Vrhovni sud do kraja ožujka donijet će oglednu presudu kojom bi trebalo postati jasno mogu li potrošači koji su imali kredite u švicarskim francima, a dobrovoljno su ih konvertirali u eurske, tužiti banke i tražiti obeštećenje po osnovi nezakonite promjene kamatne stope i tečaja. Osim toga, očekuje se da će se tijekom ove godine Vrhovni sud oglasiti i u slučaju predmeta koji se odnose na ništetnost cijelog ugovora, što bi također moglo značajno utjecati na tijek sudskih postupaka između potrošača i banaka.
O toj problematici, mogućim ishodima i reperkusijama argumente je suočilo sedam sugovornika okruglog stola u organizaciji Jutarnjeg lista: Tomislav Jakšić, docent na Pravnom fakultetu, Uroš Pavasović, odvjetnik i pravni savjetnik HUB-a, Velimir Šonje, ekonomski analitičar, direktor Arhivanalitike, Dinka Kovačević, pravna savjetnica HUB-a, odvjetnici Srđan Kalebota i Nicole Kwiatkowski te ekonomist Tomislav Prpić. Voditelj okruglog stola Frenki Laušić uvodno je sugovornike pitao kakvo je njihov razmišljanje o pitanju koje se našlo pred Vrhovnim sudom: je li ugovor o konverziji ništetan ako su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Pavasović: Sporazum o konverziji nije niti može biti ništetan. To su potpuno novi ugovori između potrošača i banaka koji su sklapani na temelju Zakona o konverziji čiju je utemeljenost utvrdio Ustavni sud odlukom od 4. travnja 2017. godine. Više fizičkih osoba i osam banaka pokrenuli su postupak o ustavnoj usklađenosti, među ostalim, i Zakona o konverziji, ali Ustavni sud nije prihvatio njihov prijedlog već je utvrdio da su osporeni zakoni kao jednokratne interventne mjere zakonodavca bili nužni za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njime htjeli postići. To je otklanjanje neravnoteža u dužničko-vjerovničkim odnosima u slučaju švicarski franak, povećanje socijalne zaštite, sprečavanje nastavka nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanje produbljenja dužničke krize.
Time se nameće zaključak da je Zakon o konverziji u skladu s Ustavom i pravnim poretkom RH i svako drugačije postupanje narušavalo bi tu usklađenost. Na kraju, potrošači koji su imali kredit s valutnom klauzulom u CHF dovedeni su u istu poziciju s korisnicima kredita u eurima. Dodacima sporazumima stranke su izmijenile ugovorni odnos ne samo u pogledu valute i kamatne stope, već su redefinirale i druge elemente ugovora, prilagodile osiguranja i izdale potpuno nove otplatne planove. Zaključno, to su zakoniti ugovorni dokumenti.
Jakšić: Ustavni sud je potvrdio kako Zakon o konverziji ima legitiman cilj te da su mjere koje određuje prikladne za ostvarenje tog cilja: zaštitu potrošača i uspostavu narušene ravnoteže u odnosima potrošača i banaka. Opća pravila obveznog prava podupiru stajališta o učinku konverzije. Prema njima ugovor nije ništetan ako zakon, poput Zakona o konverziji, za određeni slučaj određuje što drugo. U pogledu učinaka, sklopljenim sporazumom između potrošača i banke stvorena je nova pravna osnova za sva učinjena plaćanja s naslova CHF kredita. Takvu mogućnost potvrđuje i Vrhovni sud u ožujku 2019. navodeći kako se ništetnost može nadomjestiti voljom stranaka. Zato su sklapanjem sporazuma potrošači izgubili mogućnost ostvarivanja restitucijskog zahtjeva s naslova eventualno ništetnih odredaba CHF ugovora.
Kwiatkowski: S jednim dijelom se mogu složiti, da je konverzija napravljena na temelju zakona za koji Ustavni sud kaže da je valjan i u skladu s Ustavom. U principu, ako je nešto u skladu sa zakonom, ne može biti ništetno. Ono što je važno jest: ima li potrošač nakon konverzije pravo na obeštećenje ako nije u cijelosti obeštećen. Pitanje koje je postavljeno pred Vrhovnim sudom smatram potpuno irelevantnim za tu dvojbu. Pritom se javlja konkurencija između samog Zakona o konverziji i kolektivne presude koja je donesena prije njegova stupanja na snagu. Presuda ima isti utjecaj kao i zakon i pitanje što to preteže. Ja mislim da preteže kolektivna presuda jer je konverzija samo trenutačno rješavala gorući problem zbog rasta tečaja, ali nije otklonila pravo potrošača da traži obeštećenje u cijelosti, sukladno kolektivnoj presudi.
