U jeku energetske krize, koja jasno naglašava važnost sigurnosti opskrbe energijom, jedini izlaz je u povećanju domaće proizvodnje energije i smanjivanju potrebe za uvoznom. No, da bi to bilo moguće ostvariti nužno je hitno rješavanje svih sustavnih prepreka i nelogičnosti koje usporavaju razvoj i investicije u obnovljive izvore energije. Komplicirane procedure, spora provedba postojećih propisa, nepoštivanje zakonskih rokova u trajanju postupaka o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš, ali i u ishođenju lokacijskih i građevinskih dozvola.
Nepostojanje državnog prostornog plana, sporost donošenja županijskih prostornih planova i njihova međusobna neusklađenost, čekanje na donošenje uredbi bez kojih je nemoguća provedba donesenih zakona. OIEH od početka svog djelovanja kontinuirano ukazuje na nužnost uređenog i transparentnog sustava kao osnovnog uvjeta realizacije projekata, a time i ostvarenja hrvatske energetske tranzicije. Na taj način je potrebno rješavati sve zapreke, pa tako i veliku vezanu za priključenje OIE projekata na elektroenergetsku mrežu.
Treba jasno definirati jedinične cijene prema transparentnoj metodologiji utvrđivanja naknade za priključenje na mrežu jer čekanje predstavlja zapreku i za donošenje ostalih potrebnih podzakonskih akata kojima je ona uvjet pa se time sve dodatno usporava. Bez toga ne može profunkcionirati sustav izdavanja energetskih odobrenja koja su važan korak na samom početku razvoja projekata. Uvođenje javnog natječaja za dobivanje energetskog odobrenja je dobar put uređivanja sustava, ali ukupno gledano, svako nepridržavanje propisanih rokova otežava i znatno usporava razvoj OIE projekata, čak i dovodi u pitanje mogućnost njihove realizacije. Naime, rok važećeg ishodovanog i plaćenog energetskog odobrenja traje pet godina, a unutar tog roka treba dobiti i druge dozvole za koje procedure također znaju trajati godinu do dvije. Ako se ne ishoduju unutar zadanog roka i energetsko odobrenje prestane vrijediti, projekt se ne može realizirati projekt unatoč uloženim financijskim sredstvima i godinama rada.
Projekti su spremni i nepotrebno dugo čekaju na realizaciju bez obzira jesu li investitori iz privatnog sektora ili u njih investiraju gradovi i općine. OIEH sustavno ukazuje na sve ove probleme, kroz svoje stručne radne skupine analizira sva uska grla za razvoj projekata, sagledava sve neusklađenosti zakona i podzakonskih akata te nudi prijedloge kako ih riješiti. Kontinuirano naglašava da je za brži razvoj obnovljivih izvora energije nužna koordinacija ministarstava i javnopravnih tijela te da sve prepreke moraju rješavati međusektorski. Jedino tako je moguće imati cjelovit i sveobuhvatan sustav koji će kvalitetno funkcionirati, a time će prevenirati i mogućnost kratkoročnih i ishitrenih rješenja. Izrazito je važno sustavno sagledavanje i rješavanje problema, a ne primjena rješenja koja mogu prouzrokovati štetu.
To jasno pokazuje primjer tretiranja bioplinskih postrojenja koja su dovedena do ruba egzistencije. Iako je još od kraja 2021. vidljiv ogroman rast cijena svih njihovih ulaznih troškova, cijena za električnu energiju koju proizvode, te prema ugovoru predaju HROTE-u, i dalje je nepromijenjena. Naime, njezin izračun ne uzima u obzir promjenjivost cijene sirovine na tržištu, a unatoč dugotrajnom ukazivanju OIEH na nužnost donošenja Uredbe kojom bi im se priznala mogućnost takve korekcije – i dalje je nema. Zbog toga bioplinska postrojenja generiraju velike gubitke, nemaju novca za nabavu dovoljne količine sirovine i smanjuju proizvodnju električne energije.
Ovakva situacija je mnoge natjerala da krajem prošle godine raskinu ugovore s HROTE-om i spas potraže izlaskom na tržište gdje proizvedenu energiju mogu prodavati po cijenama koje im osiguravaju otplatu kredita koje su podigli za izgradnju postrojenja te nastavak rada. No, početkom ove godine na snagu je stupila Uredba o Zakonu o hitnoj intervenciji za rješavanje pitanja visokih cijena električne energije, slijedom Uredbe Vijeća EU s početka listopada 2022. i već se sad pokazuje da način kako je primjenjuje Hrvatska vodi gašenju bioplinskih postrojenja. Naime, operativni troškovi su im znatno veći od 180,00 €/MWh na koliko je postavljeno ograničenje cijene i njihova proizvodnja električne energije uz ovakve uvjete nije moguća. Znači li to da bioplinska postrojenja propadaju i u dugim zemljama EU? Ne! UREDBA VIJEĆA (EU) 2022/1854 o hitnoj intervenciji za rješavanje pitanja visokih cijena energije predvidjela je da države članice mogu u svoje nacionalne krizne mjere uključiti mogućnost razlikovanja tehnologija i odrediti višu gornju granicu tržišnih prihoda za proizvođače električne energije pod uvjetom da njihovi troškovi ulaganja i operativni troškovi premašuju maksimalan iznos.
Štoviše, u Uredbi stoji i da nacionale mjere moraju osigurati pokrivanje troškova ulaganja i operativnih troškova. No, Hrvatska to nije implementirala u svoje nacionalne mjere. Austrija i Njemačka, primjerice, ne primjenjuju propisane mjere na bioplinska postrojenja do 1MW jer je jasno da bi u protivnom ugrozila njihov rad. Češka i Nizozemska su iz istog razloga omogućile bioplinskim postrojenjima višu gornju granicu prihoda u odnosu na ostale tehnologije. Iako su te zemlje za ostale proizvođače električne energije uveli gornju granicu prihoda koja je manja od one koju je odredila Hrvatska, ostavile su mogućnost da, u slučaju kad izravna ulaganja i operativni troškovi za proizvodnju energije prelaze taj iznos, proizvođači mogu podići gornju granicu na odgovarajući iznos uz podnošenje dokaza o troškovima.
Uz to, kao trošak se priznaju i ulaganja u OIE i energetsku učinkovitost. Smisao Uredbe nije ugušiti nova ulaganja u OIE. Dapače, u Uredbi i piše da mjere moraju biti proporcionalne, a uz to ne smiju ugrožavati signale za ulaganja. Uz sve navedeno, treba imati na umu da EU ističe veliku važnost proizvodnje biometana kao zamjene za fosilni plin koji se većinom uvozio iz Rusije, te je stoga Uredbom biometan izuzet iz primjene ograničavanja cijena. No, biometan se proizvodi iz bioplina i da bismo došli do biometana trebamo poticati otvaranje dodatnih bioplinska postrojenja, a ne gasiti postojeća. Energetski sektor je pitanje nacionalne sigurnosti svake zemlje, a EU je obnovljive izvore energije proglasio prevladavajućim javnim interesom. Vrijeme je da shvatimo važnost toga i prionemo ostvarivanju zajedničkog interesa RH i svih njezinih građana - jedino povećanjem hrvatske proizvodnje energije iz obnovljivih izvora možemo ostvariti energetsku, a time i ekonomsku sigurnost.
Sadržaj nastao u suradnji s OIEH - Obnovljivi izvori energije Hrvatske
