Splitska tvrtka Spegra inženjering najveća je domaća tvrtka koja se bavi isključivo sanacijama i specijalnim građevinskim radovima. Bogato iskustvo Berislava Borovine, direktora i vlasnika te obiteljske tvrtke, na sanaciji potresom pogođenih područja i zaštićenih kulturnih objekata stavilo je Spegru inženjering u središte pozornosti nakon posljednjeg potresa koji je pogodio Zagreb i njegovu okolicu.
Taj 65-godišnji diplomirani inženjer građevine i magistar na jesen treba dobiti međunarodnu nagradu Stvaratelji za stoljeća za doprinos razvoju ideja, inovacije i investicije u poduzetništvu u srednjoj i jugoistočnoj Europi.
S Berislavom Borovinom razgovarali smo o stanju na tržištu, problemima sanacije kulturnih spomenika i potresom pogođenih područja. Otkrio nam je način na koji njegova tvrtka prolazi kroz krize, a osvrnuo se i na stanje u graditeljstvu. Ovom problematikom Borovina se počeo baviti kao mladi inženjer boraveći na terenu u Bokokotorskom zaljevu i Dubrovniku, nakon katastrofalnog potresa u Crnoj Gori 1979. Veliko izvođačko iskustvo stekao je i na saniranju potresom pogođenog Stona i cijelog Dubrovačkog primorja 1996.
Kakva je konkurencija u segmentu sanacija?
- Spegra inženjering vodeća je tvrtka u segmentu izvođenja sanacijskih radova. Mi konzumiramo oko 40 posto od ukupnih financijskih ulaganja u sanacije gdje se okrene godišnje 300 do 400 milijuna kuna prometa. Konkurencija postoji i ona je uvijek dobra i zdrava. Kao i svagdje ima pojedinaca koji su se odlučili baviti ovim poslom bez ikakova predznanja načuvši ili pretpostavljajući da je dobra zarada. Njihove tvrtke jedino obaraju cijene radova i ne držimo ih ozbiljnom konkurencijom. Što je problem inženjerski složeniji, opasniji i tehnički zahtjevniji, Spegra inženjering ima manju konkurenciju. Naša tridesetogodišnja prošlost prepoznata je kod većine investitora, a, moram priznati, i naše konkurencije, tako da i druge firme dobro promisle prije nego što se odluče suprotstaviti našoj zoni interesa, pri čemu se apsolutno držimo principa da nismo sami na svijetu.
Koliko Spegra inženjering ima radnika i koliki vam je godišnji promet?
- Spegra inženjering ima gotovo 200 zaposlenih, a godišnji promet nam je iznad 15 milijuna eura. Počeli smo skromno ne razmišljajući o rastu, koji je bio prirodan. Kako smo dugo surađivali i popravljali tekuće pogreške na gradilištima Konstruktora, negdje 2005. godine na poziv Konstruktor inženjeringa dogovorili smo se da tu suradnju i poboljšamo, pa je jedno vrijeme Konstruktor inženjering bio suvlasnik 50 posto udjela u Spegri. Početkom 2012. godine otkupili smo taj dio vlasništva koji je imao Konstruktor. Otad je Spegra inženjering obiteljska tvrtka.
Koji su najvažniji objekti spomeničke baštine i ostalih objekata koje ste sanirali?