Kalebota: Složio bih se da je pitanje loše postavljeno, a dijelom je i irelevantno. Ključno je pitanje je li potrošač u cijelosti obeštećen sklapanjem dodataka ugovorima kojima je provedena konverzija. Postoji praksa suda EU, prije svega slučaj Dunai u kojem se jasno kaže da zakonodavna intervencija države ne može umanjiti zaštitu koju potrošačima jamči Direktiva 93/13. Referirao bi se na netočne navode kolega: nije točno da su zaključeni novi ugovorni odnosi, što su naglasile same banke. Evo ispred sebe imam primjer ugovora u kojem Erste banka kaže da su strane suglasne da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu, bez obzira na izmjene utvrđene tim dodatkom ugovora. To je bankama tada odgovaralo jer su se nadale da će Zakon o konverziji biti ukinut na Ustavnom sudu pa su se osiguravale da bi kasnije mogle u cijelosti naplatiti sva potraživanja iz CHF ugovora.
U Zakonu o konverziji stoji da su banke mogle birati i ponuditi novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu, ali 99 posto njih se odlučilo za izmijenjeni ugovor i izričito su navele da to nije novacija, u suprotnom bi morale imati nove instrumente osiguranja, izjave o zapljeni primanja ili upisivanje hipoteke. Upravo da bi to izbjegle napravile su dodatak ugovora o kreditu. Potrošači su dodatno oštećeni zbog toga što se i u konverziji primjenjivala nezakonita kamatna stopa. Stoga se ni pravno ni matematički ne može govoriti da su potrošači vraćeni u položaj u kojem su trebali biti u skladu s kolektivnom presudom. Ona se nije bavila ništetnošću cijelog ugovora, ali sud EU je jasno rekao da ako je ništetan glavni predmet ugovor, u slučaju Dunai odredba o tečajnom riziku, taj ugovor ne može opstati na snazi. Tada svaka strana vraća ono što je primila i vrijede posve drugi parametri.
Kovačević: Vezano uz ono što je rekla kolegica Kwiatkowski, nije točno da je donošenjem Zakona kolektivna presuda stavljena izvan snage. Svaki potrošač je mogao odlučiti hoće li obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji ili ne. Oni koji su ga prihvatili, odlučili su na taj način ostvariti obeštećenje. Kada je riječ o elementima koji su utvrđeni ništetnima, promjeni kamate i valuti, oni u ugovoru nisu određeni kao bitni, niti zakonom, niti voljom ugovornih strana, pa ne utječu ni na ništetnost cijelog ugovora. Voljom ugovornih strana oba ta elementa mogu se nadomjestiti drugim.
Dinka Kovačević, pravna savjetnica HUB-a
Jakšić: Slažem se dijelom s tvrdnjom da ono što je u skladu sa zakonom ne može biti ništetno. Stoga, ako je konverzija učinjena u skladu sa zakonom, ne mogu se osporavati ni plaćanja s naslova ranijih CHF kredita. Ništetnost je tada moguće utvrđivati samo u pogledu drugih elemenata ugovora izvan polja primjene tog zakona. Vezano za ugovorne odnose koje spominje kolega Kalebota, konverzija omogućuje sklapanje novih ugovora ili aneksa, pritom je nebitno radi li se o novom ugovoru ili o aneksu postojećeg jer u oba slučaja sporazumom nastaje nova pravna osnova, i to slobodnom voljom potrošača. Ne vidim stoga prostor za osporavanje konverzije ponajprije zato što je takva nova pravna osnova nastala na temelju zakona, a potom i stoga što je posljedica pristanka potrošača.
Kalebota: Nije uopće točno da su potrošači primili ikakvo obeštećenje. Zakonodavac je samo izjednačio potrošače iz CHF kredita u eurske kredite, s time da čak nije ispravljena nezakonita kamatna stopa. S druge strane, potpuno je nebitno je li zakon ustavan ili ne. Normalno da je ustavan, potvrdio ga je Ustavni sud, ali to ne prejudicira činjenicu jesu li potrošači došli u pravnu i činjeničnu situaciju u kakvoj su bili na početku.
