Službeno je startala prva kineska investicija u Hrvatskoj, vrijednosti 160 milijuna eura

Nakon dugih najava i to se dogodilo: prošlog je tjedna službeno startala prva kineska investicija u Hrvatskoj, koja bi u dvije godine trebala dosegnuti 160 milijuna eura. Ako tu vijest niste primijetili, nije ni čudno, neopravdano se zagubila u buci oko izlaska Ivice Todorića iz pritvora i najavama za trgovački “Crni petak”.

Ne samo zbog iznosa, i ne samo zbog toga što je pionirska, investicija je zanimljiva i zato što je valja gledati u širem kontekstu, kao dio strateške kineske inicijative “Jedan pojas, jedan put”. Sasvim sigurno, pojavila se na radaru Europske komisije (članice Europske unije upravo, naime, pripremaju donošenje uredbe o nadzoru investicija iz trećih zemalja) i svih onih koji kineska ulaganja u Europi promatraju u geopolitičkom kontekstu. Premijer Andrej Plenković predstavio ju je kao dio “projektno orijentirane suradnje dviju zemalja”.

Radi se o gradnji vjetroelektrane kod Senja, u što se upustila golema kineska građevinska kompanija, Norinco International Cooperation, godinu dana nakon što je potpisala ugovor o preuzimanju većinskog udjela u hrvatskoj tvrtki Energija projekt. Ta je transakcija, teška 32 milijuna eura, zabilježena i u velikoj analizi realiziranih ili najavljenih kineskih ulaganja u Europi, koju je proljetos objavio Bloomberg, pobrojivši da su u zad­njih deset godina ona veća od 300 milijardi eura.

Izvan Kine ostvaruju 40 posto prihoda

Pekinška Norinco International Cooperation, čiji je predsjednik Uprave Wang Yitong prošlog tjedna potegnuo na svečanost otvaranja radova u Senju, kompanija je izlistana na burzi (na Shenzhen Stock Exchange), ali je zapravo vlasnički povezana s državom. Stvar je prilično komplicirana, ali kad se donekle raspetlja, jasno je da je Norinco dio gigantske China North Industries Corporation koja je osnovana još 1980. godine, spada među najveće državne konglomerate po imovini i prihodima, a u svijetu je najpoznatija po proizvodnji oružja svih vrsta. Od 1999. godine ona je pak dio još veće skupine kompanija, China North Industries Group Corporation (CNGC). Nju čini 50-ak kompanija s ukupno oko 280 tisuća zaposlenika, izvan Kine ostvaruje više od 40 posto prihoda i operira u 40 zemalja, a bavi se istraživanjem i razvojem te proiz­vodnjom oružja i vojne opreme, kao i rudarskim i naftnim biznisom.

Ta se grupa, skraćeno CNGC, nalazi na ovogodišnjoj listi magazina Fortune na 140. mjestu globalnih top-kompanija s prihodom procijenjenim na 64 milijarde dolara. Kako je prenio Jane’s Defense Weekly, od prošle godine se CNGC nalazi i na listi 20 državnih kineskih poduzeća za restrukturiranje, kada je Vlada objavila da ubrzava reformski program uvođenja “miješanog vlasništva”. U pitanju je odmjerena privatizacija, a iz goleme grupe je, kako su objavili prošle godine, 12 kompanija izlistano na burzama iz sektora proizvodnje autodijelova, elektronike i kemijske industrije.

Dakle, u Hrvatsku preko Senja nije ušla privatna, nego kompanija povezana s kineskim državnim vrhom, odnosno partijom, i dio je prilično važnog konglomerata. U Bruxellesu je dosad podizanje obrva izazvao veliki hrvatski ugovor s Kinezima za izvođenje radova na Pelješkom mostu, jer se projekt sufinancira novcem iz europskog budžeta, a sada je u pitanju izravna investicija u energetski sektor (nekoliko sličnih je već realizirano u EU). U iduće dvije godine Kinezi će tako pod Velebitom izgraditi 39 vjetroagregata ukupne snage 156 megawata, a općina Brinje i grad Senj će uprihoditi 5,5 milijuna kuna godišnje na temelju vjetroenergetske rente. Na izgradnji će dio radova voditi hrvatski podizvođači.

