Novi projekt Hanza Medije: Ocjenjujemo prvih 5 godina Hrvatske u EU Pred nama je tek nešto malo više od pola mjeseca do vrlo važne obljetnice – dana kada je Hrvatska prije pet godina postala punopravnom članicom Europske unije. Danas, kada je europska ideja pod posebnim povećalom zbog ekonomskih problema pojedinih članica, pritisaka migranata i značajnog zaokreta u vanjskoj politici Sjedinjenih Država, nakladnička kuća Hanza Media odlučila je pokrenuti seriju analitičkih tekstova u kojima ćemo se kritički osvrnuti na prvih pet godina članstva u EU. Izdanja Jutarnjeg lista i novca.hr postavit će jednostavna pitanja što smo to u Hrvatskoj dobili, a što izgubili članstvom u EU. Pokušat ćemo se voditi objektivnim parametrima, a ne ideoloških procjenama, pogotovo ne onim populističkim, baš kao ni slijepo eurofilskim. Seriju tekstova u projektu „Što nam je donijelo 5 godina članstva u EU“ počinjemo s dvije analize našeg mladog i izvrsnog ekonomiste Ivice Brkljače koji je protresao ključne makro i mikroekonomske pokazatelje od ulaska RH u EU. Nastavljamo s pitanjima postoji li veza između iseljavanja i ulaska u EU, s ocjenama političke pozicije zemlje nakon integriranja u zajednicu europskih država, raspravljat ćemo o tome jesmo li sada bliže prihvaćanju eura nego prije pet godina, analizirat ćemo kako nam je prošla znanost, zaštita okoliša i poljoprivreda i, naravno, razmatrat ćemo gdje smo na rang ljestvici uspješnosti po pitanju iskorištenosti europskih fondova. Prva, makroekonomska analiza I. Brkljače, otkrila nam je kako ključni ekonomski podaci govore da nam je sasvim sigurno bolje otkako smo u Uniji. Teza je to koja se sigurno neće svidjeti euroskepticima ali je njegova statistička logika vrlo robusna. Više je nego uvjerljiva. No, to ne znači da naše sljedeće analize neće otkriti kako tu promjenu na bolje mnogi u Hrvatskoj još nisu osjetili. Gojko Drljača, glavni urednik novca.hr i glavni urednik gospodarskog sadržaja Hanza Media
Za nekoliko tjedana Hrvatska će obilježiti petu godišnjicu od ulaska u Europsku uniju. Sam ulazak u EU jedan je od najvažnijih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, stoga će ovakva obljetnica nesumnjivo biti povodom brojnih analiza i komentara iz različitih sfera i kutova gledišta.
S motivom da rasprave budu što informativnije i preciznije, ova analiza (u dva nastavka) pokazat će najbitnije i najvidljivije strukturne promjene s makroekonomskog aspekta koje su se dogodile u hrvatskom gospodarstvu u posljednjih pet godina; i kao takva može poslužiti svima onima koji žele objektivno procijeniti koristi i eventualne troškove hrvatskog pristupanja EU.
BDP
Za početak, krenimo od kretanja hrvatskog BDP-a prije i nakon ulaska u EU.
Slika 1. Realne stope rasta BDP-a
Izvor: Eurostat, DZS
Na slici 1 vidi se kako su gospodarski ciklusi u Hrvatskoj i Europskoj Uniji, čak i dok nismo bili punopravna članica, relativno usklađeni. No važnije je uočiti sljedeće: od početka krize pa sve do 2014., hrvatsko gospodarstvo ne samo da je ostvarivalo niži rast od europskog prosjeka (crvena linija ispod plave), već je konstantno ostvarivalo negativni prirast tj. 6 godina je bilo u kontinuiranoj recesiji. Istodobno, europsko je gospodarstvo u cjelini već 2010. prešlo u pozitivan teritorij te je ostvarilo godišnji rast od preko 2%, što nam kazuje da je kriza u Europi i svijetu trajala kud i kamo kraće nego u Hrvatskoj.
Dvije godine po pristupanju EU, efekti integracije hrvatskog gospodarstva u europske lance vrijednosti počinju se osjećati – Hrvatska tako posljednje tri godine raste brže od prosjeka EU zemalja.
S time se, dakako, ne smijemo u potpunosti zadovoljiti: zbog niske baze, hrvatski BDP godišnje mora značajno brže rasti od europskog prosjeka kako bismo mogli reći da zbilja iskorištavamo prilike od pristupa jedinstvenom tržištu od 500 milijuna ljudi. No isto tako je činjenica da danas razgovaramo o tome kolike moraju biti stope rasta kako bismo opipljivo konvergirali ka EU prosjeku razvijenosti (trenutno smo na 60% računato prema paritetu kupovne moći), dok u godinama prije samog pristupanja Hrvatska godinama nije uspijevala postići bilo kakav gospodarski rast.