Kwiatkowski: Kada se radi o nepoštenim odredbama koje se stavljaju izvan snage, osnovno načelo je da potrošač treba biti doveden u situaciju kao da te odredbe nije bilo. Ugovor će ostati na snazi ako je to moguće, a ako je to pogubno za potrošača, onda neće. Drugo važno načelo glasi da cijela ta restitucija treba biti i kazna trgovcu kako bi se odvratio od istog postupanja u budućnosti. Prihvaćanjem ponude banke apsolutno ne isključuje mogućnost da, nakon pravomoćnosti kolektivne presude, potrošač traži da se stavi u položaj sukladno toj presudi.
Osnovno je pitanje: je li potrošač stavljen u isti položaj kao da ništetnih odredbi nije bilo? Apsolutno ne, ni u jednom segmentu, iz jednostavnog razloga jer je u konverzijom dobio skuplji proizvod od onoga koji je očekivao kada je sklapao ugovor o kreditu u švicarskom franku s promjenjivom kamatnom stopom. U svakom slučaju, sporazum o kreditu koji je sada u eurima ne sprečava novi obračun s kreditom u kunskom iznosu i početnom kamatnom stopom kako bi pojedini potrošač dobio obeštećenje u punom smislu. Nadam se da će postavljeno mu pitanje Vrhovni sud malo šire pogledati jer se način na koji je koncipiran ne čini logičnim.
Kalebota: Slažem se s kolegicom Kwiatkowski da u sudskim postupcima treba utvrditi što je dobiveno konverzijom, a što bi se dobilo eliminacijom ili ništetnog ugovora, ako je to interes potrošača, ili nepoštenih odredbi. Mi nismo sigurni ni što se pitanjem pita, ni koliko je relevantno, ni koliko će ga Vrhovni sud detaljno i široko obrazlagati. Nadajmo se da će dati makar načelne odgovore i na druga pitanja, kako bi postojala neka pravna sigurnost.
Srđan Kalebota, odvjetnik
Kovačević: U presudi iz rujna prošle godine Vrhovni sud je zauzeo stav oko pravnog interesa potrošača koji su pristali na konverziju i onih koji nisu. Ako bi sada zauzeo stav o ništetnosti ugovora o konverziji, takva odluka bila bi suprotna do sada donesenim odlukama.
Jakšić: Ne bih se složio da je svrha potrošačkog prava isključivo kažnjavanje trgovca, već je to uspostava ravnoteže u odnosima između potrošača i trgovca, kao slabije i jače ugovorne strane. Konverzijom se uspostavlja takva ravnoteža pri čemu obje strane dijele dio tereta njezine uspostave. Pritom banka, kao jača strana, preuzima veći dio tereta, a potrošač manji; uostalom, zakonom nameće obvezu banci da ponudi konverziju, a na potrošaču je izbor hoće li na to pristati. Pored toga, spomenuto obeštećenje temelji se na obračunu koji počiva na ugovoru o kreditu u kunama, uz fiksnu kamatnu stopu od ca. 4,2, dok su sporni krediti imali promjenjivu kamatu i glavnicu u stranoj valuti. Je li obeštećenje utemeljeno na takvom kunskom kreditu uz fiksnu kamatu stanje u kojem bi se potrošač nalazio da nije bilo nepoštene odredbe? Tako povoljan kredit nije moguće danas dobiti, a još manje prije 15 godina kada su sklapani CHF krediti.
Praksa Europskog suda
Pavasović: U pogledu prakse Europskog suda, slučajevi koje je rješavao imaju pravno i činjenično sasvim drugačiju situaciju od one u Hrvatskoj. Rješenja u Mađarskoj i Poljskoj bila su sasvim drugačije utemeljena, dok pojedinačni slučajevi iz Hrvatske nisu niti rješavani pred Europskim sudom. Tu nemamo nikakve europske sudske prakse.
