Izdvojeno mišljenje

Najbogatijih 1 posto gomila svoje bogatstvo. Počnimo se brinuti...

Dogodilo mi se da se sada više bojim rasta nejednakosti nego demagoškog egalitarizma
Ilustracija
 NurPhoto

U posljednjih desetak godina napisao sam barem dvostruko više članaka u kojima sam se zalagao za liberalnu misao. Posebno sam kritičan bio prema duhu uravnilovke koji je na ovim prostorima pod krinkom lijepih riječi kao što su pravda i jednakost ili pak socijalna osjetljivost gazio bilo kakvo sjeme natjecateljskog duha koji tržišnim mehanizmima vodi do lijepih zarada i općeg prosperiteta. Društvo jednakih, u kojem svi ex nihilo imaju pravo na temeljni dohodak, socijalnu i zdravstvenu zaštitu te mirovinu, i dalje smatram nerealnim očekivanjem u sljedećih pedeset godina. Fatamorgana je to koja teško može biti vizija budućnosti i na dulji rok. Lijepo je zamišljati, ako si žedan u pustinji, bunar vode u hladu palmi, ali uz aktualne stope rasta Europe i Sjedinjenih Država, starenje stanovništva onemogućit će radikalno dizanje javnih troškova koje je još jedini poznati alat egalitarizacije društva. Međutim, moram priznati da rast nejednakosti koji gledamo posljednjih desetak godina zaslužuje vrlo ozbiljnu pozornost. Razmjeri nejednakosti postaju takvi da bi mogli proizvesti krupne i vrlo nepredvidljive političke zaokrete jer veći dio populacije jednostavno neće prihvatiti stagnaciju dok oni najimućniji gomilaju novo bogatstvo začuđujućom brzinom. Takav razvoj povijesti nekako bi trebalo zaustaviti. Primjera rasta nejednakosti ima sve više. Dogodilo mi se da se sada više bojim rasta nejednakosti nego demagoškog egalitarizma.

Prošli tjedan pročitao sam zanimljivo statističko zapažanje kako jedan posto najbogatijih Amerikanca kontrolira više od polovice vrijednosti svih dionica u Sjedinjenim Državama. O početka devedesetih tih 1 posto najbogatijih, kažu podaci Goldman Sachsa, kupilo je udjele u kompanijama vrijedne 1,2 bilijuna dolara, dok su svi ostali prodali 1 bilijun dolara u dionicama. Prije samo trideset godina 1 posto najbogatijih kontrolirao je visokih 46 posto dionica, a na kraju prošle godine u svojim su rukama držali više od 56 posto. Ukupna vrijednost bogatstva 1 posto najbogatijih tako je dosegnula 21,4 bilijuna dolara. Zapravo je tih jedan posto najbogatijih jedini generator potražnje za dionicama. Pritom treba povesti računa o tome da 90 posto američkih kućanstava posjeduje samo 12 posto udjela u američkim kompanijama, vrijedan ukupno 4,6 bilijuna dolara. Nesrazmjer je očigledan. Koristi od gospodarskog rasta u uvjetima stagnacije nadnica nema američki narod, nego ih imaju bogataši. Usprkos financijskoj krizi, vrijednost američkih dioničkih tržišta od devedesetih se udeseterostručila, a najviše su profitirali najbogatiji. Sami sebi stvorili su dionički balon koji ih je digao u bogatašku stratosferu. Još mogu samo odletjeti s planeta običnih smrtnika u paralelni svemir hiperimućnih.

Neki će reći da se može primijetiti veza između gospodarskog rasta i mjera koje u konačnici potiču bogaćenje najbogatijih, ali sve to postaje previše opskurno.

Veliki statističar nejednakosti Thomas Piketty izvadio je nekoliko intrigantnih statističkih zaključaka u novom blogu. U razdoblju od 1980. do 2018. godine u svim zemljama najviše je prosperirao 1 posto najbogatijih koji su uhvatili 27 posto ukupnog rasta. Siromašnijih 50 posto uhvatilo je samo 12 posto rasta. Oni s nižim i srednjim prihodima u bogatijim zemljama počeli su zaostajati za stopama svjetskog rasta. Sve u svemu, put povijesti nije krenuo dobrim smjerom kad je u pitanju jednakost. Čak bi se moglo reći da je smjer krajnje zabrinjavajući jer može prouzročiti bujanje populizama raznih predznaka.

Što poduzeti?

