Posljednjih mjeseci primjetno je usporavanje gospodarskog rasta u zemljama diljem Europe, baš kao i u drugim dijelovima svijeta (od Kine do SAD-a), stoga se sve češće piše o mogućoj novoj recesiji. Iako u nekim zemljama faza gospodarske ekspanzije neprekinuto traje gotovo 10 godina, ipak su svima još uvijek svježa bolna sjećanja na Veliku krizu koja je započela 2007. u SAD-u te se prelila na Europu i ostatak svijeta.
Ne iznenađuje stoga što danas ima analitičara koji kažu kako će sljedeća recesija biti jednaka ili još gora od one prije deset godina, no pogledajmo koliko takve tvrdnje zbilja drže vodu odnosno koliko su čvrsto u makroekonomskim pokazateljima potkrepljenje takve tvrdnje.
Na početku valja podsjetiti kako se, kada govorimo o krizi u EU čiji su se prvi efekti počeli osjećati 2008., često zaboravlja kako sve zemlje nisu bile jednako pogođene, baš kao što ni faza gospodarske recesije nije vremenski jednako dugo trajala. Tako su neke zemlje (poput Švedske, Njemačke, Belgije ili Francuske) već nakon nekoliko kvartala ponovno prešle pretkrizne razine BDP-a, a neke ni do dan danas nisu dosegnule razine na kojima su bile prije deset godina (vidi Grčku ili Italiju).
Glavni uzrok takvom razvoju događaja strukturne je prirode; naime, neka gospodarstva zabilježila su pad samo kao posljedicu vanjskog šoka (koji je došao u vidu svjetske financijske krize i snažnog rasta cijena nafte) te su se posljedično i vrlo brzo oporavila prolaskom toga šoka. No, većina europskih gospodarstava imala je velike vanjskotrgovinske neravnoteže i naprosto nezdravu tj. dugoročno neodrživu strukturu gospodarskog rasta u godinama prije Velike krize, stoga su morale proći kroz „dolinu suzu“ u potrazi za novim (održivijim) modelom rasta.
Vanjskotrgovinske neravnoteže možda se najbolje mogu vidjeti ako pogledamo saldo tekućeg računa platnih bilanci pojedinih zemalja. Tako su Belgija, Njemačka, Švedska, Nizozemska ili Francuska i u pretkriznim godinama imale suficit u razmjeni s inozemstvom, dok je većina ostalih zemalja EU imala ogromne deficite pa je i udar svjetske krize u njima bio kud i kamo izraženiji.
Od starijih članica EU, Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španjolska bile su zemlje koje su imale velike vanjskotrgovinske neravnoteže te su bile snažno pogođene krizom. Godinama nagomilavani problemi i nepovoljna struktura gospodarstva tako su priječile tim zemljama brz izlazak iz krize, zbog čega su im analitičari i priskrbili pogrdni akronim „PIIGS“ zemlje.
Na slici 1 možemo vidjeti kako su upravo te zemlje u godinama prije krize imale kontinuirano visoke deficite u razmjeni s inozemstvom. Grčki manjak tekućeg računa platne bilance tako je prelazio nevjerojatnih 15% BDP-a, portugalski 12%, španjolski 9% itd.
Slična, odnosno još i gora situacija, bila je u novim članicama EU. Jug i istok Europe tako su bili žarište krize te glavni razlog zašto je gospodarska kriza tako dugo trajala u EU.
Na slici 2 možemo vidjeti saldo tekućih računa platnih bilanci Hrvatske i novih članica EU. Za razliku od jezgre EU, sve zemlje Nove Europe imale su deficite platnih bilanci: od umjereno visokih u Češkoj i Sloveniji (koji su dosezali 5 posto BDP-a), pa sve do ogromnih deficita koji su zabilježeni u Bugarskoj i baltičkim zemljama, a koji su prelazili i nevjerojatnih 20 posto BDP-a.
Svjetska financijska kriza i prekid dotoka stranog kapitala tako su nužno morali imati velike (negativne) efekte po ta gospodarstva, no način i brzina izlaska iz krize ipak je ponajviše ovisila o gospodarskim politikama koje su pojedine zemlje provodile u odgovoru na nove okolnosti. Hrvatska je dobar primjer kako se nije trebalo odgovoriti na krizu; biti šest godina u neprekinutoj recesiji već je „umjetnost“ samo po sebi pa ne čudi da smo po tom pitanju raritet u modernoj ekonomskoj povijesti.
Vratimo se ponovno na pitanje o dubini i intenzitetu sljedeće recesije koja će uslijediti prije ili kasnije. Kao što vidimo na priloženim grafikonima, danas je situacija kud i kamo drukčija nego prije 2008.: dok su prije desetak godina sve PIIGS zemlje te sve nove članice EU imale veće ili manje deficite tekućih računa platne bilance, danas gotovo sve zemlje imaju uravnoteženo bilancu odnosno čak i suficite u razmjeni s inozemstvom.
Upravo su makroekonomske neravnoteže, koje su ranije imale većina članica EU, u samoj Europskoj uniji prepoznate kao glavni rizik budućih kriza te je stoga potkraj 2011. u sklopu Europskog semestra uveden i postupak u slučaju makroekonomske neravnoteže (eng. Macroeconomic Imbalance Procedure).
U tom je korektivnom mehanizmu – kojim se nastoji utvrditi, spriječiti i ukloniti potencijalno štetne makroekonomske neravnoteže koje bi mogle negativno utjecati na gospodarsku stabilnost u određenoj zemlji ili u EU u cjelini – još do prije samo 4-5 godina čak 19 zemalja bilo prepoznato kao one koje imaju neravnoteže ili prekomjerne makroekonomske neravnoteže.
Danas je stanje kud i kamo drukčije te su još samo Italija, Grčka i Cipar označene kao one koje imaju prekomjerne makroekonomske neravnoteže. U tom smislu tvrdnje o sljedećoj recesiji koja će biti gora od Velike krize naprosto nisu potkrijepljene nekim čvrstim podacima.
S druge strane, činjenica je da monetarna politika ovoga puta neće moći puno pomoći jer središnje banke već drži kamatne stope blizu nule te općenito provode akomodativnu monetarnu politiku. Tu je i rizik eskalacije trgovinskih ratova u kojem uvođenje carina može izazvati inflacijske udare, a na što će središnje banke vjerojatno odgovoriti dizanjem kamatnih stopa kako bi se spriječile visoku inflaciju (što je njihov temeljni zadatak). To pak može dodatno usporiti gospodarske aktivnosti te čak uzrokovati ili produbiti recesiju itd.
Ipak, to su tek potencijalni jednokratni šokovi koji će se već nekako razriješiti, no za EU u cjelini bitno je to da nema velikih makroekonomskih neravnoteža – kao što ih je bilo u godinama prije izbijanja prošle krize – a koje bi otežale pokretanje novog ciklusa rasta. „Veliki potop“ kojeg najavljuju zloguki proroci tako se neće uskoro dogoditi, a kako će koja zemlja proći u idućoj „normalnoj recesiji“, ipak će primarno ovisiti o kvaliteti javnih politika u svakoj od pojedinih zemalja.