Svi su u strahu od koronavirusa. Čak i u Hrvatskoj, koja ima minimalan broj zaraženih, ulice se čine praznije nego inače. Osim socijalnih implikacija, širenje zaraze uzrokovalo je značajne poremećaje na svjetskim financijskim tržištima, pa su američki dionički indeksi zabilježili svoju najsnažniju korekciju od izbijanja svjetske financijske krize u 2008., odnosno 2009. godini. Svjetska ekonomija na klimavim je nogama i investitori su u strahu da bi koronavirus mogao biti kap koja će preliti čašu i pogurati dobar dio ekonomija u recesiju. U međuvremenu mene više zabrinjava posljednja odluka američke centralne banke da neočekivano snizi bazični kamatnjak za 50 baznih bodova.
Pad dioničkih indeksa posljedica je očekivano lošije izvedbe kompanija kao posljedice koronavirusa. Već sada određeni se broj kompanija susreće s nedostatkom inputa za proizvodnju iz Kine te su im, u skladu s tim, proizvodne mogućnosti ograničene. Osim što niža prodaja znači i manji profit, pretpostavka je da kompanije neće biti sklone investiranju u takvim okolnostima. S druge strane, panika koja je zavladala rezultira s manje putovanja, manjom turističkom potrošnjom, slabijom potrošnjom u restoranima i slično.
U takvim okolnostima pad vrijednosti dioničkih indeksa ne iznenađuje. U ekonomskoj literaturi značajan pad vrijednosti na burzama navodi se kao jedan od klasičnih uzročnika recesija. Promatrana iz te perspektive, mnogi će zaključiti da je odluka američke centralne banke da snizi referentnu kamatnu stopu primjeren potez. Niže kamatne stope trebale bi (barem u teoriji) potaknuti pojedince na potrošnju i investitore da kapital usmjere prema investicijama u realnom sektoru, odnosno kompanijama. Međutim, postoji jedan mali problem. Nameće se pitanje može li smanjenje kamata biti efikasan alat u trenutačnim okolnostima? Hoće li niže kamatne stope ili, bolje rečeno, jeftiniji novac omogućiti kompanijama da osiguraju inpute za proizvodnju kojih nema zbog obustave rada pojedinih tvornica u Kini? Hoće li potaknuti kompanije na investicije dok još ne znaju kada će se zaraza okončati i koliko se još stanje može pogoršati prije nego što postane bolje? Idemo i korak dalje: hoće li jeftin novac omogućiti potrošačima da kupe proizvode kojih nema poput izgledno niže ponude iPhonea na koju je upozorio i sam Apple? Konačno, hoće li jeftin novac potaknuti turistička putovanja i potrošnju u restoranima ako vam je mogućnost kretanja ograničena ili ste u strahu od dobivanja bolesti? Odgovor na sve navedeno očito je ne.
Pitanje koje se onda nameće jest koja je svrha odluke američke centralne banke? Kanal utjecaja, čini se, prije svega ide preko sentimenta investitora, nade da će spremnost središnje banke da reagira i poduzme nešto umiriti sve one koji povlače svoj kapital s dioničkog tržišta u strahu od većih gubitaka. Međutim, bojim se da bi upravo ovakva politika mogla biti okidač za jedan od klasičnih uzroka recesije - pretjeran rast vrijednosti pojedine imovine. Investitori suočeni s niskim kamatnim stopama i prinosima imaju tendenciju okrenuti se alternativama koje će im osigurati kakav-takav prinos, što dovodi do rasta cijene značajno iznad realne vrijednosti. Ispuhivanje takvog cjenovnog balona samo po sebi uzrokuje recesiju.
Za sve one skeptične koji u sebi misle kako u američkoj centralnoj banci zasigurno rade dobro upućeni stručnjaci koji su pomno procijenili implikacije ovakve odluke, na uvid nudim i povijesne dokaze koji podupiru moju tezu. Počnimo s posljednjom financijskom krizom koju je uzrokovalo napuhivanje balona na tržištu nekretnina koje je bilo omogućeno prethodno niskim kamatnim stopama. Uz tako niske kamatne stope, mnogi su pojedinci kupili nekretnine s namjerom zarade od kasnije prodaje. Međutim, jednom kada su kamatne stope počele rasti, pojedinci više nisu mogli otplaćivati kredite.
Cijene nekretnina su pale jer je značajan rast ponude nadmašio potražnju koja se slomila pod utjecajem viših kamatnih stopa. Cjenovni balon se ispuhao i kredit za nekretninu je iznosio mnogo više od vrijednosti nekretnine. Nemogućnost otplate tih kredita doveo je do bankovne krize. Podsjetit ću da je odluku o kamatnim stopama donosila sama američka centralna banka kao i danas. Da ne bi sve ostalo na jednom slučaju, podsjetit ću i na Veliku depresiju iz 30-ih godina prošlog stoljeća. U nedostatku prostora za detaljnije objašnjenje, osvrnut ću se na citate Miltona Friedmana iz djela “Kapitalizam i sloboda”, u kojem navodi da je upravo Velika depresija bila prva provjera efikasnosti američke centralne banke nakon uspostave te kako je na tom, prvom testu “sistem rezervi jadno propao na ispitu”.
Što su prinosi niži, dio investitora bit će sklon ulaganju u rizičnije pothvate da osigura kakav-takav prinos, a dio pojedinaca bježi u uzimanje kredita s jeftinim kamatama s nadom da investira posuđeno i zaradi. Posljedice takvih investicijskih odluka vidjeli smo 2008. Možemo se samo nadati da ih tržište i monetarna vlast nisu prebrzo zaboravili.