Spomenimo i to da bi gornja slika izgledala nešto povoljnije za RH kada bismo gledali BDP po glavi stanovnika. Naime, s obzirom na emigraciju te negativni prirodni prirast, RH posljednjih godina gubi 1-1,5% stanovnika godišnje; drugim riječima, hrvatski BDP po glavi stanovnika u posljednje 3 godine raste po stopi između 4 i 5% godišnje, a to su već solidne stope gospodarskog rasta.
Izvoz roba i usluga
Velimir Šonje je u seriji članaka za Globus započeo priču o Velikoj internacionalizaciji hrvatskog gospodarstva. Naime, ono što mnogima prolazi ispod radara upravo je snažan rast izvoza posljednjih godina te sve manja orijentacija poduzeća samo na domaće tržište. Izvoz čini sve veći udio u BDP-u, a navedeno značajno utječe na strukturu današnjeg gospodarskog rasta.
Slika 2: Izvoz i uvoz robe i usluga kao % BDP-a
Izvor: Eurostat
Na slici 2 vidi se kako se udjel ukupnog izvoza roba i usluga u BDP-u kretao oko razine od 40% i nikada nije značajnije prešao taj prag – sve do ulaska Hrvatske u EU. Snažan uzlet izvoza koji je uslijedio, a koji traje do danas, rezultirao je time da je prošle godine omjer ukupnog izvoza roba i usluga i BDP-a po prvi put u povijesti prešao 50% (preciznije, 51,5% BDP-a).
Najvažniji uzrok ovakvog rasta ne leži u izvozu usluga kako se često misli (gdje je turizam najveća sastavnica), već doprinos pretežno dolazi od izvoza roba: prema podacima Državnog zavoda za statistiku, od kraja 2012. do kraja 2017. robni izvoz porastao je za 44,6%, a izvoz usluga za 25,7% (sve promatrano u stalnim cijenama).
Gospodarstvo RH naprosto se integrira u europske gospodarsko lance vrijednosti te posljedično sve više izvozi. S druge strane, uvoz roba i usluga tek je u 2017. dostigao razine na kojima je bio prije krize pa RH danas više izvozi nego uvozi, no o tome nešto više kasnije.
Tržišni udio RH izvoza u svjetskome
Kada govorimo o izvozu, za potpuniju sliku važno je pogledati kako se posljednjih 15-ak godina kretao tržišni udio hrvatskog izvoza u svjetskome. Udio na izvoznome tržištu izračunava se dijeljenjem izvoza neke zemlje s ukupnim izvozom svijeta, a pokazatelj mjeri stupanj važnosti zemlje u ukupnom izvozu svijeta. Neka zemlja može izgubiti udjele izvoznog tržišta ne samo ako joj izvoz opada, već i ako njezin izvoz ne raste istom brzinom kao ona svjetskog izvoza, što za posljedicu ima da se relativni položaj iste na globalnoj razini pogoršava.
Slika 3: Tržišni udjel hrvatskog izvoza roba i usluga u svjetskome izvozu, 1-godišnja promjena
Izvor: Eurostat
Na slici 3 može se vidjeti kako je Hrvatska gotovo cijelo desetljeće prije ulaska u EU, uz iznimku 2007. i 2008., gubila svoj tržišni udjel. Iako je hrvatski izvoz više-manje stalno rastao, svjetski izvoz rastao je još brže, stoga je došlo do relativnog zaostajanja odnosno gubitka tržišnog udjela. Istodobno, u novim zemljama članicama EU situacija je bila obrnuta jer su 2004. (10 zemalja) odnosno 2007. (Rumunjska i Bugarska) pristupili jedinstvenom EU tržištu te im je izvoz ostvarivao visoke stope rasta.
Hrvatska je u tom razdoblju dok je bila u EU čekaonici (2004.-2013.) ostvarila najveće zaostajanje za Novom Europom. No, odmah pri pristupanju EU, hrvatsko gospodarstvo počelo je vraćati tržišne udjele te taj trend traje i danas.
Platna bilanca
Time dolazimo do možda najvažnijeg grafikona u ovom pregledu – platne bilance roba i usluga. Platna bilanca roba i usluga sumarni je prikaz razmjene svih dobara i usluga između rezidenata i nerezidenata neke zemlje. Pojednostavljeno, ista kazuje kako ukupno stojimo u transakcijama roba i usluga s inozemstvom, te je kao takva važan pokazatelj vanjskotrgovinske (ne)ravnoteže.
