Mjesecima već promatram gužve na zagrebačkim šankovima; naguravanja, ispijanja, trkanja, dovikivanja, ali na kraju pažnju nekako spontano najviše posvetim trenutku plaćanja.
Vadi li lik krupne ili sitne pare, i ono najvažnije - koliko će manče ostaviti za tih pet piva koje je upravo kupio za sebe i neke prijatelje?
Moram priznati kako sam nakon nekoliko mjeseci pomnog istraživanja zapravo shvatila da je napojnica, kao neko sredstvo nagrade, u Hrvatskoj poprilično izumrla kroz posljednjih nekoliko godina.
"Ma daj molim te, ljudi ne da ništa ne ostavljaju, nego doslovno pokupe svaku lipu koja je eventualno ostala od računa. Kad bih morao onako od oka procijeniti, mislim da napojnicu ostavi možda trećina posjetitelja", priča mi jedan konobar iz jednog zagrebačkog noćnog kluba.
Takav je otprilike bio i moj dojam nakon mjeseci obijanja šankova po kafićima i klubovima čiji su mi konobari, barem kad su u pitanju oni zagrebački, uglavnom svjedočili kako se u ugostiteljskom poslu više teško pouzdati u podebljavanje plaće napojnicama.
Istina, uvijek se tu nešto dodatno nakupi, gdjekad uleti i kakav izdašniji padobranac, no pravila o iznosu napojnica danas uglavnom više nema pa su sve češće prilike da se i za dobru uslugu - konobaru više ne ostavlja ništa.
"Gledajte, situacija se posljednjih godina strašno izmijenila, uglavnom kao posljedica znatnog srozavanja naše ugostiteljske usluge. Osoblje je sve manje educirano, oni bolji uglavnom negdje odlaze, a sve to skupa, u kombinaciji sa sve lošijom financijskom situacijom, dovelo je do toga da po pitanju napojnice praktično više nema nikakvog bontona ili pravila", priča mi predsjednik Udruženja zagrebačkih ugostitelja Franz Letica.
U ona davna, bolja vremena, otprilike se, barem u slučajevima kad je usluga bila na nivou, moglo računati da će napojnica u kafićima iznositi oko 10, a ona u restoranima do maksimalno 15 posto.
"Vidi, danas su takve situacije prije iznimke nego pravilo. Često mi se dogodi i da fulam u procjeni pa od nekoga od koga očekujem napojnicu, na kraju ne dobijem ništa, ali me zato iznenadi neki lik za kojeg ne bih očekivao da ima prebijene kune u džepu", doznajem također od jednog zagrebačkog konobara.
Bez legislative
Doduše, priča u napojnicama u Hrvatskoj je možda nešto "fleksibilnija" zato što se zakonodavac nije pretjerano potrudio iznaći neku legislativu kojom bi regulirao cijelu priču.
Odnosno, regulirao ju je samo u aspektu u kojoj se on sam iz napojnica može namiriti, no nije pretjerano razbijao glavu unificiranjem tog procesa ili pravilima kako s napojnicom postupati.
Ostaje li ona konobaru ili dio odlazi i poslodavcu?
Kako se dijeli?
Tko je preuzima?
I gdje se drži: u novčaniku ili se stavlja ravno u džep?
Iz tog je razloga i bilo moguće da veliki lanac brze hrane McDonald's u Hrvatskoj svojim konobarima uzima sve napojnice i smatra ih zaradom tvrtke, a o čemu je Jutarnji list izvještavao ima sad već negdje desetak godina.
Iz Porezne uprave tako pojašnjavaju kako se napojnica formalno-pravno uglavnom regulira kroz Zakon o porezu na dohodak koji navodi primitke ostvarene od nesamostalnog rada.
U njega, kažu u Poreznoj upravi, ulaze i napojnice jer one nastaju kao posljedica redovnog obavljanja posla.
"Primicima po osnovi nesamostalnog rada smatraju se i svi primici koje poslodavac isplaćuje ili daje radniku vezano za radni odnos i odnos poslodavca i radnika bez obzira na oblik i način isplate ili temelja za isplatu, osim ako Zakonom nije drukčije uređeno", stoji u odgovoru Porezne uprave.
