Neobična menadžerica

Sandra Ferenčak vodi besplatne treninge na otvorenom i uči ljude kako upravljati budžetom

AUTOR:

OBJAVLJENO:

11.11.2018. u 16:08

AUTOR:

OBJAVLJENO:

11.11.2018. u 16:08

Bruno Konjević / CROPIX

Sandra Ferenčak, menadžerica u Atlanticu koja vodi besplatne treninge snage na Trešnjevci

Od magle ne vidiš grad, dan će skoro, makar ga sad nije ni nazrijeti. Velikim parkom uz zagrebačku Selsku šeće par silueta, uvijek u paru, uz čovjeka pas. Usred parka šest žena radi kružni trening snage. Na od rose vlažnom tartanu pokoji ručnik, toliko da naslone podlaktice dok rade plank.

Trenerica im je Sandra Ferenčak, među zagrebačkim trkačima i triatloncima znana kao Tetka. Ponedjeljkom, srijedom i petkom od 6.15 pa do koju minutu prije 7 u parku drži besplatne treninge snage. Naglasak je na onom besplatno. Ponijem starim četiri desetljeća, što ga je iz Slavonije donijela u Zagreb, stiže koju minutu prije, donosi vijače, loptu, a na klupi stoji papir na kojem je upisan i plan treninga. Mogla bi Ferenčak trening odraditi za sebe, kući, ali želi potaknuti ljude, dijeliti znanja, vještine, pogurati razmjenu kojoj je podloga međusobno davanje, a ne trgovanje.

Makar, nije sanjalački tip neuklopljen u ovom vremenu, ekonomistica je, menadžerica u Atlanticu.

Trening je tek krenuo, još su pri zagrijavanju. Niti jedno ranojutarnje smrknuto lice, tu i tamo netko dometne duhovitu rečenicu-dvije, maglu u kojoj jedna drugu slabo i vide para smijeh.

- Puno mi ljudi dođe i kaže: ‘Rado bih i ja nešto napravio besplatno za druge, ali nemam što ponuditi, ne znam - ništa.’ Naravno da je to zabluda. Svi nešto znaju što bi nekome drugome dobro došlo, samo misle da je to što oni znaju ništa. ‘Pa, jel znaš Excel?’, pitam ga. ‘Naravno.’ ‘E, ajde nađi kome treba poduka ili neku stariju osobu koja bi prvi put u životu na internet, a ne zna kako.’ Ljudi ni ne razumiju što znaju dok ne krenu razgovarati, ono što se njemu podrazumijeva drugome je problem i želi naučiti - govori Tetka, inače triatlonka, 2017. i 2016. završila je ironman (utrka od 3,8 km plivanja, 180 km vožnje biciklom i 42 km trčanja).

Tetka ide na maraton

Nadimak je dobila od nećakinja:

- Jedna od nećakinja napisala je ‘Tetka ide na maraton’ i od tada me cijela trkačka zajednica počela zvati: Tetkom - kaže čučeći na jednoj nozi.

Ivana Krnić razvlači gumenu traku, isteže leđa. Inženjerku elektrotehnike, zaposlenu doduše u izdavaštvu, Tetka je motivirala da krene davati instrukcije iz matematike.

- Rado bih radila s djecom, pomogla onome komu šepa matematika. Pustila sam glas, ali nitko mi se zasad nije javio, valjda još nije kraj polugodišta pa nije frka - veselo će, pa dodaje: “Najteži dio ovog treninga je - ustajanje u praskozorje”.

Blanka Kolarić u rukama vrti loptu. Financijska je direktorica u Egmontu i, kaže, Sandra ju je potaknula da jednoj poznanici besplatno ponudi pomoć oko financijskog vođenja njezine male firme.

- Meni to nije teško, dapače. Lijepo je dijeliti - oko vlasnice skače Kuba, ženka Lagotto Romagnolo.

- Vježbanje vani je prilika ljudima da ne plaćaju skupe teretane. Dođete, a za ovo ovdje ne morate ni kune izdvojiti. Jedna je defektologinja odlučila besplatno raditi s djetetom koje treba pomoć. Puno je oko mene prosvjetnih radnika, neki su govorili da će izrađivati razne stvari pa dati jedan dio drugima, neki su se sjetili pokloniti knjige iz osobne biblioteke. Ideja je da ne pomogneš natrag onome tko je tebi pomogao, već nekome drugome - zaintrigirana vijačom koju Sandra preskače oko nje kruži Blankina Kuba.

Nije Ferenčak pokret dijeljenja začela preko noći, prethodila mu je njezina osobna promjena.

Tetka je autorica bloga, čitanog, na kojem savjetuje kako pažljivije s vlastitim novčanikom.