Jakšić: Direktiva o zaštiti potrošača ima desetak apstraktnih odredaba zbog čega valja čitati odluke Europskog suda koje ih tumače. Tu se najviše navode presude, Dunai i Dziubak, koje valja kritično čitati jer okolnosti u Mađarskoj i Poljskoj nisu identične onima u Hrvatskoj, zbog čega je sporna i njihova primjena na hrvatski slučaj. U odnosu na, primjerice, mađarski slučaj, u kojem se radilo o izravnoj zakonskoj intervenciji u svaki ugovorni odnos, hrvatski potrošač je mogao odbiti konverziju koju mu je banka morala ponuditi.
Osim toga, ne bih rekao da te presude bezrezervno govore u prilog domaćih potrošača koji su pristali na konverziju. Tako Dunai navodi kako je svrha europskog prava uspostava stanja u kojem bi se potrošač nalazio da nije bilo nepoštene odredbe. To upravo omogućuje konverzija dovodeći potrošača u situaciju u kojoj bi se nalazio da je u vrijeme sklapanja CHF kredita uzeo EUR kredit. Dunai također određuje kako svrha nije poništaj CHF ugovora, već uspostava narušene ravnoteže između strana, što opet omogućuje konverzija. Dziubak pritom određuje kako se ništetne odredbe mogu zamijeniti sporazumom ugovornih strana koji uspostavlja narušenu ravnotežu između njih, a što opet omogućuje sporazum o konverziji.
Tomislav Jakšić, docent na Pravnom fakultetu
Kwiatkowski: U pravilu ne postoje dva činjenično identična spora, ali po načelima koji su u njima izneseni, dvije presude su apsolutno primjenjive na hrvatski slučaj. One kreću od pravila da potrošač mora u potpunosti ostvariti obeštećenje uslijed ništetne odredbe. Mogu se složiti da je Zakonom o konverziji ispunjen legitimni cilj koji je država nametnula da bi otklonila neki veći problem, ali to ne povlači za sobom zaključak da su potrošači potpuno obeštećeni. Europska praksa je zauzela stav da, unatoč zakonskoj intervenciji, možete u sudskom postupku utvrđivati da li imate pravo na obeštećenje ili ne.
Potpuno je suprotno pravu da pokušavate ispraviti nepoštene odredbe u nekom ugovoru uspoređujući ga s nekim drugim ugovorom, miješajući kruške i jabuke. Stavljati u ravnotežu ugovor u euru i ugovor u švicarskom franku i tu tražiti matematiku za obeštećenje nešto je što može ići u korist bankama, ali nije u duhu zakona koji kaže da potrošač treba biti doveden u položaj kao da tih ništetnih odredbi nije bilo. To što je zakonodavac tako napravio apsurd je hrvatske države. Potrošač je našao u situaciji da uzima skuplji proizvod od onoga kada je dizao kredit, a nije mu ponuđeno nikakvo obeštećenje u smislu da tih odredbi nije bilo.
Kalebota: Situacija o dosadašnjim predmetima pred Sudom EU je pravno identična našoj, a pravo Europske unije je nadređeno hrvatskom pravu, kako izravnim, tako i interpretativnim učinkom te su pravna shvaćanja Suda EU obvezujuća za sve, pa i za Vrhovni sud, i djeluju ex tunc i erga omnes.
Jakšić: Točno, kredit u eurima je u početku bio skuplji, ali je kasnije postao povoljniji i poželjniji od CHF kredita. To potvrđuje i 90 posto potrošača koji su pristali na konverziju. Kada govorimo o uspostavi ravnoteže u odnosu između potrošača i banke, to ne znači kako možete imati samo najbolje od oba proizvoda, u suprotnom jedna strana snosi sav teret konverzije i tu nema više ravnoteže. Čini se i da traženo obeštećenje korisnike CHF kredita dovodi u povoljniju situaciju od situacije u kojoj su korisnici eurskih kredita. To je nepravedno prema potrošačima koji su se tada odlučili na skuplji kredit u eurima kalkulirajući, očito opravdano, da je takav kredit dugoročno sigurniji od CHF kredita.
Što je rekao Vrhovni sud
Kovačević: Tumačeći stav koji je Vrhovni iznio u rujnu, jedini logičan zaključak jest da oni koji su sklopili ugovor o konverziji nemaju više pravni interes zahtijevati od banaka obeštećenje jer su svoj pravni interes ostvarili sklapanjem sporazuma o konverziji. Je li taj izračun za svakog potrošača napravljen kako treba, ili je došlo do pogreške pojedine banke u primjeni zakona, stvar je pojedinačnih slučajeva.
