Hrvatska se tko zna koji put našla u apsurdnoj situaciji. Građevinske tvrtke imaju posla preko glave, novca ne nedostaje, ali je problem nedostatak radne snage.
- Nikada građevinski radnici na gradilištu nisu imali 7-8 tisuća kuna plaće, plus plaćena dva topla obroka, plaćeni smještaj i prijevoz. Ali radnika nema - tvrdi voditelj jednog velikog infrastrukturnog gradilišta u Zagrebu koji je u građevinarstvu više od 20 godina.
Prema dostupnim informacijama, u građevinarstvu nedostaje oko 30 tisuća radnika, a najveći nedostatak se bilježi u cestogradnji. Najveći dio kvalificiranih zidara, tesara, armirača, zavarivača, asfaltera odavno je otišao raditi u inozemstvo, a domaće kompanije se bore s nedostatkom radnika. One koji su ostali pokušavaju zaustaviti povećanjem materijalnih prava. Prema procjenama, materijalna prava radnika u građevinarstvu povećana su u protekle dvije godine za oko 30%, ali to je još daleko od onoga što dobiju, primjerice, u Njemačkoj. I dok brojke Državnog zavoda za statistiku govore da je prosječna neto plaća u građevinarstvu 5100 kuna, naši sugovornici tvrde da to nije istina.
- Taj podatak govori da mnoge tvrtke veliki dio plaće radnicima isplaćuju na ruke kako bi izbjegle plaćanje poreza. Prosječne plaće u ovom sektoru su između sedam i osam tisuća kuna - tvrde naši sugovornici.
Plaćanje u naravi
- Danas je cijena građevinskog radnika minimalno 20.000 kuna bruto. U to ulaze njegova plaća, smještaj, prehrana, prijevoz - naglašava Dragutin Kamenski, vlasnik tvrtke Kamgrad. Prema njegovim riječima, jedan od najvećih problema za kompanije je to što država plaćanje prehrane i smještaja radnika ne priznaje kao trošak već kao plaćanje u naravi pa, primjerice, na tri tisuće kuna za te troškove po radniku poslodavac mora platiti još oko 2200 kuna raznih davanja.
Tonči Kurilj, vlasnik tvrtke Georad Inženjering iz Makarske, jedne od najpoznatijih tvrtki za izvođenje zemljanih građevinskih radova, pojašnjava da je “nekada trošak radnika bio 15%, a danas je puno veći. Dovoljno je reći da pomoćni radnik zaradi 10.000 kuna neto, a inženjera ne možete imati ispod 14.000 kuna. Narasli su troškovi rada, porasle cijene energenata i ostali troškovi, a, nažalost, ne mogu se oteti dojmu da usluga nije toliko kvalitetna kakva je bila. Na različite načine nastojali smo zadržati radnike i to smo uspjeli. To je možda naš najveći uspjeh. Stroj možete kupiti, ali danas kvalificiranog radnika teško možete dobiti".
Uvozne kvote
Nedostatak radnika kompanije pokušavaju riješiti uvozom radne snage, ali i u tom slučaju država je kasno reagirala i tek ove godine odobrila povećanje uvoznih kvota. Odobren je uvoz 17.800 radnika u građevinarstvu. No, Kamenski tvrdi da je za to prekasno.
- Mi smo još prije pet godina u potrazi za radnom snagom proveli istraživanje u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj. Nitko nije bio zainteresiran. Naš bazen radne snage oduvijek je bila Bosna. No, mi smo nepovratno prije nekoliko godina propustili priliku za uvoz većeg broja radnika iz BiH. Tamo je plaća bila 250 eura, a ovdje su mogli raditi za 1000 eura. Da smo na vrijeme digli broj uvoznih dozvola, najveći broj njih došao bi u Hrvatsku, ali kako to nije bilo moguće, otišli su dalje u Europu i nepovratno smo ih izgubili - naglašava Kamenski.
Po njegovim riječima, ni u budućnosti neće biti bolja situacija jer u Hrvatskoj interesa za ovaj posao među mladima nema.
- Mi smo u Zagorskoj županiji i Zagrebu đacima osmih razreda držali prezentacije o kompaniji i nudili 15.000 kuna stipendije onima koji će upisati strukovnu školu građevinskog smjera. Ukupno smo sklopili dva ugovora!