- Ta lista je jako duga. Izdvojili bismo brojne palače u Dubrovniku nakon potresa i nakon rata, uključujući Svetog Vlaha i sanaciju Kneževa dvora, Stari most u Mostaru, Veliki Tabor, zatim sanaciju Jupiterova hrama u Splitu, Fontika i Arsenala skupa sa kazalištem u Hvaru, Zagrebačke katedrale, Pavića mosta na Cetini, mosta od Pila i Ploča u Dubrovniku, a seizmičku sanaciju povijesne jezgre Dubrovnika provodimo fazno, blok po blok kuća, već desetak godina, ovisno o pribavljenim financijama za tu namjenu. Radili smo i na sanaciji unutar Dioklecijanove palače, Papalićevu palaču, a nedavno smo imali dovršetak sanacija mostova u Ninu. Spegra je izvodila radove inženjerskih sanacija značajnih infrastrukturnih objekata od sanacije mosta Slobode, sanaciju velikog i malog luka Krčkog mosta, mosta Maslenica, mosta kopno - otok Pag, mosta Sava - Ivanja Reka, nadvožnjaka Lučko, tornja Malo Sljeme, dimnjaka bloka B u termoelektrani Sisak, željezničkog tunela Kloštar, dovodnih tunela HE Zakučac, dovodnog tunela HE Gojak, izgradnju MHE Prančevići, sanaciju klinker hale u Kaštel Sućurcu. Izvodili smo radove na sanaciji hidroelektrana, uključujući branu Peruča nakon miniranja, trafostanicu Konjsko nakon raketiranja, Komolac, tunele, dovodne tunele...
Nas angažiraju kada se bilo gdje dogodi bilo kakva havarija ili oštećenja konstrukcije objekta. Tako smo pozvani isto jutro i kad nas je sve neugodno iznenadio potres u Zagrebu. Odmah smo stavili tridesetak svojih djelatnika, koji su se u tom trenutku nalazili na gradilištima u okolici Zagreba, i svu tehniku na raspolaganje u pomoći kriznom stožeru koji se tada formirao.
Sanirali smo željezničke, cestovne i hidro tunele. Imali smo i neugodnosti pri sanaciji objekata, ali nam nitko nikada nije osporio stručnost i znanje. Posebno nas veseli Nagrada Vijeća Europe za radove na konzervaciji i zaštiti kulturne baštine za hvarsko kazalište. To je veliko priznanje našem Ministarstvu kulture, Gradu Hvaru i svima nama koji smo sudjelovali u tom projektu u razdoblju duljem od dvadeset godina.
Jesu li ulaganja u opremu velika?
- Potrebni su nam skupi strojevi, alati i materijali, tako da su ulaganja stalna i velika. Jedna visokotlačna pumpa i robot za hidrodinamičku pripremu betona košta više od 500 tisuća eura, da ne nabrajam druge pumpe za injektiranje ili nanošenje specijalnih mortova i mikrobetona. Oprema je skupa, haba se, a i stalno se usavršava. Sanacijski radovi obavljaju se slično kao stomatološki radovi. Morate ukloniti sve što je pokvareno da biste ga sanirali. Ipak, najskuplje je ako se ne izvrši korektan radni zadatak i ne obavi predviđeni cilj sanacije.
Koliki je udio sanacije spomeničke baštine u strukturi vaših prihoda?
- Spomenička baština u strukturi naših prihoda iznosi približno 20 posto. Taj segment nećemo nikada napustiti. Sve ostalo su prihodi iz kapitalnih infrastrukturnih objekata. Imamo logistiku koju smo zadržali u uvjetima kad je bila kriza, odnosno kada je bila teret jer nije bilo previše posla. Specifičnost sanacije spomeničke baštine jest u tome da traži najkvalificiranije radnike i najbolje obučene ljude. Tu tehnika nije bitna. Mi smo radili Stari most u Mostaru istim sredstvima kojima se on gradio. Nigdje nije bilo mjesta ni za brusilicu ni za bušilicu. Kameni blokovi spajali su se klanfama i olovom onako kako se davno radilo. Pri sanaciji spomeničke baštine velika je zastupljenost najkvalificiranije radne snage. Opredijelili smo se da saniramo samo kapitalne objekte hrvatske i svjetske spomeničke baštine. Imamo oko 50 ljudi koji rade u tom segmentu. Nedavno smo sanirali mostove u Ninu, za što je bilo angažirano dvadesetak klesara.
Što mislite o uvjetu najniže cijene na natječajima?
