Ako je Ludbreg centar svijeta, onda je Martijanec, jedno od najstarijih naselja Ludbreške Podravine, smješteno između Koprivnice i Varaždina, prvi zapadni izlaz iz tog centra. Kada zastanete dok crkve sv. Martina, blizu vas su pošta, škola, dućani i kafići, a na ulazu u vatrogasni dom DVD Marijanec može vas čekati njihov predsjednik Saša Lenček (38).
Ako se on tamo ne pojavi u dogovoreno vrijeme, ne morate se brinuti. Možda je još u Operativnom centru MUP-a u Varaždinu, gdje radi kao diplomirani kriminalist, ili je skoknuo na intervenciju lokalnih vatrogasaca, ili mu se produžio sastanak sa 62 zadrugara i 32 kooperanata koje je okupio u Poljoprivrednu zadrugu Ludbreški kraj, ili je tek završio montiranje nove sijačice za povrće koju je dobio iz fondova EU.
Zadrugarstvo
Potencijale poljoprivredne proizvodnje je prepoznao uz oca Slavka i majku Andrijanu, koji su prije dvadesetak godina počeli suradnju s Podravkom u proizvodnji povrća.
Učio je, kaže, od starijih i pametnijih, ali i tražio nove puteve u stručnoj literaturi. Zato je prije 10 godina osnovao OPG na kojem sadi oko osam hektara povrća, od kojih je 1000 kvadrata plastenika. Uz uzgoj iz svojih presadnica kupuju najbolja sjemena raznih sorti povrća koje uzgajaju i prodaju na štandu ispred kuće. A kada su svima u agraru bila puna usta potrebe organiziranja malih proizvođača u zadruge, Saša je 2015. organizirao proizvođače u PZ Ludbreški kraj.
Saša Lenček
- Gradonačelnik Ludbrega Dubravko Bilić je najzaslužniji za osnivanje i inicijativu kojom smo vratili Ludbreškoj Podravini sjaj starog zadrugarstva i povjerenje u stara vremena sretnog poslovanja.
Agresivne vrane
On je odradio lavovski posao i uz pomoć fondova EU stvorio temelje zadruge tako što smo dobili prostore u poduzetničkom inkubatoru Ludbrega, hladnjaču, kalibrator, prvu pakirnicu za proizvode od povrća i voća te izgradili skladište i tako stvorili jedan zanimljivi proizvodni lanac. Povezali smo se s Podravkom i krenuli u proizvodnju koja nam već u veljači garantira siguran otkup i cijenu - priča nam Saša dok obilazimo pokusno polje Podravke, na kojem se testiraju nove sorte paprike za ajvar.
Budući da su agresivne vrane nakon sijanja presadnica nasrnule na tek proklijale flance, Saša se dosjetio rješenja - veliki plastični orao zvani Scarybird postavljen je na sredini polja i uspio je otjerati ptice koje ne zanimaju sjemenke paprike, nego ih crna zemlja iz presadnica asocira na nešto u čemu ima glista.
Kao dugogodišnji uspješni kooperant i organizator proizvodnje uspio si je priskrbiti stručni privilegij da sudjeluje u eksperimentalnim pokusima u kojima je na svojim površinama zasadio nove sorte krastavaca. Ovisno o rezultatima i prinosima, neke od njih bi uskoro trebale krenuti u širu proizvodnju među članovima zadruge, a ono malo podataka koje smo uspjeli doznati od inače rječitog Saše daje nam nagovještaje da bi novi krastavci za kiseljenje uskoro mogli oblikom i iznenaditi njihove ljubitelje. Ipak, otkrijmo da neki nisu ni dlakavi ni bradavičasti i da ih ima u različitim bojama. To vam je ono što se zove napredak u znanosti.
Nakon obilaska nasada Saša nam objašnjava kako funkcionira zadruga koja broji 62 člana iz Sjeverne Hrvatske i 32 kooperanta koji rade povrće i voće za zadrugu.
- Evo, recimo kornišoni, oni se rade šablonski i ove godine je zadruga svojim proizvođačima riješila sjeme, nabavila i postavila folije i cijevi za navodnjavanja te nabavila mreže za penjanje, a sami proizvođači trebaju postaviti stupove i žicu. Nakon toga počinju proizvodnja i berba - oko 15. srpnja. Ali pogledajte sad što se događa tih dana utrke za što boljim urodom, jer kako kornišoni rastu, cijena im je manja. Krastavce ste uzeli kod kooperanta nakon jutarnje berbe oko 10 sati, oni su već za dva sata u tvornici u Kalniku, gdje do 18 sati prođu pranje i kalibraciju u 4 klase po veličini, a oko 20 sati kornišoni su u staklenkama spremni za tržište. Ne znam postoji li igdje brži put konzerviranja svježeg proizvoda - otkriva nam Lenček.
Dividenda
- Naša zadruga je za sve plodove organizirala otkup i kalibraciju u 4 klase, prijevoz sirovine do tvornice i, na kraju, svakih 15 dana radimo isplatu novca za predanu robu. Mnogi nisu vjerovali, bili su u šoku da se to može dogoditi jer su inače dobivali novac oko Božića. Ta novost je velikim dijelom i posljedica mog modela zadrugarstva koji nazivam ‘95 plus 5’. Dakle, 95 je cijena proizvoda, 1 je cijena upravitelja, 1 je cijena knjigovodstva, 1 je cijena transporta, 1 je trošak zadruge, a zadnja jedinica je - dobit, kao dividenda. Tko preda veću količinu proizvoda kroz zadrugu taj više i dobije na kraju godine - objašnjava.
- Cilj naše zadruge je da kroz neki projekt koji trenutno centralna država nema nabavimo zajedničke strojeve za obradu i proizvodnju povrtlarskih i voćarskih kultura koje bi zadrugari zajedno koristili, a ne da, kao sada, imamo 100 traktora, 100 plugova i 100 sadilica. To je nepotreban trošak. Da svi zajedno imamo jedan stroj i svi s njim radimo imali bismo veći efekt, a manje troškove. Jer, ako je mali seljak zadovoljan, onda je i cijeli lanac poreznog sustava sretan... Nemojte zaboraviti zapisati da smo ponosni i jer se širimo u voćarstvu.
Za Podravku radimo aroniju, jabuke i šljive za pekmez, a raduje me i povratak heljde, za koju je sve više zainteresiranih zadrugara - zaključuje Saša.