Vladin set predstavljenih protukriznih mjera jednako je dobar, koliko i razočaravajući. Očekivano za Vladu koja se nađe u kompleksnoj situaciji iznenadne dvostruke krize, ali nedostatno za preživljavanje utihnule ekonomije. Ukratko, vjerujem da možemo očekivati niz promjena u hodu, značajno veći javni trošak i značajno pojednostavljenje danas predstavljenih mjera.
Dobra je brzina reakcije. Loš je zamršen labirint mjera kojih je previše i koje su često nerazumljive bez pomoći tima pravnika i knjigovođa, od kojih su mnogi danas nedostupni jer su privremeno zatvorili biznise.
Dobro je što Vlada daje poduzetnicima razdoblje predaha, loše je što svaki korak uključuje opsežnu birokraciju, loše je što većina mjera podrazumijeva ulazak u dug koji mnogi poduzetnici čije tvrtke ne prežive krizni udar, ili ga prežive financijski značajno oštećene, jednostavno neće moći vratiti.
Dobro je što je Vlada odlučila odgoditi naplatu poreza. Loše je što se čini da i dalje razmišlja o naplati nezarađenog. Što je, naime, s onim malim poduzetnicima, često samozaposlenim pojedincima, kojima su paušalno odrezani porezi i doprinosi na zaradu koja, to je sada jasno, nikada neće biti ostvarena?
Obročna otplata duga odrezanog na temelju neostvarenog prihoda teško da se može smatrati pomoći. I porezi i doprinosi od sada pa do ponovnog buđenja danas prisilno uspavanih tvrtki trebaju se svesti na nulu. Jasno je da će to dramatično smanjiti porezni prihod države, ali danas je to jedino rješenje.
Ovakve krize težak su ispit za svaku vladu. Ministar Zdravko Marić dosad je pokazao da zna upravljati državnim dugom i proračunom u situaciji kada je ekonomija pokazivala znakove rasta. Razumna štednja na putu prema eurozoni bila je dobra, zapravo jedina logična odluka.
Taj isti put, možda malo, a možda i značajno redefiniran, jer sada je vrijeme i za razmišljanje o pravoj poreznoj reformi koja će biti ozbiljan poticaj postkriznoj ekonomiji, treba nastaviti čim se pokažu prvi znakovi ozdravljenja ekonomije.
Sada je međutim sve drukčije.
Velika kriza izazvana snažnim nepredvidivim vanjskim udarom na ekonomiju cijele države, a to spoj pandemije i potresa neupitno jest, jedino je razdoblje kada veliki državni trošak doista ima smisla, čak i ako je na dug.
To znači da je, očekujemo li da će BDP na godišnjoj razini izgubiti 10 posto, sada vrijeme da se država toliko i zaduži i da taj novac proslijedi izravno privatnom sektoru. Očekujemo li da će gubitak biti veći, dug treba i povećati. To liberalnom uhu zvuči svetogrdno, ali jedino takav pristup problemu spasit će velike i male privatne biznise, a s njima i državni i javni sektor koji živi od doprinosa privatnog i kojemu jedina svrha jest i treba biti rad za sigurnost, zdravlje i prosperitet svih građana. Ili još izravnije - umre li privatni sektor, neće preživjeti ni javni.
Nitko ni sada ni u budućnosti neće postaviti pitanje opravdanosti takvog, dugoročnog zaduživanja. Sigurno neće prije jesenskih izbora, ako birači osjete barem malo cirkulacije u zaustavljenom krvotoku ekonomije. Neće ni onda kada taj dug stigne na naplatu, jer imat ćemo ga čime vratiti.
Zato je važno da onaj drugi Marićev tim, a to su ljudi u Poreznoj upravi, sada razradi kvalitetan model postkriznog poreznog sustava. Kako se danas čini, imat će dovoljno vremena za javnu raspravu i naknadno brušenje prijedloga.
I ne trebaju se bojati iskoraka izvan konvencionalnog. Sada se sve svodi na jedno: ma koliko veliki iznos novca danas i u prvim danima nakon krize ulijemo u živo tkivo gospodarstva, nećemo pogriješiti.