Kalebota: To uopće nije sporno i nebitno je; ne radi se o matematičkoj pogrešci pojedine banke već o obeštećenju u smislu povratka na početne parametre. Kolegica Kovačević ignorira prijašnju presudu Vrhovnog suda, koju je donio u ožujku prošle godine.
Kwiatkowski: Vrhovni sud je rekao da imate pravni interes zahtijevati obeštećenje, bez obzira na to jeste li prošli konverziju.
Nicole Kwiatkowski, odvjetnica
Kovačević: I ta prethodna presuda je govorila o pravnom interesu, ali u smislu da ako netko smatra da je sporazum o konverziji suprotan zakonu, naravno da ima pravni interes tužiti za ništetnost elementa ugovora.
Kalebota: To uopće ne piše u toj presudi. Evo je ovdje ispred mene; u njoj piše da ništetnost nastupa od trenutka sklapanja samog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima, a oni u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Vrhovni sud kaže da Zakon o konverziji nije postigao to da je nestao uzrok ništetnosti samog ugovora o kreditu. Ovo što vi tumačite o pravnom interesu u ovoj kasnijoj presudi je druga priča koja je bila u slučaju kolektivnog spora.
Jakšić: Ta se odluka iz veljače 2019. može tumačiti i drugačije. Sud navodi da tužiteljica ima pravni interes zato što tvrdi kako joj nije u cijelosti podmiren dug, pri čemu propušta jasno odrediti kakav je to dug koji tužiteljica potražuje. Takav dug može, primjerice, biti posljedica pogrešnog obračuna učinjenih uplata s naslova CHF ugovora prilikom konverzije. Sud nigdje izričito ne kaže kako tužiteljica ima apsolutni pravni interes, unatoč učinjenoj konverziji. Tim više što isti sud kojih sedam mjeseci kasnije u odluci u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zauzima nešto jasnije stajalište da takav pravni interes čini se ovisi o tome je li potrošač pristao na konverziju.
Kalebota: To nije točno i to Vrhovni sud ne tvrdi. Ne može potrošač utvrđivati ništetnim ugovor jer konverzija nije provedena u skladu sa zakonom. Bilo bi dobro da Vrhovni sud, koji ujednačava sudsku prasku, da neka pojašnjenja i da bankama i potrošačima učini izvjesno daljnje postupanje i sudske postupke.
Pavasović: Očekujem da Vrhovni sud u oglednoj presudi poštuje aktualno zakonodavstvo i vladavinu prava i da neće ići u elaboracije koje će nas opet dovesti u situaciju da tražimo pravni lijek kao što smo sada doživjeli u slučaju pravnog stava u pogledu zastare za ništetne ugovore. Nakon te promjene stava, sada se može očekivati i drugačije razmišljanje Vrhovnog sud. Jedan moj kolega ovih je dana rekao da postoje dva aspekta nepostojanja zastare, a to su ratni zločini, a sada i kod obvezno-pravnih odnosa.
Uroš Pavasović, odvjetnik i pravni savjetnik HUB-a
Kwiatkowski: Ja mislim da je stav o zastari trebalo malo revidirati u odnosu na dosadašnji prema kojem zastara od pet godina koji nije baš bio idealno rješenje. Novi stav Vrhovnog suda pozdravljam, ali treba vidjeti kako će se primjenjivati u praksi, u svakom pojedinačnom slučaju.
Pavasović: Apstrahirajmo mi “slučaj švicarac” i subjektivne interese. Mi iz prakse naći ćemo se u situacijama da u nekim drugim predmetima doista treperimo očekujući da će stranka biti u poziciji da vodi spor o potraživanjima 30 godina, te da će onda ići na utvrđivanje ništetnosti ugovora. U konačnici neće postojati zastara potraživanja i trebat će platiti neku naknadu.
Kalebota: Ovim stavom Vrhovnog suda nije ništa promijenjeno jer ni do sada nije bilo zastare za ništetnost. Problem je bio u restituciji na temelju zastare i sada je samo rečeno da zastarni rok teče otkad sud utvrdi da je nešto ništetno, a ne od dana kada je zaključen ugovor o kreditu, kako je bilo prije. To je bilo neodrživo i s aspekta zaštite ljudskih prava jer ste se mogli naći u situaciji da nakon presude nemate pravo na restituciju.
