Poznata revolucionarna parola glasi: “Budimo realni, tražimo nemoguće”. To je u redu, ali sad na trenutak budimo ozbiljni. Vjeruje li itko da bi hrvatska Vlada u sklopu svojega svibanjskog paketa gospodarskih mjera doista mogla ukinuti sve parafiskalne namete? Pitanje je aktualno. Naime, upravo je trenutačno ukidanje svih neporeznih davanja prva točka na popisu zahtjeva koji su u Banske dvore odaslali čelnici agilne udruge Glas Poduzetnika, vjerojatno osokoljeni uspjehom kojim je rezultirao njihov pritisak prilikom osmišljavanja drugog vala Vladinih antirecesijskih mjera. Razlika je u tome što su tada predlagali nešto što je bilo ostvarivo.
Parafiskalni nameti jedna su od najčešće spominjanih sintagmi u ovdašnjim ekonomskim raspravama i neizostavni dio svake reformske inicijative, no razumijevanje te teme izvan najužeg kruga ljudi koji su se sustavno njome bavili poprilično je oskudno. A sukladno toj razini znanja onda se formulira i dominantni stav o potrebi njihova ukidanja, ali bez znanja o tome koji su to nameti, za što se koriste, kako bi se ukinuli i koje bi to posljedice izazvalo.
Dvije najčešće spominjane činjenice o parafiskalnim nametima su da ih ima između 164 i 245 (ovisno o definiciji) te da građani i tvrtke na njih godišnje potroše više od 8 milijardi kuna. Svaki od ta dva podatka sam za sebe je uznemirujući, ali njihova interakcija je manje poznata - a to je da na 25 parafiskalnih nameta otpada 7,9 milijardi kuna, odnosno 93 posto ukupnog parafiskalnog opterećenja. Pojednostavljeno rečeno, ukidanjem 139 od 164 parafiskalnih nameta ukupni trošak građana i poduzetnika se praktički uopće ne bi smanjio. A ukidanje bilo kojeg od preostalih 25 - zbog velike koncentracije novca po svakoj od tih točaka - značio bi i veliki poremećaj na rashodovnoj strani entiteta koji te namete koriste.
A koji su to entiteti? Primjerice, parafiskalni namet težak više od milijardu kuna godišnje je naknada za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije, kojom se financiraju poticaji vlasnicima “zelenih” elektrana izgrađenih u Hrvatskoj. Taj poticaj definiran je ugovorima i kao takav je pravno obvezujući. To znači da bi ukidanjem naknade koju plaćaju potrošači električne energije trebalo naći neki drugi izvor financiranja. Moguće je da se to plaća iz državnog proračuna, no onda bi novac morao biti namaknut nekim drugim izvorom - ili povećanjem izravnih poreza ili smanjenjem neke druge proračunske stavke ili zaduživanjem. Slično je i s nizom drugih nameta. Budući da oni predstavljaju značajan udjel prihoda niza javnih institucija i tijela, logično je zaključiti da trenutačni prekid priljeva tog novca za njih znači trenutačni prekid poslovanja. Primjerice, kumulativni prihodi od četiri vodne naknade predstavljaju oko 82 posto ukupnog proračuna Hrvatskih voda.
Trenutačno ukidanje tog financiranja, osim otpuštanja zaposlenih, podrazumijeva i prestanak investicijskih aktivnosti te kompanije, što onda opet znači pad narudžbi za građevinske i razne druge tvrtke, a konzekventno probleme s vodoopskrbom te povećan rizik od poplava. Slično vrijedi i za famozne naknade za općekorisnu funkciju šuma. Na stranu teoretska rasprava o pravednosti takvog modela financiranja, realnost jest da taj namet služi kao neizravna socijalizacija proizvodnog troška domaće drvne industrije. Ukidanjem te naknade Hrvatske šume bi morale ili radikalno smanjiti količinu zaposlenih - što bi u konačnici dovelo i do manje proizvodnje drvne mase i njenog poskupljenja - ili odmah povećati cijenu svog proizvoda. Naravno, postoji i treća opcija, a to je da se trošak gospodarenja šumskim bogatstvom potpuno makne s javnog budžeta kroz privatizaciju. To je legitiman prijedlog, ali bi ga onda trebalo tako i formulirati. No, koliko bi lajkova dobio naslov: “Udruga Glas Poduzetnika od Vlade zahtijeva da privatizira šume”?
To je, dakako, karikatura, ali zorno pokazuje u čemu je problem s promoviranjem revolucionarnih instant rješenja za kompleksne i duboko ukorijenjene probleme.
U slučaju problema s parafiskalnim nametima, razumnih i uravnoteženih prijedloga je bilo. Još prije nekoliko godina u magazinu Banka predloženi su vrlo konkretni modeli postupnog rezanja neporeznih davanja, poput spajanja sve četiri vodne naknade u jednu uz smanjenje od 20 posto ili privatizacije lokalnih turističkih zajednica. Bivši premijer Tim Orešković - a njemu teško da se može spočitati nesklonost poslovnoj zajednici - planirao je rezanje nameta tempom od 300-tinjak milijuna kuna godišnje. U trenutku kad ionako jedva krpa goleme rupe koje su pad ekonomske aktivnosti i izdašne proturecesijske mjere izazvale u državnom budžetu, koliko je realno da će Vlada preuzeti daljnjih osam milijardi kuna obveza ili da će u izbornoj godini vladajuća koalicija dopustiti financijski slom nekog velikog državnog poduzeća ili javne televizije?
Čelni ljudi udruge Glas Poduzetnika sigurno nisu neinteligentni i neinformirani da ovu realnost ne bi mogli pojmiti, pa se onda nameće pitanje zašto inzistiraju na neostvarivom? Ako je podloga toga poslovna, možda se radi o pregovaračkoj taktici s ciljem maksimalizacije rezultata na ostalim zahtjevima. Ako je to samo propaganda, pa je jedini smisao zahtjeva u tome da ne bude prihvaćen, onda je to film koji smo već gledali i čiju radnju već možemo predvidjeti. Zahtjevi će postati obećanja, a obećanja će biti ovjerena kod javnog bilježnika.