- Netko će reći da dokona menadžerica prosipa pamet. Ne pada mi na pamet čovjeku s mizernim primanjima govoriti kako da organizira svoj kućni budžet, bilo bi to silno bahato. Ja se obraćam onima koji imaju, ali troše besmisleno, da ne bi došli u situaciji da se sa šezdeset pitaju - što ću sad, puno sam zarađivao, sve potrošio i danas sam bez ušteđevine. Ako ćemo pravo - i vježbanje je za dokone. Jer nekome tko stoji za blagajnom osam sati ili vari u tvorničkoj hali nije do vježbanja.

Osječanka je, 45 joj je godina, odrasla u obitelji u kojoj se živjelo skromno.

- Meni se život, zahvaljujući profesiji, posložio tako da sam dugo živjela na neki način rasipajući resurse. Zarađuješ i trošiš, bez da puno razmišljaš. Vođenje kućnih financija kao tema bloga palo mi je na pamet iz osobne frustracije. Jer, kad sam sebe radi počela istraživati teme o tome, ne bih li pametnije uredila budžet, vidjela sam da toga čak ni na internetu nema previše. Malo toga možeš dobiti kvalitetno i transparentno. Moraš kopati ne bi li sam povezao i shvatio neke stvari. Ljudi koji nisu financijaši još će teže negoli ja doći do tih informacija, pa sam rekla - ajde, idem pisati o tome, možda nekome pomognem.

Fernčak je nekadašnja direktorica financija u B.netu, konzultantica u KPMG-u, jedna od direktorica u Atlanticu, zar s takvim profesionalnim iskustvom čovjek ima problema u upravljanju vlastitim budžetom?

- Bavila sam se korporativnim financijama, upravljanjem financijama firme, a privatni budžet je sasvim druga stvar, to su dva svijeta i nerijetko ljudi poput mene imaju potpuno različit odnos prema tome kako upravljaju budžetom firme, a kako vlastitim budžetom. Uopće nužno ne znači da onaj tko dobro upravlja korporativnim financijama dobro vodi i svoj džep, to zapravo često bude sasvim suprotno. Jer, svijet financija okupirao me na poslu pa kad bih došla doma ne bi mi se dalo pomno paziti na vlastitu potrošnju. Kad radiš dugo, pod stresom, a plaća je dobra, sklon si tome da umoran trošiš na stvari koje ti zaista ne trebaju. Kažeš - pa zaslužio sam. I tako, sve više radiš da bi imao, i sve više trošiš uludo, pa na koncu baš i - nemaš.

U to doba, priča, znala je, kupujući kod kuće, iz sofe, na internetu, klikom miša i karticom, naručiti novi par tenisica, dok su u nekom zatrpanom ormaru u stanu čučala još u kutiju upakirana dva para, potplati kojih nisu napravili niti jedan trkački kilometar.

- Imaš karticu, ima nešto novca na računu, a nesretan si jer si praktički cijeli dan pod stresom, pod pritiskom na poslu od jutra do mraka. To je, rekla bih, dosta tipičan menadžerski problem. Znala bih pročitati u novinama nekakav savjet kako je super uložiti novac u to i to jer daje velike prinose. Ne bi mi se dalo to dodatno istraživati jer mi je bila puna kapa istraživanja koja sam radila za posao, pa bih samo - uplatila, bez promišljanja, analize. To je korak kakav baš nikad ni u ludilu ne bih napravila s novcem kompanije, a svoje sam znala tako olako potrošiti bez puno analiziranja.

Zagreb, 091118.
Tresnjevka. Gospodja Sandra Ferencak, menadjerica, svako jutro, prije posla, okuplja ljude dobre volje i vjezba s njima.
Na fotografiji: Sandra Ferencak
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Sandra Ferenčak, menadžerica u Atlanticu koja vodi besplatne treninge snage na Trešnjevci

 

Samo nebo je granica

Kad je krenula rezati troškove bilo je tu svašta - ponajviše, kaže, baš te sportske opreme. Zatim knjige.

- Došla bih, recimo, na Interliber, i ponašala se po maniri sky’s the limit, ponijelo bi me. A onda veliki broj tih knjiga ne bih stigla otvoriti po nekoliko godina. Ili možda nikad, jer dobijem nove knjige na poklon, dođu neke druge, donesem nešto i iz knjižnice. Pretplata na časopise - Economist, Harvard Business Review, Triathlete Europe, Runners World. Imala sam jedno četiri, pet pretplata od kojih sad nemam niti jednu, a čitam ih i dalje preko online knjižara. Sad imam člansku iskaznicu Knjižnica grada Zagreba, isključivo posuđujem knjige, dosta čitam e-knjige, slušam audioknjige. Imam pretplatu na jednu američku knjižnicu, 30 dolara godišnje za neograničen broj knjiga, tako da zadnje dvije godine uopće ne kupujem ništa, sve posuđujem.

