Ilustracija
 Duje Klaric / CROPIX
Tvrdoglave činjenice

Pitanje na koje bi morali odgovoriti 'eurolicemjeri': zašto ne štedite u kunama?

U kontekstu vjerodostojnosti političkih stajališta protivnika eura, svi među njima koji štede u eurima morali bi odgovoriti na pitanje: zašto ne štedite u kunama? Ključ afirmacije kune jest u tome da se radikalno smanji dug koji je denominiran u eurima, no dok god građani štede u eurima, to je teško izvedivo
Piše: Marko BiočinaObjavljeno: 17. rujan 2020. 18:12

Početkom ovog tjedna u Jutarnjem listu je iz pera novinara Gorana Penića objavljen članak o “eurolicemjerima”. Radi se o nazivu pod kojim su obuhvaćeni istaknuti sadašnji i bivši saborski zastupnici koji se kroz svoj politički rad protive ulasku Hrvatske u eurozonu i uvođenju eura, dok s druge strane upravo u toj valuti čuvaju znatan dio ili cjelokupnu svoju ušteđevinu. Na popisu eurolicemjera tako se našla poveća galerija likova širokog ideološkog spektra - od krajnje ljevice do krajnje desnice - a objava članka očekivano je izazvala opsežne rasprave čitatelja u komentarima. Znatan broj njih izrazio je negativan stav prema takvom postupanju monetarnih suverenista, no brojni su bili i oni koji nisu vidjeli nikakav krimen s njihove strane, već upravo suprotno - na strani medija koji je priču objavio. Ti prigovori ugrubo se mogu podijeliti u dvije grupe. Prvi su oni koji su autoru zamjerili što nije naveo kolike ušteđevine imaju članovi vladajuće stranke (koja podržava euro). Takve teze argumentacijski su bezvrijedne, nastale ili kao posljedica potpune neobjektivne zainteresiranosti njihovih autora (stranački trolovi) ili kao posljedica slabe sposobnosti čitanja i razumijevanja pročitanog. Druga, supstancijalnija, skupina prigovora svodila se na argument kako podrška održanju suverenosti nacionalne monetarne politike nužno nema veze s odabirom štedne valute. A ta teza - iako validna osnova za diskusiju - u sadržajnom smislu potpuno je promašena. Evo zašto. Općeprihvaćena definicija novca nalaže kako on ima tri funkcije: služi kao obračunska jedinica, kao spremnik vrijednosti, te kao općeprihvaćeno sredstvo razmjene. Tu definiciju moguće je dodatno suziti kroz logičku postavku da prve dvije funkcije proizlaze iz ove treće. U kontekstu Hrvatske i općeprihvaćenog sredstva razmjene, evidentno je da se radi o visokoeuriziranoj zemlji.

Kroz euro se denominira cijena praktički svih kapitalnih investicija u društvu. Nekretnine se kupuju i iznajmljuju u euru, prodaju se auti, zbrajaju turistički prihodi, računaju cijene školarina, vrijednost građevinskih radova... Veći dio tih transakcija na koncu se plaća u kunama, ali uvijek na temelju prethodnog preračuna iz eura. Upravo zato Hrvatska narodna banka svoju osnovnu zadaću čuvanja stabilnosti cijena ostvaruje kroz stabilnost tečaja kune prema euru. Ipak, kako stanovnici - a pogotovo oni stariji - pamte gubitke koje su prije tridesetak godina pretrpjeli zbog hiperinflacije i devalvacije nacionalne valute, toj politici ne vjeruju ni nakon gotovo trideset godina stabilnosti tečaja, već vrijednost svoje imovine čuvaju tako da izravno štede u euru. A banke - gdje su ti depoziti pohranjeni - onda ih dalje plasiraju kroz eurski denominirane kredite, prebacujući valutni rizik na krajnjeg potrošača. Taj krajnji potrošač - osoba koja nema ušteđevine, ali ima eurski kredit i primanja u kunama - najzainteresiraniji je za ulazak u eurozonu, jer na taj način biva oslobođen kreditnog rizika. S druge strane, upravo on i njegov dug glavna su prepreka scenariju kojim uglavnom monetarni suverenisti ocrtavaju svoje težnjje - a to je da se kroz deprecijaciju kune smanji relativna cijena proizvoda domaće industrije i tako ga se učini konkurentnijim. Naprosto, deprecijacijom valute relativno bi porasle obveze zaduženih, kod mnogih i do neizdrživih iznosa (vidjeli smo to na primjeru švicarca). Ključ afirmacije kune, dakle, jest u tome da se radikalno smanji dug koji je denominiran u eurima, no dok god građani štede u eurima, to je teško izvedivo.

Administrativna zabrana nekunskih kredita - koju neki zagovaraju - sav bi valutni rizik prebacila na banke, koje bi onda taj rast rizika kompenzirale kroz veće kamate na kredite i manje na štednju. Krajnji potrošač opet bi platio. Ovaj logički slijed važan je zbog učestale populističke poze monetarnih suverenista, a jasno pokazuje kako je štednja u domaćoj valuti conditio sine qua non bilo kakve monetarne suverenosti. U kontekstu vjerodostojnosti političkih stajališta protivnika eura svi koji među njima imaju štedne depozite u eurima morali bi dati odgovor na jedno jednostavno pitanje: zašto vam ušteđevina nije u kunama? Ako je ta odluka posljedica racionalne odluke da eurska štednja predstavlja manji rizik za vrijednost koju posjeduju, onda su zapravo verificirali ključni argument za uvođenje eura.

Ako ta odluka, pak, nije posljedica takve argumentacije, onda se nameće pitanje koliko su ljudi koji su nesposobni donositi racionalne odluke o vlastitoj ušteđevini adekvatni donositi odluke o budućnosti nacionalne monetarne politike.

Linker
05. prosinac 2020 16:36