Što s porezom?
Jednostavnije rečeno, zakon formalno-pravno napojnicu promatra kao dio konobarske redovne plaće, a to bi onda u pravilu trebalo značiti da na nju valja platiti porez i prirez te sva ostala propisana davanja.
Kad bi ih prijavljivali, napojnica bi po trenutnim zakonskim propisima redovito trebala prolaziti fiskalizaciju i biti iskazana kroz fiskalizirani račun, a iako je to praksa u mnogim europskim zemljama, Hrvati još uvijek više vole svoje napojnice, makar i skromne, uzimati isključivo na ruke.
Tome u prilog najbolje svjedoči činjenica da domaći kafići i restorani, oni koji primaju kreditne i debitne kartice, gotovo uopće ne nude mogućnost uplate napojnice putem POS aparata, što je praksa kakvu je vani redovito moguće sresti.
"Istina, malo naših objekata pruža takvu mogućnost, a razlog leži u činjenici da se primanjem napojnice u kešu, uglavnom izbjegava njena fiskalizacija pa konobaru ipak ostaje veći dio njegova nagrade", pojašnjava za Like poznati zagrebački ugostitelj Zlatko Puntijar.
To je posve drukčija priča od, primjerice, Francuske ili Velike Britanije, čiji ugostiteljski objekti uslugu često izražavaju u sklopu računa, u točno propisanom iznosu, najčešće oko 12 posto iznosa cjelokupnog računa.
Taj je iznos potom normalno moguće platiti bilo kešom bilo putem kartice, što priču o napojnicama čini nešto jednostavnijom i legalnijom.
Mediteranske zemlje poput Hrvatske, Italije, Španjolske i ostalih pritom "napojnički bonton" zapravo prepuštaju na odluku gostima, a Puntijar procjenjuje kako se u čak 50 posto slučajeva događa da osoblje na kraju obavljena posla ne primi nikakvu dodatnu naknadu za rad.
Ukoliko bismo baš morali izvući neka pravila ostavljanja napojnica, priča bi svakako bila jednostavnija u slučajevima restorana nego što je to kod plaćanja usluge u kafiću.
Ključni faktori
Načelno, ako čovjek ima namjeru u restoranu ostaviti nekakvu napojnicu, u određivanju iznosa trebao bi u obzir uzeti nekoliko faktora, među kojima su svakako broj gostiju za stolom, njihova zahtjevnost, količina vremena koju je konobar posvetio stolu kao i načelna ljubaznost osoblja.
"Sigurno da će u određivanju iznosa napojnice veliku ulogu igrati činjenica je li vam konobar čistio ribu, redovito dotakao vino, pazio da uvijek imate vode i sve ostalo što vam zatreba. Naravno, čovjek nikad nije dužan ostaviti novac niti smije biti ljutnje ukoliko se to ne dogodi, no obično se šansa za napojnicu ipak povećava sa zahtjevnošću posla koju osoblje obavlja", pojašnjava Puntijar praksu u restoranima, uz napomenu kako je deset posto iznosa računa sasvim pristojna napojnica za dobro odrađeni posao.
U stvarnosti, nastavlja, kroz posljednjih se nekoliko godina ustanovila praksa zaokruživanja računa koja se jednako često koristi i u kafićima i u restoranima te koja nerijetko dovodi do apsurdne pojave kod napojnice s velikim računima obično bivaju manje, kao i obrnuto.
"Naprimjer, ako vam račun u restoranu iznosi 570 kuna, gost će ga uglavnom zaokružiti na 600 kuna što znači da će ostaviti napojnicu od kakvih pet posto. Istovremeno, za račun od osam kuna za espresso u kafiću, gost će nerijetko ostaviti cijelih deset kuna što znači da je konobara nagradio s napojnicom od 25 posto. Stvar nije baš logična, ali ispada da će napojnica na manje iznose u pravilu biti veća", otkriva nam Puntijar tajne restoranskog posla.