Slika 4: Platna bilanca roba i usluga
Izvor: HNB
Na slici 4 jasno se vidi kako je hrvatsko gospodarstvo od velikih deficita u platnoj bilanci roba i usluga – koji su dosezali gotovo 4 milijarde eura godišnje ili 8% BDP-a – počelo ostvarivati zamjetan suficit u odnosima s inozemstvom. Ovo je možda najvažnija fundamentalna promjena koja pokazuje kako se hrvatska ekonomija promijenila u odnosu na razdoblje prije krize.
Umjesto prekomjerne potrošnje, investicija u sektor nerazmjenjivih dobara, nekretninskog balona te sveukupnog rasta pogonjenog prekomjernim zaduživanjem koje je karakteriziralo razdoblje prije krize, danas Hrvatska više izvozi nego uvozi te se gospodarski rast prvenstveno temelji na izvozu roba i usluga te osobnoj potrošnji u skladu s rastom zaposlenosti i rastom plaća (proces razduživanja kućanstava traje od 2012., no o tome više u drugom dijelu analize).
Javne financije
Stanje i nepovoljni trendovi u javnim financijama rezultirali su time da je RH gotovo odmah po ulasku u EU ušla u Proceduru pri prekomjernom manjku. Države članice, naime, moraju imati zdrave javne financije, a iste se prvenstveno ogledaju u tome da proračunski manjak nije veći od 3% BDP-a te javni dug ne premašuje 60% BDP-a.
Hrvatska je od 2009.-2014. imala strašne deficite proračuna opće države koji su se kretali između 5 i 8% BDP-a – prevedeno, trošilo se između 17 i 26 milijardi kuna godišnje više nego što se uprihodilo, a posljedično se i javni dug udvostručio u navedenom periodu.
Slika 5: Iz deficita u suficit opće države
Izvor: Eurostat
No, od tada stvari lagano kreću na bolje: 2015. ostvaren je primarni suficit (=ukupni deficit umanjen za plaćene kamate), a 2017. je i ukupni proračun opće države po prvi put u povijesti (po ESA metodologiji) bio u suficitu.
Pritisak Europske Komisije da se javne financije dovedu u red – koji je ministrima financija omogućio da se lakše odupru pritiscima na rast rashoda – urodio je plodom te je prošle godine RH i službeno izašla iz Procedure pri prekomjernom proračunskom manjku.
Što se tiče javnog duga, on je od dosegnutog maksimuma u 2014. (84% udjela u BDP-u) u silaznoj putanji. Tako je krajem prošle godine javni dug iznosio 78% BDP-a. No, to je još uvijek iznad kriterija iz Maastrichta (60% BDP-a), ali i osjetno iznad onoga što smo imali prije početka krize 2008. (39% BDP-a). Visoki javni dug tako ostaje kao trajni podsjetnik na katastrofalno reagiranje – ili bolje rečeno izostanak reakcije i nevoljkost u provođenju reformi – nakon izbijanja gospodarske krize, te će još dugo vremena predstavljati izvor ranjivosti za hrvatsko gospodarstvo i fiskalnu održivost.
Spomenimo još da je inozemni dug značajno snižen od ulaska u EU (za cca 6 milijardi eura): sa 106,9% BDP-a u 2014., pao je na 82,3% BDP-a krajem 2017.
Kada zajedno pogledamo sliku 4 i 5, vidimo da je Hrvatska prešla iz dvojnog deficita u dvojni suficit. Od visokih proračunskih deficita i deficita u razmjeni roba i usluga s inozemstvom, danas ostvarujemo suficite u oba područja. To je najčvršći dokaz kako je današnji gospodarski rast zdraviji, održiviji i stubokom različit u odnosu na onaj prije krize.
Monetarna politika
Što se tiče monetarne politike, HNB posljednjih godina vodi ekspanzivnu monetarnu politiku. Niska inflacija, snažan rast robnog izvoza i turizma, te sređivanje stanja u javnim financijama stvorili su prostor da HNB „otpusti kočnice“. Višak likvidnosti u sustavu trenutno iznosi oko 26 milijardi kuna ili 7% BDP-a, monetarni agregat M1 (novčana masa) po prvi je put u povijesti prešao 100 milijardi kuna (101,9 mlrd. kn u travnju ove godine), a ukupna likvidna sredstva (monetarni agregat M4) iznose gotovo 305 milijardi kuna.
Slika 6: Višak kunske likvidnosti
Napomena: Višak likvidnosti je razlika između stanja na računima za namiru poslovnih banaka kod HNB-a i iznosa koji banke moraju održavati na tim računima prema obračunu obvezne pričuve.
Izvor: Financijska stabilnost br. 19 (HNB)
Od ulaska u EU, devizne rezerve porasle su za oko 4 milijarde eure. Time je makroekonomska stabilnost zemlje dodatno povećana, naročito u slučaju naglog odljeva kapitala u inozemstvo i/ili pritiska na stabilnost tečaja kuna.