Jakšić: Trenutačno je teško zaključiti na što je Vrhovni sud mislio s tim pravnim shvaćanjem. Ako to znači da se zbog promjene prakse sudova o valjanosti ugovora restitucijski zahtjev može ostvariti 50 godina nakon urednog ispunjenja ugovora, čini mi se da to nije u redu. Takvo stajalište podriva svrhu zastare, a to je zaštita pravne sigurnosti. U odnosu na utvrđenje ništetnosti nekog posla, pravo na ostvarenje restitucijskog zahtjeva vremenski je ograničeno pravilima o zastari. Opće pravilo obveznog prava nalaže kako zastara počinje teći kada je vjerovnik mogao tražiti ispunjenje obveze, osim ako zakonom za pojedini slučaj nije određeno drugačije. Čini mi se da ne postoji takvo posebno pravilo za početak tijeka zastare koje restitucijski zahtjev veže uz pravomoćnost sudske odluke o utvrđenju ništetnosti. Pritom uloga suda nije stvaranje novog pravnog pravila, već rješavanje sporova nepristranom primjenom postojećih propisa.
Kovačević: Ono što je bitno jest to da se ovo mišljenje Vrhovnog suda odnosi na ništetnost cijelog ugovornog odnosa, a mi takvih situacija nemamo.
Kalebota: Imamo, više je zahtjeva u kojim se traži ništetnost cijelog ugovora.
Financijske posljedice
Šonje: Probleme o kojima su kolege razgovarale za sada apsolutno nije moguće prevesti u financijske termine. Jedina stvar oko koje su se svi složili, čini mi se, jest to da ogledna presuda Vrhovnog suda neće dati odgovore na sva postavljena pitanja. U javnosti su se pojavili različiti iznosi o potencijalnim troškovima, spominjali su se iznosi od 10 pa do 25 milijardi kuna, ali ni jednu od tih procjena ne smatram relevantnom, osobito nakon ovog okruglog stola. No, ono što je važno jest to da se od početka slučaja sa švicarskim frankom govori kako je dobit bankarskog sustava, odnosno banaka koje su u njega uključene, tolika da mogu podnijeti bilo koji scenarij gubitka. Najprije se govorilo o tome da su banke zarađivale na tečajnim razlikama švicarskog franka, a sada se govori o tome da će buduća dobit banaka biti dovoljna da amortizira bilo koji gubitak koji može proizaći iz ovih pravnih postupaka.
Samo želim podsjetiti da su provođenjem konverzije banke imale gubitak od oko sedam milijardi kuna i 2015. poslovnu godinu završile su u minusu od oko 4,2 milijarde kuna. Ukupan kapital hrvatskih banaka iznosi oko 58 milijardi kuna, kapitalna adekvatnost im je visoka, što teoretski može implicirati da mogu podnijeti mnogo rizika. No, stopa profitabilnosti im je prosjeku EU, povrat na kapital je oko devet posto, odnosno oko pet milijardi kuna prosječnog profita. Dobit i kapital služe za pokriće ukupnog rizika u poslovanju. Rizici su brojni, a rezerve banaka nisu neograničene. Stoga nemojmo stvarati lažnu sliku od nekoj ultra profitabilnosti koja proizlazi iz spekulacija, niti slati poruke ‘ima novca’, već se borite isključivo pravnim argumentima s jedne strane za zaštitu potrošača i s druge za interese banaka.
Velimir Šonje, ekonomski analitičar, direktor Arhivanalitike
Prpić: Ja se bavim matematikom i financijama, i to promatram s nešto drugačijeg aspekta. I ja bih volio da Vrhovni sud kaže svoje meritorno mišljenje i otkloni neizvjesnosti jer parametara je previše, a time je i matematika kompleksna. Neki parametri ipak su poznati. Plasirani krediti u švicarskim francima iznosili su 40 milijardi kuna, bilo je oko 125.000 kreditnih partija, od čega oko 73.700 stambenih kredita. U trenutku konverzije preostalo je 55.000 stambenih kredita, od kojih se više od 95 posto konvertiralo. Za one koji nisu išli u proces konverzije potraživanje je jasno, svodi se na obračun prema isplaćenom iznosu i prema početnoj kamatnoj stopi iz ugovora. Pritom se gleda koliko je klijent platio i koliko je trebao da su ti početni parametri bili takvi.