Situacija je nešto drukčija kad su u pitanju kafići, ali i ovdje je neko nepisano pravilo da iznos napojnice, ako je baš želite ostavljati, određujete prema količini vremena i truda kojeg je konobar na vas potrošio.
U pravilu - a takva praksa preuzeta je iz svijeta - napojnice se ne ostavljaju u slučajevima samoposluživanja, dakle onda kad si je gost sam donosio i odlagao piće, iako će i u takvim slučajevima na šanku nerijetko stajati posudice za ubacivanje sitniša (ovo se ipak više odnosi na lokale u europskim zemljama s obzirom da je kod nas praksa samoposluživanja ipak rjeđa).
Nikakvo pravilo gosta ne obvezuje niti u slučajevima kad ga je konobar osobno usluživao, iako se većina ugostitelja u kreiranju cjenika već vodi idejom poticanja "da se nešto ipak ostavi".
"Dobar ugostitelj bit će mudar dok kreira cijene pića i pokušati uvijek ostaviti neki prostor za napojnicu. Najčešće se to radi tako da se cijena pića malo spusti ispod okrugle cijene - recimo na osam, 13 ili 18 kuna što gosta obično potakne da sitniš na kraju ostavi konobaru. Ipak, niti ta praksa više ne garantira da će konobar doista dobiti neki bakšiš", iskren je Letica koji kaže da današnji konobari o praksi ostavljanja napojnice u iznosu od 15 posto računa - mogu samo sanjati.
Iznimke od pravila
Iznimka su naravno kafići, restorani i klubovi na Jadranu u kojima je tijekom sezone, zbog znatno većeg opticaja novca, moguće zaraditi i nešto veću napojnicu, no i ovdje zapravo nema pravila.
Dakle, s iznosom napojnice neće pogriješiti ako ga naprosto samo zaokružite, a ukoliko je usluga bila vrlo dobra, logično je i nagraditi - iako nema obveze.
Različiti kafići i restorani pritom su različito riješili sustav podjele napojnica među osobljem pa se u nekim lokalima sav bakšiš skuplja te u jednakim dijelovima dijeli između konobara dok neki prakticiraju model po kojem svaki konobar zadržava dio koji je osobno i primio.
"Stvar obično ovisi o veličini lokala, broju konobara kao i tome je li objekt podijeljen u rajone odnosno sektore. Kod manjih objekata, bakšiš se obično skuplja na hrpu te dijeli među konobarima dok se u slučaju kad je objekt podijeljen na rajone, napojnica obično ostavlja konkretnom konobaru koji ju je primio. Kod rajona, zaduženja i odgovornosti konobara nešto su veće pa se većina vlasnika na ovaj način trudi organizirati podjelu napojnica. No, ne bi trebalo biti nejasnoća oko toga kome pripada napojnica - ona je od djelatnika, i tako je stvar organizirana u većini lokala", tvrdi Puntijar uz napomenu kako je propisivanje iznosa napojnice u određenom postotku računa preuzeto iz stranih zemalja, no kod nas u pravilu kao takvo nikad niti nije bilo praksa.
U tom smislu, kad su u pitanju stranci na Jadranu, uobičajeno je napojnice dobivati od Amerikanaca, što je i logično s obzirom na to da je preko bare napojnica obvezna, kao dio primanja konobara.
Francuzi i Britanci u pravilu su nešto škrtiji, jednako kao i Španjolci i Talijani.
Ove posljednje dvije nacije ne treba pretjerano kriviti: bakšiš u Italiji i Španjolskoj nije obveza pa se istoga drže i prilikom konzumacije pića u nekoj stranoj zemlji.
Nešto širih ruku obično su oni iz Njemačke, ali s obzirom na kratkotrajnost sezone, niti ta sreća zbog napojnice ne potraje...
