U potrazi za poštenom mjenjačnicom: 100 eura je u oku promatrača, vrijedi kako kome paše

Ovo je plaćeni članak. I to skupo plaćeni članak.

Čitav dan tragali smo za poštenom mjenjačnicom koja bi 100 eura pretvorila u kune, a da se ne osjećamo prevareno.

Dobro kaže naš narod – sto eura je u oku promatrača. Vrijede kako kome. Od mjenjačnice, preko banke do pošte, za istu novčanicu negdje ćete dobiti poraznih šestotinjak kuna, negdje čak 730, piše Slobodna Dalmacija.

Možda vam to sad ne zvuči puno. Ali slavni dani kad ste za 100 eura mogli napuniti novčanik hrvatskim papirima, u protuvrijednosti većoj od 750 kuna, davna su prošlost.

Teško je naći mjenjačnicu koja ne traži da joj date lijevi bubreg kao proviziju. Da, da, svima na vratima piše "no commission", ali to su čiste laži. Prijevare. "Provizije nema" jer su je već zaračunali u tečaj.

Potragu smo počeli od trgovačkog centra Mall of Split. Tutnuli smo niz prazninu u staklu zelenu novčanicu naivno misleći da ćemo dobiti solidan neki iznos. Kad ono – ravno 700 kuna.

– A gdje je ostatak? – naivno upitamo.

– Nema, to van je sve – začujemo.

Tom Dubravec / Hanza media

Money Ecxhange mjenjačnica

Zatražili smo dobru našu stotku natrag. Spremili je u novčanik i krenuli prema centru grada. Prema tom festivalu smenarni, Exchange officea i Cambio de divisasa.

Iza srebrnih vrata, preko puta Peristila, ponudili su naših 100 eura udomiti za 710 kuna. Vjerovali smo da možemo proći bolje.

Šećući Palačom nizali su se izlozi lanca "Auro Domus". Pročelja bombardirana upadljivo žutim natpisima, što prekrivaju stare kamene zidine, šapnula su nam u notes da pošteni konzervator ovuda godinama nije prošetao.

Unutar klimatiziranog ureda poznate mjenjačnice nije bilo gužve. U poslovnici na Pjaci odvažili smo se pitati koliko bi oni cijenili našu novčanicu.

– 674 kunas – reče ljubazna djelatnica.

Šokirane izraze lica protumačila je kao poziv da ponovi još jednom, ali sporije:

– Six... hundred... seventy-four... kunas – objasni sjedeći iza stakla s još jednim upadljivim natpisom "no commission".

Srednji tečaj Hrvatske narodne banke za eure jučer je iznosio 7,389. Zaista, provizije nema. Da je 6,74 jednako brojci 7,39, kazat će vam svaki učenik prvog razreda osnovne na ljetnom roku popravnog iz matematike.

Pita li se itko koliko će zaposlenika sezonskih mjenjačnica ostati bez posla kad kune više ne bude. Kad uđemo u eurozonu? Vjerojatno će biti više otkaza nego u Uljaniku.

Razmišljali smo o tome putem do Marmontove. Čuli smo da su ondje šire ruke. I zaista.

– Za sto eura van mogu dat 720 kuna – ponudi službenik.

Pristali smo ni ne razmišljajući. Usput smo se izjadali.

– A što ćete, pretjeruju. Triba malo više mjenjačnica obići. To naši ljudi stalno čine kad vide koliko bi in neki uzeli – utješi nas sugovornik.

Da smo možda i mi mogli malo više prođirati, pomislili smo ispred kluba Central. Na ulazu je tabla i piše "EUR 732". Što je, tu je. Postoji legenda da se i u pošti nekad zna dobro proći.

Tom Dubravec / Hanza media

Money Ecxhange mjenjačnica

Kad je već tako, idemo vidjeti što kažu u najbližoj banci. Što bi oni dali za sto eura.

Uzeli smo listić na ulazu. Broj je 162. Na svjetlećoj tabli pred nama vidimo da je na redu 148.

– Možete otići popiti kavu dok dočekate – dobaci ironično gospođa pred nama.