Potraživanja se kreću od 15 do 30 posto inicijalno isplaćenog kunskog iznosa, a medijan potraživanja je oko 25 posto. Za potrebe ove kalkulacije uzmimo i obeštećenje korisnika konvertiranih kredita jer oni nisu matematički obeštećeni u odnosu na one koji nisu konvertirali. Ukupno bi mogli tada govoriti o oko deset milijardi kuna povrata, plus pripadajuće zatezne kamate. Kod zateznih kamata, ovisno o vremenu procesa, možemo govoriti o dodatnih 80 do 100 posto tog iznosa. To je okvirni iznos, ako bi Vrhovni sud išao ovim smjerom. U svemu je jako bitna komponenta vremena. Rok za podnošenje privatnih tužbi za promjenjivu kamatu bio je lipanj 2019. i do tada je na sudove okvirno stiglo oko 30.000 tužbi, što nije ni jedna četvrtina ukupnog broja kreditnih partija. Broj privatnih tužbi je direktni multiplikator tog ukupnog iznosa potraživanja. Preostale su još tri godine za tužbe temeljem valutne klauzule i hipotetski govoreći može ih biti još 30.000, a može i 90.000. To je teško znati jer u javnom prostoru nema jasnih informacija koje bi potrošačima pomogle u donošenju odluke.
Teško je reći kakav bi to utjecaj imalo na svaku od banaka, ali to bi svakako najviše ovisilo o broju privatnih tužbi. Ako baratamo s ovih 10 plus 10 milijardi kuna, velika je razlika je li taj multiplikator 0,25 ili 0,75. Prosječan sudski proces traje dvije do četiri godine, većina tužbi se dogodila 2019. godine i kako sada stvari stoje, drugi val bi se mogao dogoditi do 2023. To znači da će se u razdoblju od 2020. do 2027. događati privatne pravomoćne presude. Kakav god bio utjecaj na banke, dok smo u ovim okvirima, nisu vidljivi nekakvi šokovi, osim potencijalne migracije kapitala, ako investitori imaju neki drugi izbor koji bi im donio veći prinos na kapital. Na kraju, Vrhovni sud ipak odlučuje na temelju pravnih argumenata, a ne temeljem financijskih implikacija.
Tomislav Prpić, ekonomist
Šonje: Ako prihvatimo scenarij koji je kolega iscrtao, s formulom ‘10 plus 10’ milijardi za banke koje su izložene riziku, to je oko dvije petine njihova kapitala. One jesu solidno kapitalizirane, njihove stope adekvatnosti kapitala kreću se od 18 do preko 20 posto, ali jasno je da uz spomenuti iznos gubitka ta kapitalna adekvatnost postaje upitna. To ne znači opasnost za štediše ili vjerovnike, jer banke ostaju solventne, ali može biti bolno, ne samo za banke. Naime, izgubljeni kapital se mora oporaviti, na primjer kroz dokapitalizacije ili prodaju banaka. U tom razdoblju oporavka kapitala kamatne marže, dakle razlika između aktivnih i pasivnih kamatnih stopa, teško će se smanjivati. Do kraja 2107. imali smo rast neto kamatne marže u bankama, umjesto da je padala kao drugdje, što je bilo ex post plaćanje cijene svega onoga što se događalo u prošlosti, ne samo slučaja franak, već i drugih okolnosti, poput gubitaka izazvanih recesijom.
Ono što je ključno, u momentu kada rizik povezan s presudama postane jasan, banke će morati prikazati realnu vrijednost sporne imovine, a ona teoretski po ovome što sam danas čuo može biti i negativna. To fer vrednovanje prema presudama ne mora se desiti ove godine, niti nakon ogledne presude, ali banke će to morati provesti u knjigama čim se pravni rizik materijalizira. Ne možemo relativizirati ovaj problem govoreći da će se sve nekako razvući kroz budućnost u kojoj će banke imati dovoljno dobiti da se sve pokriju. Kada se promijeni vrijednost, banke će promijeniti ponašanje, i to će se reflektirati na sve sadašnje i buduće potrošače.