Jedan od najvećih strahova građana u priči o mogućem uvođenju eura u Hrvatskoj jest taj da će tada doći do značajnog povećanja cijena.
Tomislav Globan, docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i voditelj MarcoHuba i Ekonomskog semafora, tvrdi kako je taj strah bio uobičajen i kod građana u drugim državama koje su prihvatile euro, ali ističe i kako se tom prilikom javlja problem "percipiranja inflacije".
- Na nastavi iz makroekonomije EU, kada dođemo do dijela koji se bavi troškovima i koristima uvođenja eura, uvijek se veselim jednom sjajnom grafikonu Aucremannea i suradnika. Grafikon pokazuje kretanje percipirane inflacije, odnosno onoga što ljudi misle da se događa s inflacijom, i stvarne inflacije prije uvođenja eura i poslije toga. Zanimljive su dvije stvari. U vremenu prije uvođenja eura ljudi iznimno dobro pogađaju što se događa s inflacijom, što pokazuju i linije na grafikonu koje predstavljaju realnu i percipiranu inflaciju. Drugim riječima, stanovništvo u prosjeku ima vrlo dobar njuh za to kako se stvarno kreću cijene - kaže Globan.
Tomislav Globan, docent na Ekonomskom fakultetu
No, dodaje, kada se jednom uvede euro, "dolazi do nevjerojatnog raskoraka između onoga što ljudi misle da se događa i onoga što se stvarno događa s inflacijom".
- Ljudi misle da je inflacija osjetno ubrzala (u Grčkoj su ljudi nedugo nakon uvođenja eura mislili da je inflacija oko 14 posto!), a stvarnost i službene statistike ih demantiraju. I to se događa u apsolutno svim zemljama. Ono što je još zanimljivije jest da taj raskorak između percepcije i stvarnosti uglavnom ne jenjava, nego ostaje i godinama nakon što je uveden euro. Često dolazi i do otvorenih napada na statističke urede da su im metode pogrešne jer službeni podaci pokazuju znatno manju inflaciju od one koju ljudi 'vide' - navodi Globan.
Više je znanstvenih radova, naglašava, napravljeno na tu temu kako bi se istražilo je li uistinu metodologija pogrešna pa netočno "hvata" stvarno stanje.
- Odgovor je - ne. Metodologija je sasvim u redu. Uzrok takve drastične razlike između percipirane i stvarne inflacije jest najvjerojatnije u tome što trgovci uistinu zaokružuju cijene svojih proizvoda naviše jednom kada se uvede euro. Na primjer, kava u kafiću koja je u kunskoj protuvrijednosti prije uvođenja eura koštala 1,65 eura, mogla bi uistinu nakon uvođenja eura koštati dva eura. To je poskupljenje od dramatičnih 21 posto! Ljudi piju kavu svakodnevno, i to je ono što ih kontinuirano podsjeća na poskupljenje pa pritom internaliziraju stav da je sve drastično poskupjelo. No, udio takvih dobara poput kave, novina i sličnih roba i usluga u potrošačkoj košarici je izuzetno malen, dok dobra i usluge poput stanovanja, režija i goriva, koji čine glavninu mjesečnih troškova, gotovo uopće ne reagiraju ili reagiraju u vrlo malom postotku. Zato službena inflacija nakon uvođenja eura raste vrlo malo, tek oko 0,5 posto - objašnjava Globan.
.jpg)
Mjerena vs. percipirana inflacija u eurozoni
On navodi i drugi potencijalni razlog takve razlike između realne i percipirane inflacije.
- Moguće je da je razlog i to što ljudi čak i godinama nakon uvođenja eura i dalje u svojoj glavi konvertiraju cijene u domaću valutu (lira, franak, marka itd.) kako bi formirali stav je li nešto skupo ili povoljno. Pri tom 'konvertiranju pješice' zaokružuju u svojoj glavi tečaj na neki cijeli broj kako bi si olakšali množenje, što dovodi do nezanemarivih pogrešaka u izračunu - zaključuje Globan.
Toj analizi možda bi se još mogao dodati indikator brzine i učestalosti ispijanja kave jer je kod onih koji brže i frekventnije piju kavu percepcija inflacije u odnosu na realnu inflaciju vjerojatno iskrivljenija nego kod onih koji ne piju kavu ili je rjeđe piju. Jer, kod onih koji kavu ispijaju brže, na "eks", dodatno će se pojačati osjećaj da za "tren užitka" plaćaju preveliku cijenu, a kod onih koji učestalo piju kavu definitivno će prevladati osjećaj da je inflacija otišla na 60 posto dnevno. Vlada i HNB bi, čini se, morali uložiti znatna financijska sredstva u javne objave kako bi se ova percepcijska varka razotkrila.