Slika 7: Međunarodne pričuve HNB-a
Izvor: Bilten HNB-a
Kamatne stope na kredite istodobno su osjetno pale svim subjektima u zemlji (državi, poduzećima, stanovništvu), a krediti u kunama nikad nisu bili dostupniji.
Prinosi na obveznice
Prije ulaska u EU, na vrhuncu grčke dužničke krize 2012., prinosi na hrvatske dugoročne obveznice prelazili su visokih 7% te su u odnosu na iste njemačke obveznice nosile prinos veći za 500-600 baznih bodova. To je, naravno, direktno utjecalo i na cijenu kapitala za domaća poduzeća (rizik zemlje kao ključna odrednica u formiranju kamatnih stopa za ostale subjekte u zemlji).
Prinosi na hrvatske obveznice od tada ne samo da su se značajno smanjili, već je i razlika (spread) u odnosu na njemačku obveznicu pala ispod 200 baznih bodova, što znači da je napravljen i značajan relativni pomak.
Slika 7: Prinosi na desetogodišnje obveznice
Izvor: Eurostat
Tako se RH danas zadužuje povoljnije nego ikad ranije, premija osiguranja od kreditnog rizika (CDS) za petogodišnje državne obveznice pala je s 400 bodova prije ulaska u EU na današnjih ispod 100, a u konačnici su i kreditne rejting agencije Fitch i S&P početkom 2018. podigle hrvatski rejting za jednu razinu (uz stabilne izglede) što predstavlja prvo povećanje rejtinga RH još od 2004.
EU fondovi
Kada se govori o ekonomskim koristima od pristupanja EU članstvu, većini ljudi bi vjerojatno prvo na pamet pala korist od tzv. „EU fondova“. Europski strukturni i investicijski fondovi („EU fondovi“) zbilja mogu biti od velike koriste slabije razvijenim članicama: Hrvatskoj je, primjerice, u financijskom razdoblju 2014.-2020. na raspolaganju ukupno 10,7 milijardi eura iz navedenih fondova, a taj iznos jednak je gotovo četvrtini hrvatskog BDP-a.
No, ono što je zanimljivo je da je doprinos navedenih sredstava gospodarsku rastu do sada bio gotovo zanemariv! Nažalost, Hrvatska slabo povlači dostupna joj sredstva, a s obzirom da je istodobno dužna godišnje uplaćivati u europski proračun 400-500 milijuna eura, neto efekt uplata do sada je bio krajnje skroman.
U tablici 1. možemo vidjeti transakcije s EU proračunom na razini toka novca: od ulaska u EU do kraja 2017., RH je primila tek 870 milijuna eura više nego što je uplatila.
Tablica 1. Transakcije s EU proračunom, u mil. €
Izvor: HNB
Iz prikazanog možemo izvući tri zaključka. Prvi je onaj o (ne)sposobnosti hrvatske administracije: niti 5 godina članstva nije bilo dovoljno da se nauče i svladaju najefikasniji načini i procedure kako da se u što većoj mjeri, ako već ne u potpunosti, povuku i iskoriste dostupna sredstva. Drugi pak slijedi iz prvog: s obzirom da se neiskorištena sredstva mogu iskoristiti do 2022., to znači da nam snažniji gospodarski rast poduprt sredstvima iz EU fondova tek slijedi (ako postotak iskorištenosti u konačnici bude na prihvatljivoj razini, kao što je bio iz pretpristupnih fondova). I treći, možda i najvažniji zaključak: koristi od EU članstva su kud i kamo veće nego što su to samo dostupna sredstva iz strukturnih i investicijskih fondova.
Pozitivna strana je i ta da se danas, za razliku od razdoblja prije članstva, državne investicije najvećim dijelom financiraju iz europskih sredstava. To je važno ne samo zbog manjeg pritiska na državni proračun, već i zato što su projekti financirani europskim sredstvima kud i kamo ekonomski opravdaniji (moraju biti) te je mogućnost za koruptivne radnje i neopravdane troškove značajno snižena zbog strožih europskih kontrola.
U drugom dijelu analize o promjenama u gospodarstvu koje su se dogodile od ulaska u EU, naglasak će biti na pokazateljima koje građani izravnije osjećaju u svakodnevnom životu. Tako će biti riječi o kretanju visine plaća, zaposlenosti, nezaposlenosti, emigraciji, kretanju kamatnih stopa na kredite stanovništvu, medijalnom dohotku, siromaštvu itd., a osvrt će biti i na neka važna područja – poput mirovinskog i zdravstvenog sustava, javne uprave ili pravosuđa – koja se nisu značajnije promijenila nabolje i čije će rješavanje predstavljati imperativ u godinama koje dolaze.