Budući da se na nekim malo razvijenijim razinama Europske unije ipak nešto naprednije promišlja o potrošačkim pravima nego u Hrvatskoj, donosimo primjer jedne zanimljive presude donesene u korist potrošača iz Njemačke, a koja bi možda mogla poslužiti i nekom Hrvatu.
Priznajem odmah i da ovdje nisam previše originalna, priču o ovom slučaju pronašla sam na jednom potrošačkom blogu koji redovito pratim, ali mi se svakako učinilo bitnim prenijeti je čitateljima.
Radi se, naime, o pravu potrošača da mu trgovac, od kojeg je kupio neki poveći artikl, po mogućnosti onaj kojemu prethodi rasklapanje i montaža, u slučaju greške na artiklu istu dođe otkloniti na lokaciju gdje se nalazi kupac, umjesto da je potrošač, kako to mnogi tumače, mora osobno razmontiravati, pakirati i slati u servis.
Šator za fešte
Dakle, slična se situacija dogodila stanovitom gospodinu Fulli koji je u jednoj trgovini putem telefona kupio veliki šator za organizaciju fešta.
Međutim, nedugo nakon što je roba stigla, Fulla je primijetio da roba nije u potpunosti u skladu s reklamiranim te je od trgovaca zatražio da dođe kod njega doma otkloniti grešku.
Ovaj je to pak promptno odbio, nije čak niti ponudio mogućnost da grešku na šatoru otkloni u sklopu servisa trgovine.
Marljivi gospodin Fulla stoga se odmah bacio na posao - pred sudom u Njemačkoj podigao je tužbu smatrajući da mu je trgovac uskratio prava odbivši mu šator popraviti kod njega doma te zatražio raskid ugovora, a ovi su se pak, u nedoumici što da u ovom slučaju odluče, obratili Europskom sudu za pravdu, koji je na kraju za pravo dao potrošaču.
Tri aspekta zahtjeva
Naime, iako Europska direktiva o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje konkretno ne navodi na kojoj bi se točno lokaciji, u konkretnim slučajevima, trebao odvijati otklon grešaka na robi, ona zato navodi tri glavna aspekta koja trebaju biti zadovoljena kod potrošačeva zahtjeva da mu se otkloni greška: servis u slučajevima kad je greška na robi bila pri kupovini mora biti besplatan, mora se dogoditi u najbržem mogućem roku te, ono najvažnije - mora se odvijati na način da potrošaču “ne uzrokuje nikakve dodatne poteškoće, odnosno neugodnosti”.
U načelu, Sud pravde pritom napominje da prepakiravanje robe, kako bi ona od strane potrošača bila vraćena na servis, može donekle predstavljati poteškoću, ali ne nesavladivu - osim u slučajevima kada je riječ o specifičnoj vrsti robe, onoj koja je izrazito teška, velika, nezgrapna za pakiranje, lomljiva ili je pak za njeno sigurno vraćanje do servisa prethodno potreban napor da se roba razmontira i spakira u paket.
Fullin šator, ispada prema presudi koju je Europski sud za pravdu donio krajem svibnja, predstavlja upravo takvu vrstu specifične robe, a pojavljuje se ovdje još nešto dodatnih elemenata koji trgovcu nikako ne idu u prilog.
Primjerice, taj što potrošača, nakon što mu je ovaj prijavio da na robi postoji greška koju treba otkloniti, nijednom nije zamolio niti savjetovao da robu dostavi u servis, već je a priori isključivo odbijao doći otkloniti kvar, kao i činjenica da trgovina ima svoju servisnu mrežu, pa čak i dostavnu službu.
Trošak dostave
Već samo ti posljednji elementi, zaključuje sud, podrazumijevaju da će greška na robi, u skladu s postulatima prema kojima se greške moraju uklanjati, brže biti “sanirana” ako trgovac sam učini napor i artikl dođe popraviti na lokaciju potrošača, zbog čega presuda Fulli omogućuje da raskine ugovor o kupovini šatora te nazad dobije sav novac koji je za njega platio.
Sud pritom na zahtjev lokalnog njemačkog općinskog suda raspravlja i o pitanju treba li trošak dostave, kod slanja artikla nazad na servis u garantnom roku, automatski ići na trošak trgovca, ali zaključuje da bi takva praksa ipak bila preštetna za vlasnike trgovine pa kaže da je najbolje raditi kao što se činilo i dosad - troškove poštarine u takvim slučajevima unaprijed plaća kupac, a trgovac mu ih je dužan vratiti ako se zaključi da je na robi doista postojala greška za koju potrošač nije bio odgovoran.
I ovdje, međutim, sud ostavlja mogućnost za specifične situacije, one u kojima bi trošak slanja robe nazad na servis bio toliko visok da bi potrošača potencijalno mogao sprečavati da ostvari svoje pravo na popravak u garantnom roku.
U takvim situacijama sud zato preporučuje da se ostavi mogućnost zahtjeva potrošača spram trgovca da mu avansira trošak poštarine, no treba vidjeti kako će ta stvar još funkcionirati u praksi.
Što kažu hrvatski zakoni
Kad je u pitanju domaća legislativa, Zakon o zaštiti potrošača podrazumijeva da je trgovac na zahtjev potrošača na robi koju mu je predao dužan otkloniti grešku, no nigdje se ne spominje gdje bi se to otklanjanje greške trebalo dogoditi (osim u slučajevima potrebe za vještačenjem robe, koje se mora odvijati u za to ovlaštenim ustanovama).
Europski sud zemljama članicama EU ne negira njihovo pravo da, ako to žele, nacionalnim legislativama definiraju mjesto na kojem se otklanjanje nedostataka mora dogoditi, no u slučaju da to podrazumijeva jedan od tri osnovna stupa potrošačkih prava (da se greška otkloni besplatno, brzo i bez neugodnosti za potrošača), treba odlučiti drugačije.
Imate li prijedlog za Veliku škrticu? Pišite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.