Napojnice po zemljama
VELIKA BRITANIJA
Britanci su se potrudili skratiti vam muke oko računanja koliku napojnicu trebate ostaviti njihovim konobarima: u dobrom dijelu lokala, posebno u restoranima i noćnim kafićima, napojnica u iznosu od 12,5 posto bit će uključena u vaš račun, a prepoznat ćete je negdje pri dnu računa gdje će obično pisati "service at 12,5%" ili samo "service" i točan iznos napojnice. Ovo vrijedi za većinu, ali ne baš za sve lokale pa je kod davanja bakšiša u Londonu najbolje prvo pričekati račun, a tek onda odriješiti kesu. U slučajevima u kojima vaš račun ne sadržava napojnicu, slobodni ste sami odlučiti koliko ćete i hoćete li uopće ostaviti nešto novca za uslugu. Tu obično vrijedi pravilo da napojnice ostavljate u slučajevima u kojima vas je konobar poslužio za stolom, i to u iznosu oko deset posto, dok se napojnica ne očekuje u lokalima s praksom samoposluživanja. U onim lokalima u kojima napojnica nije uključena u račun, a vi plaćate karticom, konobar će vam ponekad omogućiti da u POS uređaj upišete iznos napojnice koju želite ostaviti. Ako niste zadovoljni uslugom, ovaj dio jednostavno preskočite.
ČEŠKA
Iz tekstova po brojnim forumima, čini se kako postoji puno filozofije oko davanja napojnica u Pragu, iako moje iskustvo govori da je stvar prilično jednostavna. Priča je otprilike slična hrvatskoj: napojnicu ostavi onda kad si zadovoljan, a nećeš pogriješiti ako ona iznosi negdje u rasponu od pet do deset posto računa. Pritom je dobro znati da je ugostiteljsko osoblje u Češkoj nešto drukčijih navika od hrvatskog. Uglavnom se ne smiješe i nisu pretjerano ljubazni, pa je napojnice uobičajeno davati za dobru, točnu i brzo izvršenu uslugu.
Ako ste piće konzumirali u većem društvu, konobar će vas obavezno prije izdavanja računa pitati želite li platiti svaki zasebno ili zajedno (obično vas konobar pita "každy zvlaš't nebo dohromady"), a nakon što se čovjek potrudi naplatiti deset zasebnih računa po jednom stolu, doista bi bilo lijepo da ga potom malo i nagradite, posebno ako je usluga bila dobra. Većina restorana i lokala nema praksu uključivanja napojnice u račun, ali još uvijek vam se može dogoditi da sjednete u neki restoran u kojem će vam naplatiti couver, pa se pazite. Također, čuvajte se u turističkim restoranima, posebno onima koji imaju živu glazbu: uspostavite li očni kontakt s muzičarima pa se oni osnaže i dođu vam svirati kod stola, budite sigurni da će vam ta usluga na kraju biti i obračunata.
ITALIJA
Sudeći prema brojim razglabanjima po forumima, pitanje ostavljanja napojnice u Italiji prilično se mistificira, iako je priča zapravo dosta jednostavna. Važno je znati kako Talijani, ni oni u restoranima ni oni u kafićima, ne očekuju napojnicu "pod mus", iako će biti jako zahvalni ako će je dobiti. Prije nego što se eventualno odlučite ostaviti neki novac kao mali znak pažnje, dobro provjerite koje su vam točno stavke iskazane na računu kako se ne bi dogodilo da uslugu plaćate dvaput. Ovo posebno vrijedi u restoranima s obzirom na to da mnogi od njih u sklopu računa obračunavaju "coperto", a neki samo "servizio". Prvo se zapravo odnosi na couvert i u pravilu iznosi od 1,5 do 5 eura po osobi, dok oznaka "servizio incluso" označava da vam je napojnica već obračunata, obično u iznosu od desetak posto, i to najčešće u onim prometnijim, masovnijim, turističkim restoranima. Po forumima je moguće pročitati kako je copertu zabranjen u Rimu, ali to nije točno: rimski restorani, kao i svi drugi, ako to žele, mogu obračunavati coperto, ali veća je šansa da će to činiti oni tipični turistički restorani. Napojnice u kafićima također nisu obvezne, a većina će vas uputiti kako je račun dovoljno zaokružiti na neki okrugli iznos ili na njega pridodati koji euro. Ako ste baš posebno zadovoljni uslugom i želite nagraditi osoblje, nećete pogriješiti s napojnicom od deset posto iznosa računa.
