Nepodnošljiva lakoća vjerovanja jeftinim obećanjima hohštaplera

U svakoj nacionalnoj baštini postoji puno dokaza kako i obični puk, ali i vrlo slavni intelektualci olako počinju vjerovati da se ekonomska povijest neće ponoviti. Iznova i iznova ljudi počinju vjerovati da će dobra vremena trajati vječno. Prisjetimo se samo zabluda nekih pametnih Amerikanaca: velikan neoklasične ekonomije Irving Fisher poručio je da su cijene dionica dosegnule “permanentno visoku razinu”. To je učinio neposredno prije sloma 1929. godine. Ugledni savjetnik američkog predsjednika Arthur Okun proglasio je šezdesetih da su mudre monetarne i fiskalne politike učinile bumove i padove prošlošću, a mjesec dana potom Sjedinjene Države ušle su u recesiju. Guverner federalnih rezervi s dugogodišnjim statusom najvećeg monetarnog gurua ikad, Alan Greenspan, u devedesetima je također pričao kako je završila povijest u kojoj gledamo u bumove i pucanja, a kraj njegova razdoblja obilježila su upravo notorna pucanja prenapuhanih tržišnih balona. Stoga nije čudno što se u Hrvatskoj nekako stvorilo dosta široko uvjerenje da se nešto “strukturno” ili “sistemski” promijenilo, da smo nekako ubuduće “na sigurnom” te da više nećemo gledati devalvacije, inflacije, rast nezaposlenosti, pad kupovne moći i ekonomske kataklizme raznoraznih vrsta. A jasno je da hoćemo, samo je pitanje kada i u kojem obliku.

U Hrvatskoj, nažalost, zabrinjava da je razina nesvjesnosti i opuštenosti tolika da jako puno ljudi vjeruje u potpuno nelogična i krajnje jeftina obećanja raznoraznih hohštaplera koje blago nazivamo političkim populistima. Kao da nismo imali nikakvu ekonomsku povijest, nikakva proživljena iskustva.

Vrlo mi je stoga zanimljivo koliko se malo mainstream mediji zabrinjavaju zato što je Živi zid postao druga politička snaga u zemlji. Teško je shvatiti kako je moguće da još nije probuđena javna paranoja za budućnost Hrvatske nakon što je stranka predvođena jednim od najbezveznijih europskih populista prema Crobarometru pretekla SDP jer je stekla podršku svakog šestog birača.

Još prije nekoliko godina počeo sam upozoravati kako populizam predvođen Živim zidom postaje sasvim ozbiljna prijetnja hrvatskoj ekonomskoj budućnosti jer je potpuno očigledno da će se rastom njihova političkog utjecaja donositi sve lošije i lošije odluke. Problem je već u tome što i ozbiljnije stranke moraju prilagođavati politike njima, ponavljam, hohštaplerima. Danas sam još preplašeniji pesimist: vjerujem da je u svojoj srži Živi zid zapravo pokret s prikrivenim autoritarnim obilježjima te je stoga čak potencijalno opasan i za same temelje hrvatskih institucija, za hrvatsku demokraciju.

Mislite da pretjerujem? Pa obratite pozornost na podatak koji je rijetko koji medij (osim Facebook stranice Živog zida) istaknuo u prvi plan komentirajući zadnje nalaze Crobarometra: Ivan Vilibor Sinčić ima 92 posto potpore među biračima vlastite stranke. Rijetko je ikada itko u Hrvatskoj imao toliku potporu birača stranke, osim onih kojima autoritarne sklonosti nisu smetale nego su takav imidž osobno podgrijavali. Uostalom, iz povijesti je dobro poznato kakvu vlast sa sobom donose oni kojima njihova kohorta slijepo vjeruje. Takvih vođa, bacimo li pogled na zadnjih stotinjak godina suvremene političke povijesti, svi se trebamo jako bojati jer u pravilu počine najviše štete kad nekim slučajem prerastu iz stadija frustriranog političkog patuljka u rang značajnog političkog igrača.

Nije slučajno da su na stranici Živog zida objavili klasični autoritarni pamflet karakterističan za radikalnije režime. Taj biser citiram u cijelosti: “Živi zid ima samo jednog lidera, Ivana Sinčića, s 92 posto potpore. Jednog i najboljeg”.

Trenutačno vidim barem četiri razloga zašto će nam Živi zid predvođen “jednim i jedinim” Ivanom i Viliborom Sinčićem postajati sve veća opasnost od one strašne kakva je već postao.