Nestanak kompanija
Sada kad su kvote podignute, građevinske tvrtke okrenule su se drugim tržištima radne snage - Albaniji, Kosovu, Makedoniji, Ukrajini, pa čak i Indiji. U zadnje vrijeme mediji su puni hvale za radnike iz Indije - radišni su, dobri, kvalitetni. Kamenski ne dijeli oduševljenje. Kamgrad ima iskustva s angažiranjem radnika iz Albanije i Kamenski naglašava da imaju velikih problema s njihovim uvođenjem u posao. Prije svega to nije stručna radna snaga pa je potrebno ulagati u njihovo osposobljavanje. Nadalje, poslodavac mora angažirati prevoditelja, a u konačnici je njihova efikasnost daleko manja od domaćih radnika i od onoga što je u njega uloženo. Tu je i pitanje socijalizacije, radnih navika itd. Radnike iz Indije prije nekoliko godina uvezla je tvrtka GP Krk, ali su zbog nemogućnosti suradnje brzo odustali od njih. Kamenski naglašava da je strani radnik zbog tih dodatnih troškova oko 20% skuplji od domaćeg, a konačni rezultat rada je vrlo upitan. Drugi naši sugovornici ističu da je problem i u činjenici da tvrtke ulažu znatna sredstva u obuku i edukaciju stranih radnika, a onda oni odu raditi u druge države EU.
Za hrvatsko građevinsko tržište specifičan je i nestanak domaćih građevinskih kompanija, što je dovelo do sve brojnijeg dolaska stranih tvrtki na ovo tržište. Primjerice, 2007. na natječaju za izgradnju mosta Pelješac pobijedio je hrvatski konzorcij Konstruktor-Vijadukt- Hidroelektra. Dvanaest godina poslije niti jedne od tih tvrtki nema. Propale su. Na natječaj za izgradnju pelješke ceste dugačke 12,5 km javila se jedna domaća tvrtka, GP Krk, i to ne samostalno već s Euro-asfaltom iz BiH. Domaće tvrtke, one koje su ostale, nemaju više ni referenci, ni znanja, ni ljudi za velike infrastrukturne poslove.
- Država se već mjesecima bori za spas Uljanika, mediji o tome pišu iz dana u dan, a kad je propao Viadukt, tome je posvećeno par tekstova i nitko prstom nije mrdnuo da se pokuša nešto spasiti. Takav je položaj građevinarstva u Hrvatskoj - pomalo rezignirano pojašnjava Kamenski.
Na hrvatskom građevinskom tržištu, uz porast plaća, u zadnje dvije godine zabilježen je i trend ozbiljnog ukupnog povećanja cijene radova.
- Troškovi radova i opremanja u odnosu na krizna vremena porasli su između 30 i 50% - tvrdi Kamenski.
Drastično povećanje
U samo godinu godinu dana, primjerice, cijena cementa na europskom tržištu porasla je 17%, cijena betona za 30%, a bitumena 43%. Sve to utječe na cijenu radova na natječajima u Hrvatskoj. No, u Hrvatskoj je drastičnom povećanju cijena u kratkom vremenu kumovao i model poslovanja domaćih tvrtki u vrijeme krize.
- Mnogi su u to vrijeme na natječajima nudili dampinške cijene, 20% niže od realnih samo kako bi dobili posao, a dobivenim novcem su krpali rupe u svojim tvrtkama - naglašava Kamenski. To je, recimo, bio model tvrtke Viadukt koja je zbog toga i propala. Tvrtke koje su opstale nakon izlaska iz krize prvo su podigle cijene za otprilike 20% kako bi nadoknadile gubitke iz vremena kada su nudile dampinške cijene, a potom su podigle cijene za dodatnih 15-20% zbog porasta cijena materijala i troškova poslovanja - tvrde naši sugovornici.
* surađivao Jozo Vrdoljak/Privredni vjesnik
Na javnim natječajima cijene znatno niže od tržišnih Dragutin Kamenski tvrdi da investitori, u pravilu javne tvrtke i lokalna uprava, sporo prihvaćaju promjene cijena pa su na javnim natječajima procjene vrijednosti javnih nabava često bile daleko ispod tržišnih. Najbolji primjer je natječaj za izgradnju mosta Pelješac kad su Hrvatske ceste vrijednost radova procijenile na 1,75 mlrd. kuna da bi u konačnici odabrana financijski najpovoljnija ponuda iznosila nešto više od 2 mlrd. Naši sugovornici naglašavaju da su se u zadnje vrijeme naručitelji ipak prilagodili tržištu i realnije procjenjuju vrijednost radova. Kamenski i ostali sugovornici posebno ističu problem ukidanja klizne skale kod višegodišnjih projekata. Naime, ponuditelji na natječajima moraju dati fiksnu cijenu u koju je ukalkulirana procjena mogućih budućih troškova materijala, radne snage, opreme itd. To znači da će procjenjivati kolika će, primjerice, za dvije godine biti cijena betona, željeza, radnog sata itd. Kamenski predlaže da se ipak uvede formula rasta troškova kako bi se u slučaju potrebe mogla mijenjati njegova cijena.