ŠPANJOLSKA
U španjolskim kafićima i restoranima u pravilu ne postoji neka kultura izdašnog nagrađivanja usluge, a kamoli obveza ostavljanja napojnica. U pravilu, ako postoji zadovoljstvo uslugom, čovjek ne može pogriješiti zaokruži li račun na neku višu, okruglu cifru, ali španjolske konobare uglavnom ne prati glas pretjerano uslužnih djelatnika, zbog čega je i kultura ostavljanja napojnica malo zapuštena. Na računima je moguće vidjeti kako se u određenom postotku obračunava I.V.A, no ovo ne treba miješati s napojnicom: riječ je o porezu na dodanu vrijednost koji ne ostaje konobaru nego lokalu. Ipak, s obzirom na dodatni trud koji je prisutan u većini španjolskih lokala - na primjer, uz naručeno piće na stol vam stižu masline sa sirom - nitko neće zamjeriti ostavite li malo novca u znak zahvale. Sve do iznosa deset posto računa bit će dovoljno.
FRANCUSKA
Francuzi su uglavnom pametni pa su se potrudili poštedjeti vas muke i razmišljanja trebate li ili ne ostavljati napojnice. Većina restorana i kafića tu će vam uslugu unaprijed specificirati na vašem računu, a čim ga dobijete, na njemu ćete ugledati "service compris" koji iznosi 15 posto. Ništa vas, naravno, ne može spriječiti da konobarima prije odlaska ipak ostavite nešto sitnog novca, možda tek da zaokružite račun, što se u pravilu naziva pourboire (u prijevodu "za piće") odnosno po naški "za frizuru". Za one koji prvi put posjećuju ovu državu, nije loše znati kako od francuskih konobara ne treba očekivati pretjeranu uslužnost s obzirom na to da su vrlo suzdržani, često na granici s neljubaznošću. Usluga je ipak na razini, a za razliku od hrvatskih kafića, u kojima uz kavu obično trebate preklinjati za vodu. Francuzi u pravilu vodu iz pipe gostima automatski donose na stol, u velikim staklenim flašama.
MAĐARSKA
Kao i u ostalim zemljama Europe, ostavljanje napojnica u Mađarskoj nije obavezno, ali se ipak smatra dobrodošlim, posebno ako ste zadovoljni uslugom i konobar se posebno potrudio. Ipak, slično kao i u Velikoj Britaniji, prije nego što se odlučite ostaviti nešto novca konobaru, dobro pogledajte imate li na računu specificiranu stavku "szervízdíj", jer ona podrazumijeva da vam je naknada za uslugu, odnosno napojnica, već obračunata. Jednom kad ste zaključili da usluga nije uključena u cijenu, neformalni bonton nalaže da ostavite napojnicu u restoranu otprilike u razini deset posto računa, osim ako ste nešto posebno bili nezadovoljni uslugom. U Mađarskoj vam se, slično kao i u Češkoj, može dogoditi da vam do stola u restoranu stignu svirači, no niste im dužni davati novac ako niste naručili pjesmu ili im dali do znanja da se slobodno dulje zadrže za vašim stolom. Suprotno predrasudama koje postoje prema Mađarima - da ne vole strance, ksenofobični su i nerado pričaju engleski jezik - ovo je sve rjeđa pojava, barem kad je u pitanju Budimpešta, koja je krcata sve većim brojem urbanih kafića i restorana i mladim, itekako uslužnim osobljem. U kafićima vrijedi otprilike isto pravilo kao i u restoranima, napojnica u iznosu od desetak posto, ali ako niste bili pretjerano zahtjevan gost, možete se izvući i s običnim zaokruživanjem računa.