Žele li utjecati na europsku politiku?

Za preuzimanje tvrtke Energija projekt, oko koje su prethodni vlasnici dugo vodili sporove, Kinezi su angažirali američku konzultantsku kuću Norton Rose Fulbright, a proces je doveden do kraja i registriran pri Trgovačkom sudu u Rijeci tek u rujnu ove godine. Time je kineska kompanija preuzela i prava gradnje i upravljanja vjetroelektranom u blizini Senja, a ocjena konzultanata je da Norinco “zauzima početnu poziciju za ulazak na tržište Europske unije, a zatim širenje i povećavanje tržišnog udjela unutar EU te za stjecanje referenci u novom poslovnom okruženju”. Plenković se nada da je Norinco prethodnica drugim kineskim kompanijama, govori o intenziviranju odnosa i pripremi sastanka na vrhu Kina+16 koji će se u proljeće održati u Hrvatskoj.

Geopolitički stručnjaci, kao što je početkom godine objavio i jedan berlinski think-tank, smatraju da kod kineskih ulaganja, pogotovo kad iza njih stoje kompanije u državnom vlasništvu, uvijek treba imati na umu da se preko toga nastoji osigurati utjecaj na europsku politiku. No treba li o tome sada brinuti Plenković? Vjerojatno ne; izravna strana ulaganja nisu tako česta, a tek će se vidjeti hoće li se kineske kompanije pojaviti na projektima poput izgradnje pruga, odnosno što će se dogoditi s ulaganjem u zadarsku luku te suradnjom kineskih s hrvatskim građevinskim tvrtkama.

Za to vrijeme Kina privlači pozornost i kao globalni kreditor, ne samo ulagač, a s time iskustava, na sreću, nemamo. Ovih dana je tako izašao tekst u New York Timesu pod naslovom “Svijet koji gradi Kina”, a koji analizira čak 600 projekata u 112 zemalja koje je Kina na neki način financirala u zadnjem desetljeću, od plinovoda i naftovoda (41) preko mostova, cesta i pruga (203) do električnih centrala, njih čak 199. Velik dio tih projekata je u sklopu inicijative “Jedan pojas, jedan put” (koji se često opisuje kao Put svile za 21. stoljeće), a u tekstu se kineska strategija čak uspoređuje s američkim Marshallovim planom nakon Drugog svjetskog rata, s time da je, kaže se, ona “hrabrija, skuplja i daleko riskantnija”. Cilj je preoblikovanje financijskih i geopolitičkih veza, a “novac ne dolazi baš uvijek po uobičajenim pravilima”. Neke zem­lje su već uhvaćene u zamku duga, iako to NYT u ovom tekstu ne elaborira, pa je malezijski premijer prošlog mjeseca zbog tereta duga otkazao projekt investicija u energetiku i željeznice vrijedan više milijardi dolara. Pritom je upozorio na novu vrstu kolonijalizma iz Pekinga. Zanimljiv je i primjer Šri Lanke. Nakon što više nije mogla otplaćivati velikodušno odobravane kredite, iznajmila je važnu luku Hambantota kineskoj državnoj kompaniji na 99 godina. Inače, Centar za globalni razvoj (Center for Global Development) objavio je početkom ove godine istraživanje i u sklopu toga popis osam zemalja koje su pred ozbiljnim rizikom da ne mogu vraćati dugove nastale kroz projekte novog Puta svile, a među njima je i Crna Gora. Udjel javnog duga u BDP-u popet će joj se ove godine na 83 posto, prema procjenama Svjetske banke, a izvor problema je projekt autoceste između luke Bar i Srbije za koji je Crna Gora sklopila ugovor s kineskom Exim bankom, za financiranje 85 posto projekta teškog milijardu dolara. I pitanje je kako će ga vraćati.

Tekst u potpunosti preuzet iz tiskanog izdanja Globusa

Globus naslovnica