Kako je i kad osvijestila da joj novac curi, da joj uzalud što plaća koju zarađuje nije mala?

- Zadnjih desetak godina. Kad uđeš u srednje tridesete, kamoli u četrdesete, svašta te počne žuljati. Sad mi je 45, za deset godina ću imati 55. Koliko ću biti konkurentna na tržištu? Koliko ću moći zarađivati? Koliko mi stvarno treba da bih živjela normalnim životom, hoću li do 67 raditi dan-noć, hoću li moći, hoće li me htjeti? Počela sam si postavljati ta pitanja, analizirati koliko mi treba i shvatila da mi treba malo ako izbacim suvišno. Sportske opreme sam, nažalost, toliko nakupovala da, koliko god da puno treniram, ovim tempom još pet, šest godina sigurno mi ništa neće pofaliti u ormaru - navodi primjere Ferenčak.

- Prestrukturirati potrošnju, ne bacati na stvari koje ti ne trebaju, a ne uskratiti si ono što ti je bitno i što voliš, to je cilj. Nisam upala u financijske probleme, e sad pitanje je je li to zato što sam imala dovoljno veliku plaću ili što sam ipak imala kakvu-takvu kočnicu… Godinama ne gledam TV, plaćala sam to, a nisam uopće konzumirala. Ručkovi u firmi također su za mene postali nepotreban izdatak. Niti sam bila zadovoljna kvalitetom i količinom. Otkad kući skuhani ručak nosim na posao, prepolovila sam troškove za hranu, a sad kontroliram što i koliko jedem. Htjela sam svesti život u racionalne okvire, ne gomilati stvari koje ne trebam, jer onda mi treba i prostor za te stvari. Koliko komada odjeće nosiš kroz godinu? Možda 10% svog ormara, a ostatak stoji.

Bazična higijena

Na okolnim ulicama sve je više farova automobila, Zagreb skoro budan. Ferenčak napravi par zgibova na prečki, pa nastavlja:

- Mislim da je manje bitna evidencija troškova, ona je tek bazična higijena. Upravljanje financijama je više moment osvješćivanja što je to za što sam spreman dati svoj novac, a što mi ne treba, te to što ne potrošim uložiti na način koji će mi osigurati da u starijoj dobi ne moram ovoliko raditi. Ja ne sanjam o mirovini u kojoj ću dići sve četiri u zrak, već mirovina znači odlučiti ako želim raditi nešto drugo da to i mogu, da nisam rob države ili privatnog poslodavca, da imam izbora. Kad tako dugoročno gledate, onda kupiti neku stvar koja mi ne treba postaje problem. Preživjela sam rat, roditelji su bili bez posla, nas četvero smo tada živjeli na minimumu, ali moji roditelji nikad nisu ušli u kredite. Mogu reći da se vraćam toj filozofiji koju su oni živjeli cijeli život, a ja godinama, eto, nisam. Svjesna sam da iz perspektive onog koji krpa kraj s krajem ovo zvuči kao pretjerivanje ili minorni problem, jer kad nemaš za platiti režije briga te za nekog koga muči savjest što ima par cipela koji ne nosi. No, oko sebe vidim ljude koje bjesomučna kupovina nepotrebnog, simbolički rečeno taj par cipela više može dovesti do toga da u budućnosti hodaju bosonogi i lupaju se po glavi što nisu na vrijeme razmišljali i štedjeli.

Petnaest je do sedam, gase se ulične lampe. Ana Marušić, Sandrina kolegica iz Atlantica, po struci psihologinja, regionalna direktorica za ljudske resurse, kaže da se još uvijek sama sebi čudi da ustaje u 5.45, a u 6.15 već vježba nasred parka.

- Više od samog treninga me privukla ta Sandrina ideja da pomogneš nekome nečime što ti znaš i možeš. Sandrina filozofija može zvučati pomalo i utopistički, ali ako se to prevede na jezik svakodnevice mislim da svatko od nas može nešto dati, moguće to zvuči i patetično, ali kad bi svatko dao najbolje od sebe pa dio od toga podijelio sa zajednicom stvarno bi svijet bio bolje mjesto. Po prirodi posla raznim ljudima raznih profila često mogu biti od pomoći, ponekad i kad oni toga nisu niti svjesni, a veseli me kad vidim da činim dobro - govori Marušić.

Nakon istezanja nema puno pripovijedanja, jedna trči probuditi djecu i spremiti ih za školu, druga napraviti ručak, većina najzad u devet mora biti na poslu. Jutarnju zvonjavu crkve u susjedstvu nitko nije dočekao. Podsjetnik na minuo trening tek je zaboravljen ručnik u parku.