jedna od njegovih izjava, valja se prisjetiti, bila je “nitko vas nije tjerao da uzimate kredite u švicarcima”. Takav pristup, očito je, zasad se nije isplatio.

Kada je kolektivna tužba prošla na prvostupanjskom sudu, a sudac Radovan Dobronić u potpunosti podržao potrošače, malo je tko vjerovao da će se održati. No, sudac je, uz ostalo, rekao kako “banke ne razumiju da Zakon o zaštiti potrošača i udruge potrošača imaju veliku težinu i da je neobično da su odbili njihove pozive na mirenje jer su se tako mogli izbjeći negativan publicitet i negativni efekti ove tužbe. “Trebali su tome dati više pozornosti, a ne ignorirati pozive udruga i potrošačka prava”, kaže sudac Dobronić. A njegovo shvaćanje “prosječnog potrošača” je takvo da on nije u stanju procjenjivati rizike, dok su banke nudile “zavaravajuće oglašavanje”.

Iako je prvostupanjska presuda samo djelomično prihvaćena na Visokom trgovačkom sudu, pri čemu je nepoštenom proglašena samo odredba koja se odnosi na promjenu kamatne stope, a ne i na valutnu klauzulu, na ponovljenom suđenju, nakon što je o njoj odlučivao Ustavni sud, i ona je proglašena ništetnom. Hoće li takva i ostati, trebalo bi biti poznato, očekuje se, u lipnju, nakon što Vrhovni sud odluči o žalbi banaka. Dosadašnje iskustvo govori da banke sa žalbama nisu imale sreće, ne samo na domaćim sudovima. Kada je donesen Zakon o konverziji 2015. godine, na koji su mnogo prigovora imale europske institucije, banke su podnijele žalbe arbitražnom sudu u Washingtonu, ali europske institucije osporavaju njegovu nadležnost i nije poznato da se dogodio neki pomak. Također, Europska komisija i Europska centralna banka imale su mnogo prigovora na sam zakon, prije svega zbog njegove retroaktivne prirode i činjenice da nije uzeo u obzir socijalne kriterije, pa se očekivalo da će on završiti na Europskom sudu. No, nije poznato da je do toga došlo.

Ono što je sigurno, kao što je rekao Rkman, jest to da je vjetar u leđa potrošačima dala europska praksa, unatoč tome što su banke stajališta da su svi ugovori sklopljeni prije ulaska Hrvatske u EU. Međutim, sada se već postavlja pitanje u kojoj se mjeri europsko pravo ispravno interpretira i nisu li potrošači počeli uživati i veća prava od onih koja im pripadaju. Njihova zaštita u EU, rekao je Rodin, na visokoj je razini, ali definicija potrošača vrlo je usko definirana. Ako je netko, primjerice, uzeo kredit za komercijalne svrhe, primjerice gradnju apartmana, on je poduzetnik, a ne potrošač. Upravo iz tog razloga Europski sud nedavno je osporio tzv. Škibolin zakon.

Duh europskog prava

Pojedini pravnici smatraju da hrvatsko pravosuđe ima teškoća s ispravnim tumačenjem duha europskog prava. Štoviše, profesori Siniša Petrović i docent Tomislav Jakšić “bez zadrške” drže kako je stajalište Vrhovnog suda da kolektivna tužba potrošača prekida zastaru individualnih tražbina “pogrešno i suprotno aktualnom zakonskom uređenju”.

U tekstu pod nazivom “Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse”, objavljenom u Trgovačkom pravu, oni objašnjavaju da je Vrhovni sud nepravilno protumačio “i sadržaj i pravila i uopće doseg predmetne Direktive i obveze Hrvatske kao države članice u njezinoj primjeni”.

Tako se navodi da se Vrhovni sud poziva na znatne teškoće prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zato što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. “Time se sud upušta u ocjenu primjerenosti općega zastarnog roka od pet godina, tvrdeći da je on relativno kratak”. Pritom se, međutim, ne daju jasni argumenti za tvrdnju da je rok relativno kratak. Autori ne spore pravo Vrhovnom sudu da promijeni svoju ustaljenu praksu, ali ističu kako to mora “biti itekako utemeljeno i obrazloženo”. Svojom odlukom, navode dalje, Vrhovni sud je povrijedio načela pravne sigurnosti i ustavno pravo na pravično suđenje jer je odlučio drukčije nego što je dosad presuđivao u istovrsnim predmetima.

U svom radu pozabavili su se i pitanjem primjene zakonskih odredbi o konverziji kredita u švicarskim francima, odnosno ima li potrošač pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom. U slučaju da je potrošač ostvario oba prava, stajalište Petrovića i Jakšića je da je time ostvario dvostruku korist, na štetu druge ugovorne strane, dok bi banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu. Posljednju odluku Vrhovnog suda koja podrazumijeva da klijent banke ima pravo potraživati obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi ugovora, neovisno o tome je li prošao konverziju, ne znači da dužnici mogu računati na pozitivan ishod tužbi. Oni tek trebaju dokazati na nižim sudskim razinama da su odredbe ugovora doista ništetne. Neslužbene informacije govore da će Vrhovni sud uskoro donijeti presudu kojom će se definirati sam “meritum”.

Povrat učinjenih plaćanja

No, izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, podsjećaju Petrović i Jakšić, zakonodavac je nastojao pružiti “trajno zakonsko rješenje”. Takva konverzija je težila dovođenju korisnika kredita u CHF-ima u položaj u kojem bi bili da su imali kredit u eurima. Unatoč tome, veći broj korisnika kredita, koji su se opredijelili za konverziju i realizirali je, ohrabreni odlukama Visokoga trgovačkog suda i Vrhovnog suda o ništetnosti ugovornih odredaba, odlučili su se na podizanje tužbe ili nastavak postupka protiv banaka. Osim utvrđivanja ništetnosti odredbi u ugovorima o kreditu, korisnici kredita potražuju i “povrat učinjenih plaćanja”, pozivajući se na pravila o stjecanju bez osnove.

No, Petrović i Jakšić smatraju da se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, “neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHF”.

Neovisno o interpretacijama europskog prava, kao i posljednje odluke Vrhovnog suda dužnici se nadaju da će banke, pritisnute prijetnjom novih tužbi, sada pristati na nagodbu. Štoviše, saborski zastupnik i aktivist Goran Aleksić otvara mogućnost da s Vladom dogovori novo zakonsko rješenje kojim bi se problem u cijelosti riješio. Ako banke nisu ranije pristale na dogovore i kompromise, kada je to za njih imalo više smisla, ne čini se baš izglednim da će to ovaj put učiniti. Kako je rekao Zdenko Adrović, predsjednik Hrvatske udruge banaka, nisu sve banke postupale na isti način, niti su svi klijenti u jednakoj poziciji, niti su sve tužbe pisane na isti način, a nisu ni sudovi jednako odlučivali. Stoga je jedino logično zaključiti “da su mogućnosti konačnog ishoda ovog problema brojne i neizvjesne”.

- Vjerujemo da će svatko od građana cijeniti svoju poziciju i dobro se informirati prije donošenja odluke, a pretpostavljamo da će jednako tako postupati i banke - kaže Adrović. Prilično je sigurno, napominje jedan ekonomist, banke neće dati ni jednu kunu koju ne moraju dati. A tko ima mnogo volje i upornosti, na kraju će vjerojatno nešto izvući.