Koliko je javno-privatno partnerstvo (JPP) važno i učinkovito dokazuje primjer volontiranja poznatih hrvatskih chefova koji kuhaju za tisuće ljudi na Baniji. Na terenu su i brojni statičari i arhitekti još od prvog potresa u Zagrebu. Najpoznatiji primjer JPP-a je Elon Musk, slavni inovator i vlasnik tvrtki Tesla i SpaceX koje su u inicijalno financirane javnim novcem. Zanimljiv primjer JPP-a su i izraelski tehnološki startupovi, koje financijski potiče država, a kadrove regrutira vojska. Ove naoko nepovezane priče imaju zajedničku jezgru u suradnji države i privatne inicijative. Nedostatak volje ili nepoznavanje prednosti takvog pristupa ili strah od inicijativa 'odozdo prema gore' dovode do toga da javno-privatnog partnerstva kod nas gotovo da nema u normalnim okolnostima.
Istraživanja pokazuju da je potencijal javno-privatnog partnerstva ogroman i ultimativno važan za razvoj društva u budućnosti. Država kao takva nema kapacitete i nije dizajnirana za aktivnosti koje mogu izvoditi poduzetnici. Izraelska vojska obučava svoje građane - vojne obveznike - i stvara vrhunske kadrove za kibernetičku sigurnost, a zatim takvi ljudi osnivaju privatne tvrtke koje na tržištu nude usluge kibernetičke sigurnosti. Američka vlada javnim novcem financira ljude poput Muska, koji na tržište plasiraju svoje inovacije. Od svega toga korist ima čitavo društvo, državni proračun i Musk osobno.
Uloga države je neupitna, i tu je premijer Andrej Plenković u pravu. Međutim, najveći problem Hrvatske je niska gospodarska dinamika. Nedavno smo vidjeli primjer Megglea koji je ugasio proizvodnju u Hrvatskoj, što je postala top tema u javnosti, premda je riječ o uobičajenim aktivnostima u poslovnom svijetu, netko odlazi - netko dolazi. Ako za usporedbu uzmemo talijanski grad Milano, koji ima približan broj stanovnika kao Hrvatska, onda ćemo vidjeti da se takve aktivnosti događaju na dnevnoj razini. Ali prosječno puno više tvrtki dolazi nego odlazi iz Milana. Kod nas nastaje panika kad netko od velikih igrača pomisli otići iz zemlje, jer drugi ne dolaze.
Javno-privatno partnerstvo je jedan od modela koji svakako može potaknuti gospodarsku dinamiku u svim segmentima poslovanja. Turski primjer JPP-a je posebno zanimljiv za nas, oni su prije 40-ak godina velikim hotelskim lancima poklonili najbolje turističke parcele uz more za gradnju hotela. Danas ne postoji niti jedan hotelski brand u svijetu da nije prisutan u Turskoj. Time je Turska podigla kvalitetu turističke ponude, osigurala popunjenost brojnim bogatim turistima koje takvi lanci privlače, potaknut je rast proizvodnje kvalitetne hrane za takve hotele i nastanak novih opskrbnih lanaca koji su uključeni u gospodarske aktivnosti. Varijacije na temu JPP-a su beskonačne i primjenjive u turizmu, poljoprivredi, energetici, zdravstvu, infrastrukturi itd.
Slučaj Petrinje u kojoj su poznati hrvatski chefovi samoinicijativno organizirali i volontirali kuhajući tople obroke za tisuće stradalnika potresa i pripadnike (državnih) službi spašavanja pokazuje da nema dvojbe u efikasnost javno-privatnog partnerstva u svim situacijama. Ovdje je riječ o neprofitnom i društveno korisnom angažmanu, ali treba razmišljati kako takav model primijeniti u oporavku zemlje u post-pandemijskom razdoblju, poticanju poduzetništva i gospodarske dinamike. Kako zbog posljedica pandemije, tako i sada nakon serije potresa na Baniji i Zagrebu, Vlada je do sada uložila jako puno proračunskih novaca u socijalne svrhe, spašavanju malih i srednjih poduzetnika i brojnih radnih mjesta. Međutim, ne smije se pandemiju i potrese koristiti kao pokriće za svaki defekt u gospodarstvu. Primjeri kako stvari funkcioniraju u SAD, Izraelu ili Turskoj pokazuju da se u tim zemljama ozbiljno i strateški razmišljalo i djelovalo u postizanju cilja. Smatra se da kod nas postoji 200-ak kvalitetnih razvojnih studija i strategija koje su napisane proteklih 30 godina - i sve stoje u ladicama. Slova na papiru ne mogu pokrenuti ništa, nego to čine ljudi koji su poduzetni, imaju strast, kreativnost, iskustvo, mrežu osobnih kontakata, i da se ne lažemo, koji vide konkretan poslovni interes.
Organizacijska iskustva ostvarene tijekom korona krize i potresa potrebno je ugraditi u novi model suradnje; a organizacije (javne i privatne) se ne smiju vratiti na staro ponašanje i procese. Prošla su vremena čekanja da se pojave najbolje prakse, jer spora odluka često može biti gora od nesavršene. Krute hijerarhije moraju ustupiti mjesto horizontalnim strukturama koje sustavu omogućuju brzi odgovor na nove izazove i prilike. Poslovna zajednica, vlada i pojedinci moraju djelovati zajedno kako bi oporavak od najveće krize nakon Drugog svjetskog rata mogao uspjeti. Javno-privatno partnerstvo je jedan od najboljih modela za to.