Moram javno priznati da se ovih sedam dana od prošle kolumne pretvorilo u vrlo zanimljivo iskustvo. Nikad više reakcija, pa čak i suosjećanja. Za mene je to bilo veliko iznenađenje. Pogotovo jer sam napisao jednu od mnogih sličnih kolumni u kojoj sam izrazio visoku razinu skepticizma prema “svijetloj” hrvatskoj budućnosti. Izgleda da sam ovoj put pogodio pravi trenutak.
Napisao sam u povodu kraha javnog povjerenja u pokušaj državotvornog spašavanja Agrokora da prestajem biti optimist i poručio: što bude, bit će. Ustvrdio sam da je dio tima koji je kreirao lex Agrokor diskreditirao sam sebe pa se više ne može braniti niti njihov cilj te pojasnio kako je afera Hotmail dodatno ubrzala bujanje ekstremnog političkog populizma koji počinju gajiti čak i mainstream stranke, HDZ i SDP. Zaključio sam da će populisti, koji će biti puno bedastiji nego ovi trenutno aktualni u Italiji, sigurno doći na vlast u roku od 2 do 4 godine i našu tavoreću, sporovoznu ekonomiju gurnuti u sunovrat.
Mnogi su mi čestitali. Slažu se s mojim predviđanjima. Je, gotovo je, kažu. Neki su mi slali uvredljive (pretežito anonimne) poruke. Pretpostavljam uvjereni populisti. Neki su me pak zabrinuto pitali mislim li doista to što sam napisao. Bilo je onih koji su mi u prolazu pokazivali palac gore, neki prema dolje. Jedan prijatelj mi je onako u prolazu prvo pokazao palac dolje za moja razmišljanja, a potom, dan poslije, valjda zabrinut, i palac gore. Hvala svima što su se zabrinuli i pitali me jesam li dobro kad donosim tako pesimistične zaključke.
Nisu me naljutili pametni prijatelji koji i dalje nonšalantno objašnjavaju da će sve biti dobro. Toliki sam pesimist da se čak nemam volje raspravljati, nego mi je čak zabavno gledati kad se netko koprca ne bi li prikazao stvari boljima nego što jesu, a pogotovo nego što će biti. Ipak, pristojnosti radi, štujući brojnost reakcija, pojasnit ću svoje teze o pesimizmu. Prvo, svima koji su me tijekom prošlih sedam dana pitali zašto sam pesimist, odgovorio sam da nipošto nisam pesimist za sebe. Čisto da ne bi bilo zabune. Meni je dobro, a vjerujem da će biti bolje: u firmi upravo sudjelujem u fantastičnom novom projektu novac.hr koji je digitalne dosege gospodarskog novinarstva već dogurao do za Hrvatsku ekstremno visokih, pa čak i neočekivanih razina - 1,2 milijuna korisnika i 5,4 milijuna klikova u prvih 30 dana, u zemlji koja demografski kopni zaista je impresivno postignuće za poslovno štivo. Hvala ekipi novca.hr.
Uostalom, mislim da će u godinama koje dolaze biti jako puno uspješnih pojedinaca.
Mate Rimac, recimo, može postati ime koji će obilježiti trendove ne samo proizvodnje elektromobila u relativno malim brojevima (stotinama) nego i osigurati daljnji razvoj masovne produkcije najjačih imena (elektro)autoindustrije. Međutim, ta gomila uspješnih pojedinaca bit će tek minijaturna hrvatska manjina. Većina neće biti baš sretna Hrvatskom.
Prošli tjedan, uostalom, potvrdio je da dobro procjenjujem situaciju. Uz minimalni interes javnosti osvanula je ljestvica konkretnosti koja je otkrila da na njoj padamo šestu godinu zaredom te da su iza nas ostale samo Mongolija i Venezuela. Za godinu, dvije bit ćemo zadnji, dno dna. Nesposobni smo za bilo kakvu značajnu reformsku transformaciju.
Nekako usporedno s objavom ljestvice konkretnosti dobili smo novog ministra gospodarstva koji je odmah pokazao kako ne zna da poslovnim bankama (HPB), kao i razvojnoj banci (HBOR) ne može diktatorski zapovjediti najvišu razinu kamate od 1 posto. Pritom je još u prvom intervjuu “znalački i kolegijalno” uklizao u teren ministra energetike objašnjavajući agitpropovski kako bi on Ini naložio plan kovanja i prijavljivanja petoljetki, a toj novoministarskoj “tržišnoj” filozofiji treba još samo pridodati popriličnu neinformiranost oko metodologije određivanja cijene naftnih derivata, što se sve nekako poklopio s tim da je država spržila golemih 450 milijuna kuna na Petrokemiju odmah nakon što je novopečeni ministar izjavio da ima dobru ideju za njezino spašavanje. Najbolji ministarski početak ikad. Svaka na mjestu. Ali krivom. Uklapa se 100 posto u moju teoriju o populističkom krahu 2020. - 2022. godine.
S obzirom na to da je pomalo neukusno i dosadno skakati po lešini hrvatske gospodarske misli u državnom resoru, izložit ću radije zašto se ne nadam spasu izvana, tj. intervenciji nekakve ruke iz inozemstva kad već ona nevidljiva ruka tržišta Adama Smitha, sasvim je razvidno, u Hrvatskoj ne djeluje, pa čak niti ona u negativnom smislu, kakvu su opisali nobelovci Akerlof i Schiller u “Phishing for Phools”.