GRČKA
Eh, što reći o napojnicama u Grčkoj? Moj je savjet ne voditi se nikakvim pravilima i napojnicu ostavljati ovisno o osjećaju. Istina je da u dobrom dijelu kafića i restorana za tako nečim neće biti potrebe jer će vam napojnica odnosno "service fee" biti unaprijed obračunata, a ako nije, onda napojnicu odredite ovisno o zadovoljstvu uslugom. Ako je ona bila standardna, jednostavno zaokružite račun, za svaku uslugu iznad toga vodite se računicom između pet i deset posto iznosa računa. U svakom slučaju, prije odluke o napojnici uvijek inzistirajte da dobijete račun jer su Grci, kao što je to uostalom i dalje pojava u dobrom dijelu hrvatskih lokala, gdjekad spremni malo zaobići pravila i neke usluge naplatiti "ispod stola". Pazite se u taksijima: skloni su neizdavanju računa, iznosi na istim udaljenostima često znaju varirati pa je ovdje možda najpametnije izbjeći napojnicu.
PORTUGAL
Slično kao i u Španjolskoj, Portugalci u pravilu ne očekuju da ćete im ostavljati velike napojnice, iako će ih rado primiti. Ipak, s obzirom na sve veću turističku popularnost Lisabona i činjenicu da su se diljem grada otvorili mnogi novi, turistički lokali, u njima će ostavljanja napojnice u iznosima od pet do deset posto biti očekivano, naravno, osim ako vam je prethodno na računu bila uključena usluga. Treba pritom imati na umu da Lisabon, na primjer, ima ogroman broj tascas, lokalnih konobica koje uglavnom rade dvokratno i u koje na marendu većinom zalaze Portugalci, s obzirom na to da je u ovoj zemlji kultura jedenja po lokalnim britijama itekako živa. One su prema mojoj osobnoj preporuci najbolje mjesto za ručak: služe vrlo jednostavnu, ali ukusnu, tipičnu portugalsku kuhinju, a ovdje je pristojan ručak s čašom vina moguće dobiti za deset eura po osobi. Konobari na ovakvim mjestima uglavnom ne govore engleski i nisu pretjerano navikli na turiste, a ne očekuju niti izdašne napojnice. Baš zato ih je lijepo nagraditi, makar zaokruživanjem računa, a ista logika vrijedi i u portugalskim barovima.
AUSTRIJA
I ovdje, kao u većini europskih zemalja, vrijedi pravilo da napojnica nije obavezna, ali se zapravo u većini slučajeva očekuje. U razvikanijim dijelovima gradova, tamo gdje uglavnom posluju turistički restorani i barovi, njihovi vlasnici doskočili su problemu tako da vam u sklopu računa zasebno iskazuju PDV i uslugu, što znači da je napojnica već uključena. Ipak, i tada nije neuobičajeno barem zaokružiti račun za koji euro, posebno ako ste bili posebno zadovoljni uslugom i želite nagraditi konobara koji vas je poslužio. U manje razvikanim barovima napojnica uglavnom neće biti uključena u račun pa biste ovdje, po konzumaciji, konobaru koji vas je poslužio trebali ostaviti nešto "manče", makar da samo zaokružite račun na puni iznos. U restoranima koji vam nisu unaprijed naplatili uslugu, pristojno je ostaviti napojnicu u iznosu oko deset posto.
NJEMAČKA
Dobri stari racionalni Nijemci ništa ne prepuštaju slučaju pa tako ni odluku kupca želi li ili ne želi nagraditi ugostiteljsko osoblje. To znači da je u njemačkim restoranima napojnica odnosno "bedienung" gotovo uvijek unaprijed uklopljena u račun, čime su se osigurali protiv škrtih mušterija. Pa ipak većina će vas savjetovati da je u restoranima, neovisno o činjenici da ste platili "bedienung", ipak poželjno nešto siće ostaviti za konobara, bilo da zaokružite račun, bilo da mu ostavite i neki značajniji dodatak, posebno ako ste bili zadovoljni uslugom. To se naziva "trinkgeld", a odgovara francuskom izrazu "pourboire" ili našem šaljivom "za frizuru". Kod prakse ostavljanja napojnica u stranim zemljama, pa tako i Njemačkoj, obično se javlja pitanje treba li novac ostavljati na stolu i ga direktno davati konobaru. Kako ne biste naknadno razbijali glavu, novac je uvijek najsigurnije predati direktno čovjeku koji vas je poslužio.