Lako je piketijevski zaključiti da bi trebalo izbjeći porezno stimuliranje daljnjeg bogaćenja najbogatijih te porezno transferirati njihove zarade prema onima sa srednjim i nižim primanjima. Zalaže se Piketty za univerzalnu mirovinsku shemu, zatiranje poreznih oaza koje koriste jedino bogatima, transparentnost financijskih podataka te oživljavanje ideje izrazito progresivnog poreza na dohodak. Zvuči sve to lijepo, plemenito i donekle logično, ali i vrlo naivno. Za takvo nešto prvo bi trebalo stvoriti svijet bez nacionalnih granica i zakonodavstva. U realnom svijetu efekt prelijevanja kapitala tamo gdje ga “više vole” vrlo bi brzo razbio Pikettyjeve ideale.

Možda je jednostavnije eliminirati jedan od ključnih generatora rasta nejednakosti od zadnje velike financijske krize. Primjena ekstravagantnih i eksperimentalnih monetarnih politika niskih i negativnih kamata pokazala je izrazitu korelaciju s bogaćenjem bogatih. Nije uspješno realizirala svoje druge ciljeve, kao što je dizanje inflacije. Stoga nije pomogla niti nacionalnim fiskalnim politikama, što je bila jedna od prikrivenih zamisli. Eksperimentalne monetarne politike donijele su kao neželjenu popratnu pojavu zombifikaciju značajnog dijela kompanija koje ne bi preživjele u uvjetima realnih kamata, daljnje gubljenje motiva nacionalnih vlada za reformske mjere (zašto bi ih poduzimali kad je tu čarobni monetarni štapić?) i, naglasio bih, zaustavljanje vertikalne socijalne protočnosti zahvaljujući nejednakoj redistribuciji bogatstva. U društvima gdje studiraju djeca uspješnih, imućnih i bogatih, dok je udio svih ostalih smanjen, i socijalna vertikalna protočnost je u padu.

Uzmimo za primjer i Donalda Trumpa. Može se hvaliti lijepim rastom BDP-a iako je vrlo upitno tko je od toga imao koristi. Došao je na vlast jer je osvojio srca onih glasača koji nisu osjetili koristi od gospodarskog rasta. Obećao im je promjene. Nakon osvajanja vlasti 30-ak milijuna ljudi izgubilo je znatan dio prava po zdravstvenom osiguranju, a Trump je dao neviđenu poreznu darovnicu najbogatijima te će budućnost sigurno donijeti povećanje porezne presije na najšire slojeve. Američke mlade generacije koje nisu iz bogatih obitelji postaju prezadužene na samom početku profesionalnog života i teško podnose teret kredita za školovanje. Šanse za bogaćenje i stjecanje imovine daleko su im manje nego što su bile njihovim roditeljima. Pritome Trump zaziva eksperimentalnu monetarnu politiku niskih kamata, koja opet pogoduje najbogatijima. A sve kao štima. Što je odgovor? Ne znam. Ali vjerujem da to nisu Bernie Sanders i slični, a još manje Joe Biden, čiji je sin sklapao velike poslove u zemljama gdje je tata vodio važne razgovore. Jesu li veći problem suvremene Amerike Bideni koji dokazuju da je demokracija sustav u kojem se možeš ponašati kao dinastija ili Trump koji masama daruje obećanja, a bogatima novac? Nikakav izbor. Tu inkluzivnosti nema.

U jednom ću se složiti s Pikettyjem. Treba za početak promijeniti metriku uspješnosti. Već dosta dugo čini se da bruto domaći proizvod ne govori dovoljno o tome koliko je neka ekonomija uspješna. To se lijepo može objasniti i na pitanju klimatskih promjena. Ako iz zemlje izvadimo 100 milijardi vrijedne ugljikovodike, to će se lijepo vidjeti u godišnjem BDP-u. No, ako se zalihe ugljikovodika smanje za isti iznos, nacionalni dohodak neće biti niti zrno povećan. I gdje će se, uostalom, statistički vidjeti utjecaj tih izvađenih ugljikovodika na klimatske promjene? Nacionalni dohodak i nacionalno bogatstvo daleko su bolja metrika.

Nacionalni dohodak jednak je BDP-u umanjenom za prihode koji se prenose u strane zemlje ili uvećan za prihode iz drugih zemalja te umanjen za potrošnju kapitala. Iz praćenja nacionalnog dohotka i bogatstva puno će se lakše pratiti problem (re)distribucije. Međutim, to pametno Pikettyjevo zapažanje neće nimalo promijeniti zabrinjavajući trend gomilanja bogatstva u rukama 1 posto najbogatijih.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2022 00:02