Logika mi je sasvim jednostavna: puno je neuralgičnih točaka koje ukazuju na lagano planetarno klizanje u sasvim iracionalni populizam: Syriza, quantitative easing, Brexit, izbor Contea za talijanskog premijera… samo je niz dokaza kako valuta “lako ćemo” s lakim i neodgovornim rješenjima dobiva postupno, ali sigurno na težini.
Na političkim pozornicama najvećih zemalja do jučer populističke ekstravagancije postaju dio glavnih tokova političke i ekonomske misli. Desnica odgovara ljevici na vlasti desnijim populizmom s primjesama nacionalsocijalizma, a ljevica, kad je u opoziciji, čini to isto desnici, ali s lijevim populizmom te primjesama autodestruktivnog marksizma. Agresivnost, totalitarizam, radikalizam i isključivost obilježja su oba smjera.
Pogledajmo samo što se događa u Sjedinjenim Državama; u “bastionu demokracije”: na vlasti je desni i pomalo divlji populist Trump kojeg se pribojava čak i značajni broj članova Republikanske stranke, a sve više rastu šanse da demokrati Trumpu odgovore radikalnim lijevim populizmom.
Pogledajmo samo koliko pozornosti danas dobivaju proklamacije “progresivnih” američkih lidera poput Bernieja Sandersa, Kirsten Gillibrand i Cory Booker o “zajamčenom poslu” (Job Guarantee programu) kao novoj antirepublikanskoj američkoj mantri koja će zaposliti sve Amerikance koji to žele i tako preporoditi Ameriku. Autori te i sličnih ideja govore kako samo treba ljudima objasniti pravu prirodu fiat novca i - sve će se srediti samo od sebe. Čarobni štapić radi. Kad to čitaš, pitaš se kako ljudi lako zaboravljaju tisuće godina povijesti novca i zašto si - ne postave logična pitanja. Kao, primjerice:
Ako se federalni novac Sjedinjenih Država koristio za plaćanje nadnica, hoće li to prouzročiti bujanje birokracije i osuđivanje na ekonomiju javnih radova s niskim nadnicama?
Čak i ako govorimo o korištenju državnog novca za plaćanje boljih nadnica medicinskim sestrama, skrbnicima, farmerima, prerađivačima hrane, distributerima…, a ne birokraciji i cestovnim šljakerima, što će na to reći privatna konkurencija?
Što ako su procjene Megan McArdle od 1-2 bilijuna dolara godišnje potrebnih za program Job Guarantee doista točne? Tko će to platiti?
Što ako će, recimo, minimalna nadnica državnog programa biti 15 dolara? Tko će i dalje raditi u niskoprofitnim uslužnim djelatnostima? Zašto bi netko trošio vrijeme u Walmartu ili na pružanje bilo kakvih lokalnih komunalnih usluga za 7 dolara po satu, ako može dobiti dvostruko od države?
Nažalost, danas nije popularno postavljati priče o trošku i konkurentnosti kad jedna od glavnih propagandistica nove doktrine demokrata, Stephanie Kelton, propovijeda da fiskalni deficit uopće nije važan jer se sve rješava “modernom monetarnom politikom”. Ukratko, sve više rastu šanse da demokrati odgovore republikancima tj. Trumpovu zadrtom desnom populizmu s “renesansom” blesavih antitržišnih rješenja, i taj bi se odgovor mogao desiti u najnezgodnijem trenutku.
Zašto?
Nije baš puno ljudi primijetilo da su se krivulje kretanja američkog proračunskog deficita kao postotka BDP-a i stope nezaposlenosti razdvojile na najneobičniji način prvi put još tamo od 1950. godine i krenule potpuno drugim smjerom - u svih tih zadnjih 70 godina još se nije, naime, dogodilo da je projekcija krivulje fiskalnog deficita išla toliko prema gore u situaciji kad krivulja pada nezaposlenosti krenula prema dolje.
E sad, pitam ekonomiste optimiste školsko hipotetsko pitanje: što će se dogoditi ako nakon pobjede američkih demokrata na sljedećim izborima kojim slučajem stopa nezaposlenosti počne rasti pa novi demokratski predsjednik hitno primijeni agresivni Job Guarantee program u situaciji nabujalog fiskalnog deficita te sve skupa američke Federalne rezerve začine ekspanzivnom alkemijom “čarobnog” fiat novca?
Ponudit ću odgovor: financijski kolaps epskih razmjera u Sjedinjenim Državama bit će teško spriječiti. Kaskadni efekt na druge ekonomije podjednako teško. I nitko živ tada na planetu neće više brinuti što u tamo nekoj maloj Hrvatskoj, koja je sama po sebi statistička greška globalne ekonomije, vlast preuzimaju članovi nekog budućeg ludističkog pokreta, istog onog koji je izrodio ludizam u Engleskoj u 19. stoljeću.
Stoga spremite krpice nade u pinklec pa tko put pod noge, a tko ostane neka se uzda u se i u svoje kljuse. Palac gore za pernarizaciju Hrvatske.