Pola sata kasnije bilo nam je žao što je nismo poslušali.

Zaista. Mogli smo, da smo htjeli, sjesti na avion za Brazil, kajakom doći do stabla arabike, ubrati zrnca u košaru, bježati od domorodaca i njihovih strijela koje precizno pogađaju desnu podlakticu, ozlijeđeni trčati prašumom, jednom samo popiti vodu iz mahovine, napraviti splav i premostiti rijeku za natrag, uplatiti let za New York i isprintati karte u lokalnoj kopirnici, presjesti u Frankfurtu, ukrcati se na avion za Split, pješačiti od Trogira do kuće, na tavanu iskopati stari prabakin mlin za kavu, samljeti zrna, staviti vodu da uskuha, otići na kiosk po novine, ubaciti kavu u džezvu, pričekati par minuta, tri puta promiješati, pustiti da se ohladi, na miru popiti i krenuti prema banci.

Sad je na redu broj 160.

Još ostaje vremena. Starija gospođa na šalteru, ista koja je bila kad ste odlazili u Brazil, pokušava od djelatnice saznati zašto nema internet na mobitelu. Okrećete se, izlazite. Na vratima, curi koja je zadnja ušla, predajete svoj zgužvani listić.

– Ozbiljno!? Hvala! – ozari se djevojka i vi znate da ste zaslužili mjesto u raju.

Ali, prije nego pođemo u redakciju, navratili smo kratko opet do "Auro Domusa".

Kako bismo se uvjerili da nismo krivo čuli kad nam je dvaput žena ponovila da nudi 674 kune, posjetili smo poslovnicu istog brenda smještenu deset metara dalje od ove, preko puta Narodnog trga.

Tom Dubravec / Hanza media

Mjenjačnica u Splitu

– To van je 674 kune – odvrati nova prodavačica.

Kao i kolegica, nije uopće pogledala na tablu da provjeri koliki je danas tečaj. Znaju napamet. Vani u izlogu neki je čovjek vadio novac s bankomata. Zanimalo nas je koliko bi tek to zadovoljstvo došlo.

– Kolika je tamo provizija? – upitamo znatiželjno pokazujući na bankomat.

– Piše van na papiriću – odgovori.

– Je l' van još što treba? – upita mljackajući rozu žvaku.

– Ne, ne, hvala – odvratimo zbunjeno.

I zaista, bankomat nije htio reći za koliko će nas opljačkati. Tek kad ispljune novac saznate. Ali dobro je to. To je odlično.

U stara vremena najprije bi vas prebili, iscipelarili, udarali vrhom patike u vitalne organe, a onda bi tek izvukli novčanik, otrgli zlatne lančiće, opljačkali vas. E, a danas samo stanete pred bankomat.

Tom Dubravec / Hanza media

Cambio mjenjačnica

Kruže priče da neki uzimaju od 25 do po pedeset kuna po transakciji. Može i više. Ovisno koliko želite podići.

– Ne spremiš li te kune odmah u kasicu, doći će ti bankomat! – plaše roditelji malu djecu, nema više priča o žvakama koje se zalijepe za crijeva.

Roboti razbojnici s otvorima za novac i kartice legalno pelješe sve nepromišljene i opuštene Engleze na godišnjim odmorima, sve domaće lijenčine kojima je subotom navečer nakon tri pive daleko prošetati do uređaja svoje banke.

Niste ludi ako vas je strah prolaziti pored ovih klonova što su okupirali ulice. Savjet je da ubrzate korak i skrenete pogled. Produžite, gledajte u pod. Pravite se da pričate na mobitel. Svaki dan ih je sve više. Samo stoje, čekaju, vrebaju iduću žrtvu. Provjerite je li vam patent na torbi otvoren prolazite uskim ulicama, nikad ne znate iz kojeg portuna će iskočiti. Novčanike držite čvrsto i upozorite bližnje.

Ali možda jednog dana i njima dođe kraj. Evo, u Dubrovniku su ih zabranili po staroj gradskoj jezgri. A to vam znači da bi se isto moglo dogoditi u Splitu već za desetak godina.