Život u siromaštvu

'Poslodavac nam je stalno dužan, plaće kasne, a mi nemamo što jesti...'

AUTOR:

  • Novac.hr

OBJAVLJENO:

30.10.2019. u 10:02

AUTOR:

  • Novac.hr

OBJAVLJENO:

30.10.2019. u 10:02

CROPIX

Ilustracija

- Poslodavac nam je stalno dužan, plaće stalno kasne. Ako platimo režije, nemamo što jesti. Stoga skupljamo uplatnice na kup i primamo opomene. Posuđujem i za lijekove. Sada smo došli u situaciju da više nemamo što ni birati, nemamo više što staviti na stol, frižider je prazan. Suprug će na posao gladan, a ja, unatoč brojnim bolestima i prehrani koja bi trebala biti kvalitetna, jedem što i kada stignem, poručuje Ferida Kuhar Drandić Glasu Istre iz svog skromnog podstanarskog doma u Puli, koja je od 2005. u invalidskoj mirovini od 1.500 kuna, kao 80-postotni invalid. Suprug radi u jednoj zaštitarskoj tvrtki, ali plaća stalno kasni i ovo nije prvi puta da se obraća medijima tražeći pomoć. Sada, kaže, još uvijek nije dobio onu za rujan, mada smo gotovo ušli u studeni.

- Plaća stalno kasni, nije to od jučer, priča Kuhar Drandić, dok suprug (koji iz straha od otkaza nije htio svojim imenom u novine) pojašnjava da mu nikada nije bio problem raditi, radio je i bolestan, ali jednostavno je došao pred zid i ne zna što mu je činiti. Stoga je odlučio upozoriti na tešku nepravdu i činjenicu da u ovom gradu plaću ne dobivaju mnogi, a posebice je loša situacija u zaštitarskim tvrtkama gdje su plaće male, a izrabljivanja velika.

To opravdava činjenicom da je pokušao promijeniti poslodavca i raditi u jednoj drugoj zaštitarskoj tvrtki, ali ni tamo nije prošao bolje - poslodavac ga je, tvrdi, umjesto na puno radno vrijeme prijavio tek na pola, iako je objekte čuvao po cijele noći. Nakon nekoliko mjeseci je otišao, a sada se nateže da mu plate ostatak odrađenog posla koji je, kako veli, pošteno odradio.

Njegova supruga jako dobro zna što znači biti bez plaće jer joj je sin radio u Uljaniku, bio je primoran dati otkaz i zaposliti se u Monfalconeu, dok je drugi, trbuhom za kruhom, otišao raditi u Njemačku. No oni, veli sa sjetom njihova majka, imaju svoje obitelji i ne mogu voditi računa i o njima.

- Djeca iz prvoga braka nemaju niti za sebe, pa ne možete još njih pitati. Unuk studira, mlada obitelj traži svoje, teško je danas svima, a muka teža kada ljudi nisu sami krivi za situaciju u kojoj su se našli, već im poslodavci ne žele dati ono što im zakonom pripada, što su zaradili, žali se Ferida, pokazujući plaće koje u prosjeku jedva prelaze tri tisuće kuna.

- Čučim u kućicama bez struje, bez grijanja. Sele me kako im paše, čuvam napuštene objekte i gradilišta i to po cijeni sata od 13 kuna, često po cijele noći. To nije niti za kutiju cigareta, pripovijeda Feridin suprug koji je zašao u šesto desetljeće života, već bolestan i umoran od svega. Ističe da mu poslodavac ponekad uopće ne plaća noćne niti prekovremene sate i jedina mu je želja dočekati dan kada će moći u prijevremenu mirovinu da se riješi muke ovakvih poslodavaca. To će biti vrlo skoro, napominje.