- To je rizična stavka u svakom natječaju i jedan od razloga uništenja građevinarstva u Hrvatskoj. Zakon je oduvijek dopuštao da se provede pretkvalifikacijski postupak i da se otprilike jednako kvalitetne tvrtke natječu u segmentu cijene. U tom je slučaju najjeftinija ponuda dobro došla, i to je ispravna logika. Međutim, u praksi nitko to nije radio, nego je postalo isključivo pravilo najniže cijene. Spegra ima tri puta više vozila nego neka konkurentska tvrtka radnika, ali kad takva tvrtka ponudi 100 kuna nižu cijenu, dobiva posao. Takav pristup degradirao je i uništio hrvatsko graditeljstvo. Veliki je problem što se ne uklanjaju poslovni subjekti koji ne dovrše poslove dobivene na natječaju. Uopće se ne naplaćuje jamstvo niti se penaliziraju takve tvrtke.
Vas su od početka angažirali na sanaciji posljedica potresa u Zagrebu?
- Da, odmah su nas pozvali iz Grada Zagreba. Osobno sam bio uključen i aktivno sam sudjelovao u izradi smjernica. Prenio sam svoja iskustva rada nakon potresa u Dubrovniku i Stonu. Sudjelujući u planiranju, dosta smo utjecali na promišljanja oko načina proračuna i odabira tehnologija kod seizmičkog ojačanja oštećenih građevina Zagreba.
Na koji način?
- Unatoč inzistiranju nekih kolega, mi smo dokazali da je nekim objektima suvišno dokazivati stabilnost. Neke zgrade su potvrdile legalitet svojom poviješću. Pogrešno je na takvim objektima primjenjivati suvremene europske proračune. Kako ćete dokazati stabilnost Svetom Duji ili Dioklecijanovim podrumima? Metode kojima se koristite da biste ojačali takve objekte moraju biti diskretne. Dovoljno je da takvi objekti imaju stupanj stabilnosti kakav su imali u trenutku gradnje jer su se radile mnoge intervencije kroz povijest koje su im narušavale stabilnost. Ljudi su intervencijama smanjivali stabilnost takvih objekata. Međutim, uvijek se nekim metodama može dovesti te objekte u izvorni stupanj stabilnosti. Moguće ga je čak i bitno povećati. U načelu bi trebalo spriječiti da se novi tereti unose u konstrukciju. Treba bježati od armiranobetonskih ploča i vertikalnih ab serklaža, koje su teške i koje su u Stonu bile uzrok urušenja nekih kuća obnovljenih ratnom obnovom.
Jeste li za uvođenje seizmološkog certifikata?
- Pristalica sam uvođenja seizmološkog certifikata, koji mora biti važniji od energetskog. Ako javni objekt ima nepovoljan seizmološki certifikat, onda će ravnatelj tog objekta pokušati podignuti taj standard. Privatni investitori će voditi računa da objekt ima povećanu otpornost na potres i zbog činjenice da bi u tom slučaju bila veća cijena objekta. Dobro je to što će se uvesti takav certifikat.
Kako to financirati?
- Situaciju u Zagrebu nakon potresa ne možete uspoređivati sa situacijom u Gunji, jer se u Gunji katastrofa dogodila nakon pucanja nasipa za koji su odgovorne Hrvatske vode. Potres je prirodna katastrofa koja je pogodila Zagreb. Nakon potresa ne bi smjelo biti pobjednika. Sve što Grad Zagreb i Vlada RH daju jest solidarna pomoć, ali se teret treba raspodijeliti po nekom modelu. Ne može se tako složen problem odmah, na brzinu riješiti zakonom, jer taj zakon kada se donese mora biti primjenjiv u cijeloj Hrvatskoj. Najprije se trebalo riješiti krovove da ne nastane veća šteta. Isti dan je trebalo zbrinuti stanovnike koji su ostali bez krova nad glavom. Potom je trebalo stimulirati ljude da sami nešto naprave, a kapitalne objekte treba rješavati natječajima za njihovu sanaciju. Država će svoje objekte obnoviti po nekim pravilima struke dok će privatnici trebati sami naći modele ovisno o pomoći države kako bi riješili svoj problem.