Prvo, s njihovom agendom nemoguće je polemizirati. To je ili hrpa bedastoća ili niz nerealnih želja. S takvim sadržajem nema zdravorazumske političke komunikacije odnosno borbe argumentima pa Živi zid samo mora nastavljati s uspješnim privlačenjem pozornosti i ekscesima jer se to pokazalo krajnje jednostavnom dobitnom formulom. Novinari će nastaviti gurkati mikrofone pod bradu sve većeg Ivana Vilibora Sinčića, kao da je doista dragocjeno to što on govori, a on će rasti i rasti sve dok ne postane politički div koji će naložiti novinarima da mu tutnu mikrofon pod bradu kako bi priopćio novu “veliku misao”.

Drugo, politička konkurencija u Hrvatskoj je bijedna. Reakcija glavnog političkog tajnika SDP-a nakon što je stranka doznala da ih je pretekao Živi zid bila je nalik ispadu primata koji nisu iz roda Homo sapiensa, a ne komunikaciji visokog predstavnika stranke koja je desetljećima naglašavala politički, etički i intelektualni dignitet svojeg vodstva. Račan se definitivno vrti u grobu. Podzemna rotacija mrtvog Račana zapravo je, čini se, jedino bitno što se trenutačno događa u SDP-u.

Ako potpuno nesnalaženje stranke na političkom tržištu glavni tajnik bilo koje stranke maskira umobolnim napadom na kredibilitet vrlo ugledne istraživačke agencije koja inače vrlo precizno pogađa rezultate svakih izbora te priglupom pričom o uroti s vladajućima, onda će svakom pristojnom socijaldemokratu biti, o da, gadljivo glasati za stranku čije vodstvo čine priglupi smutljivci.

Treće, Hrvatskoj apsolutno nedostaje liderstvo. Bezveznjaka Ivana Vilibora Sinčića podržava 48 posto birača, a predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović 51 posto građana. Njima nitko drugi nije ni blizu. Nitko drugi se nije nametnuo, makar pričanjem viceva. Nitko nema šire potencijale od unutarstranačkih. Užas.

I četvrto, hrvatski primitivni populizam u značajnoj mjeri doista pogađa tonove koje vole čuti nove hrvatske izgubljene i razočarane generacije te u značajnoj mjeri korespondira s nazadnjačkim isključivostima ili utopijama koje prosipaju populisti velikih europskih zemalja, recimo Italije i Francuske. Živi zid dio je šire europske slike u kojoj do jučer značajne stranke ne uspijevaju pronaći odgovor za bijesne napade populista, osim kroz ustupke i ono što je najopasnije - djelomično preuzimanje njihova modusa operandi.

Zaključno moram reći da se ponajviše grozim antieuropske politike Živog zida. Ta samodopadna zatucanost koja opasnost vidi u bilo čemu internacionalnom vrlo je rizična i mogla bi nas jako puno koštati. Svoju destruktivnost već je počela pokazivati. Referiram se na Eurobarometar u kojem je ideja prelaska na euro zabilježila najnižu razinu podrške u zadnjih nekoliko godina. Samo 40 posto ljudi je za euro. Nije toliko bitno što stoga možda nećemo uspjeti uvesti euro. Drugo je u pitanju: doista je jadno da u zemlji u kojoj se svi malo stariji od četrdeset jako dobro sjećaju što znači inflacija i devalvacija dogodi da netko mlađima uspješno prodaje šuplje priče o blagodatima hipotetske “suverene monetarne politike”. Iako gotovo svi stariji štedimo u eurima i većinom mislimo da će jednog dana biti pametnije primati mirovinu ili plaću u eurima, ipak će nas, izgleda, vremenom nadglasati oni koji misle kako nema šanse da se u sljedećih 10-ak godina u Hrvatskoj dogodi barem jedna ili dvije godine s visokom inflacijom ili devalvacijom. A dogodit će se.

No, nakon epskog ekonomskog potopa koji će se, recimo, dogoditi 2023. više uopće neće biti važno što je novinarsko grintavo piskaralo napisalo krajem 2018. jer će novi veliki predsjednik Ivan Vilibor Sinčić sazvati neki novi VONS i malo iskritizirati premijera Ivana Pernara, dok će mu ministar unutarnjih poslova Miro Bulj zajamčiti apsolutnu lojalnost vojske, policije i braniteljskih skupina, ne vodeći računa da postoji ozbiljna distinkcija između njegove funkcije i svega što je obećao novom vođi.

Zar svi mi mislimo da u Hrvatskoj doista nije moguća Venezuela, a koja nam, a propos, dolazi kao brzi vlak?