.jpg)
Bilo je sedam ujutro i bilo je vrlo hladno u švicarskom dijelu Alpa tog proljetnog dana 1997., zato vjerojatno pamtim samo jednu rečenicu s radnog doručka s Richardom Holbrookeom na margini foruma Crans Montana, tada svojevrsnog ”alternativnog Davosa” za političare i poslovne ljude iz problematičnih država. ”Franjo Tuđman jedini je pobjednik jugoslavenskog rata”, rekao je Holbrooke gostima, uglavnom diplomatima iz Hrvatske, Srbije i BiH. Nisu svi bili oduševljeni, nitko nije proturječio.
Zapamtio sam to jer je u tom trenutku bilo točno. Tuđman je bio predsjednik samostalne Hrvatske i njegov je životni san bio ostvaren. Vlada Zlatka Mateše provodila je drugi krug mirnodopskih reformi, zapravo početnog građenja demokratskih institucija, Hrvatska se otvarala svijetu, nacionalizam se utišao, ekonomija je rasla zajedno s optimizmom građana, slutio se i prvi val investicija.
I Holbrooke i Tuđman danas su mrtvi. Od tada do danas Hrvatska je, s cijelom regijom, prevalila veliki put, ušla u Europsku uniju, našla se na pragu Schengena i eurozone. Jesmo li zadovoljni?
“Živimo li danas u Tuđmanovoj Hrvatskoj ili smo je napustili?”, pitao je naslov u subotnjem Jutarnjem. Odgovor je: živimo u svojoj, što Tuđmanov san i danas čini ostvarenim. To ne znači da je ovakva naša Hrvatska najbolja, ne znači ni da je dobra, ali prilično je daleko od Tuđmanova starinskog koncepta državnosti temeljene na disciplini i povijesnoj romantici, a to jest dobro.
Tuđman je bio ratni pobjednik, u velikoj mjeri odredio ga je radni vijek koji je proveo kao vojnik, ali bio je i zagovornik poratne pomirbe. U vrijeme rata borio se protiv srbijanske hegemonije nad Hrvatskom, za hrvatski izlazak iz Jugoslavije, ne protiv Srba u Srbiji, među kojima i s kojima je godinama živio u Beogradu, gdje i danas boravi dio njegove obitelji. Jednako tako bio je i protivnik brisanja prošlosti, od mnogih zazivane lustracije koja bi iz struktura očistila repove bivšeg sustava. I sam je značajan dio karijere izgradio u tom razdoblju, u godinama koje nisu bile pošteđene kontroverzija.
Tuđmanova Hrvatska, koju i neki od predsjedničkih kandidata danas prizivaju, bila je politički nedozrela, poratna država. Vlast je još bila u rukama “ljudi od povjerenja”, tek se prelazilo na civilni način upravljanja. Trebalo je vratiti ratne dugove, staviti točku na bliske odnose dijela visokih državnih dužnosnika s međunarodnim trgovcima oružja koji su i u vrijeme embarga bili spremni trgovati s Hrvatskom (i sa Srbijom, zapravo - sa svakim), što u pravilu nije društvo koje bi čovjek poželio.
Dio duga domaćim posrednicima riješen je privatizacijom, koja je u više slučajeva pokazala da njihov talent za legalan biznis u civilnom razdoblju i nije naročit. Prvi dužnosnici većinom su otišli sami, ako ne prije, onda s izborima 2000.
Što je, dakle, ostalo od Tuđmanove Hrvatske?
Možda neočekivano, onaj zdraviji dio njegovih ideja o tome kako bi trebala izgledati uspješna država mogao se prepoznati prošli tjedan u beogradskom hotelu Crowne Plaza na susretu predsjednika uprava velikih kompanija koje posluju na teritoriju bivše države. Tu, doduše, više nema povijesne romantike, a nacija nije mjerilo zajedništva, ali pomirba i suradnja bez obzira na državne granice, s jasnim ciljem podizanja standarda stanovnika cijele regije, osnovna su pretpostavka i za buduću, bogatu europsku Hrvatsku.
Državnim politikama usprkos, među glavnim sponzorima beogradskog summita, bile su i najveće hrvatske privatne kompanije Atlantic i Fortenova (nekad Agrokor), kao i austrijsko-hrvatski Vipnet (A1), sve tri već prepoznate kao lideri regionalnog biznisa.
Tuđman je svojedobno odbacio hrvatsko sudjelovanje u Višegradskoj skupini, kao i ulazak u Srednjoeuropsku zajednicu slobodne trgovine (CEFTA), jer njegov je cilj bio izravno pridruživanje velikoj zajednici razvijenih država europskog Zapada, bez produljenog boravka u istočnoeuropskim čekaonicama, što je politika koja se kasnije pokazala pogrešnom. Nije mu, međutim, bila strana zamisao biznisa bez granica. Zamjerao je međunarodnoj poslovnoj zajednici što njegov model građenja ekonomije s “ljudima od povjerenja” gleda previše kritički. Smatrao je da ne razumiju povijesni trenutak u kojemu se Hrvatska nalazi.
A zamjerali su mu mnogošto, od nepriznavanja izbora u Zagrebu 1995., kad je umjesto pobjednika, liberala Ive Škrabala, postavio Stjepana Brolicha za svojeg namjesnika (kao ”Vladina povjerenika”), pa do politike tadašnjeg šefa privatizacijskog fonda Milana Kovača, njegova permanentnog njihanja između ratne i mirnodopske ekonomije, što je vodilo kontroliranoj, jednopartijskoj, ”rođačkoj” privatizaciji.
Današnja Hrvatska u mnogočemu je bolja i zrelija od Tuđmanove. Točno je da je ideološki, ali i klasno, razjedinjenija nego što je bila 1990. Prije svega razjedinjena je stranka koju je sam Tuđman osnovao, što je ozbiljna prijetnja njegovu snu o zajedništvu svih koji žive na području države koju je stvarao.
Današnje pozivanje na Tuđmana i njegovu poratnu politiku prizivanje je prošlosti koja se nije dogodila. Bio je dobar ratni predsjednik, bez njega teško da bismo se izborili za pobjedu, u miru je zakazao. Dvadeset godina nakon njegove smrti vrijeme je da “oca domovine” ostavimo u prošlosti. Budućnost traži drukčije, demokratičnije lidere.