Na što treba posebno paziti? Počele su i prozivke...
- Nema mjesta prozivkama države jer je najprije trebalo popisati i specificirati štete da bi se moglo tražiti sredstva iz financijskih institucija. Nadam se da neće biti pogrešaka u proceduri. Nije dobro da se ovako složena situacija koristi za političke obračune na mnogim razinama. Zagreb nema kapacitet da sam riješi toliko velik problem koji slijedi. Zato će se njegov tim morati pojačati stručnjacima koji su imali iskustvo na ratom oštećenim područjima i na obnovi Dubrovnika i Stona. Kao što je postojao Zavod za obnovu Dubrovnika, nužno je oformiti i takvo tijelo za obnovu Zagreba. Možda će čak biti potrebno pozvati neke ljude koji su u mirovini i koji imaju iskustva na takvim poslovima. Mora se kvalitetno urediti takva vrijedna zona koja sadržava najkvalitetnije prostore i najkvalitetnije građevine kakvo je središte Zagreba.
Ima li dilema unutar struke kako to napraviti?
- Arhitekti su se s pravom javljali jer svaki taj objekt u Zagrebu ima arhitektonsku vrijednost. Javljali su se iz sličnog razloga konzervatori, iz svog razloga i građevinari. Svatko od njih ima svoja mišljenja koja su bila u koliziji. Savjetovao sam donedavnom ministru Štromaru da angažira građevinare, konzervatore i arhitekte koji imaju iskustvo na sanaciji potresom pogođenih područja. Jamčio sam mu da među takvima neće biti trzavica i sukoba. Lako će doći do konsenzusa. Izračune će raditi građevinar u suradnji s arhitektima i konzervatorima, a treba uključiti i povjesničare umjetnosti. Problemu treba pristupiti oprezno i stručno jer se radi o vrijednim i atraktivnim prostorima. Mora se voditi računa da se taj prostor sačuva i da se sačuva njegov značaj.
Kako vi vidite da će se realizirati projekt sanacije štete izazvane potresom u Zagrebu?
- Budu li osigurana sredstava, a bit će, imamo povijesnu priliku da se kvalitetno uredi jedno vrijedno područje kakvo je središte Zagreba. Kako će to ići, vidjet ćemo. Nadam se da će krenuti u pravom smjeru.
Koliko će to trajati?
- Teško je to reći jer mi nemamo ni dovoljno kadra da se to brzo napravi. Važno je da se ne srlja kao prilikom obnove ratom oštećenih područja. Tada su se pojavili neki izletnici, pa smo svjedoci da neki objekti nisu kvalitetno obnovljeni. Moramo krenuti sigurno i polako i biti svjesni da taj posao traži kvalificiranu radnu snagu. Natječaje je lako raspisati. Problem je što je dosta takvih radnika otišlo u inozemstvo.
Vraćaju li se ti radnici zbog sadašnje krize?
- Koliko imam informacija, oni se vraćaju. Kad je počela kriza u svim zemljama su bez posla najprije ostali stranci.
Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom graditeljstvu?
- Tužno. Hrvatsko graditeljstvo je u ovom trenutku na jako niskoj razini. Kada sam 1984. godine bio u Iraku, za nas je kao podizvođač radila kineska kompanija China Road and Bridge Corporation. Radi se o kompaniji koja izvodi radove i gradi Pelješki most. Ta kineska najveća građevinska kompanija ima 500 tisuća radnika. Tada su za Lavčević osigurali zidare, armirače, vozače... Kina tada nije imala ni kilometar autoceste. China Road and Bridge Corporation je sada kompanija kakvu nema Europa. Hrvatsko graditeljstvo je sada devastirano do boli.
Što je razlog da je to tako?
- Pravilo niske cijene je jedan od uzroka koji je doveo do ovakvog stanja. Dovoljno je bilo imati ured i poslati ponudu i dobiti posao. Problem su i davanja na plaću.
Tekst je pruzet iz tiskanog izdanja Globusa
