Rock, hard rock, alternativni rock, pop, metal, blues, jazz, punk, funk, folk, country, ex-Yu soul/disco... Brzim pogledom pokušavamo pobrojati sve glazbene žanrove koje uočavamo razgledavajući ponudu u zagrebačkom dućanu Karma Music&Movie Posters Shop. No, to se ispostavilo nemogućim. Pažnja nam se prebacuje na veliki poster Micka Jaggera s koncerta u Altamontu, zastavu s likom mladog Jimmyja Hendrixa, poster psihološkog horor filma Davida Lyncha ‘Tween Peaks: Fire walk with me’ iz 1992... A onda, naravno, naša pažnja odlazi i na gramofonske ploče i albume zvučnijih imena, kao što su Bob Dylan ili David Bowie pa i na manje zvučnija imena poput Emmylou Harris, The Guess Who, Mott The Hopple... I pobrojavanje postera te ploča, također se ispostavilo nemogućim. A tu je još i hrpa CD-ova, DVD-ova, audiokaseta, rariteta, filmskih i muzičkih magazina te ostale filmske i muzičke memorabilije s čijim nabrajanjem se nismo ni pokušali truditi jer ne bismo završili do 2021. No, zato Archie ima sve u rukavu.
Od pet do 2.500 kuna
Zdenko Erceg zvan Archie, strastveni kolekcionar i prodavač, i njegova supruga Josipa u svom dućanu na 50 kvadrata (30 kvadrata prodajnog prostora i 20 skladišta i ureda) trenutačno drže 40-ak tisuća artikala. Od toga je 10 tisuća filmskih postera (koji su u skladištu jer u dućan ne stanu), 1500 glazbenih i filmskih magazina i časopisa, oko 1500 CD-ova, 2000 DVD-ova, a ostalo su vinili kojih je, ugrubo, oko 20 tisuća komada. Kod nekih su cijene prava sitnica, već od pet kuna se može kupiti neka audiokaseta, no ima i skupljih artikala i rariteta. Recimo, gramofonskih ploča od 1000 do 2500 kuna. To je oko 10-15 naslova koje nije lako prodati, ali se ipak povremeno prodaju. Uza sve to, drže i oko pet posto novih ili recentnih izdanja vinila.
Recek je, inače, pravi ‘viniloman’, istančanog glazbenog ukusa, a najviše sluša glazbu nastalu između 1965. do 1973. (psihodelični rok, progresivni rock, folk rock i neke ‘singer-songvritere’) i ima vlastitu kolekciju od 2000 komada, koja varira - nešto se proda, a nešto doda. Od stranih albuma top mu je album Forever Changes grupe Love, Liege&Liefe grupe Fairport Convention, Astral Weeks Van Morrisona, a jako voli i glazbenike poput Nicka Drakea ili Tima Buckleyja. Obožava i glazbu Franka Sinatre, njegove albume “samo za osamljene”, kao i one Nata King Colea ili Julie London. No, danas ipak u kolekciji ima više nepoznatih pa skoro i zaboravljenih imena nego onih poznatih.
- Ja sam otišao dalje, istražujem ono što mi zovemo ‘onostrano’, ono što nitko ovdje ne sluša. To je taj nepoznati psihodelični rock, hippie muzika s kraja 60-ih, nepoznati izvođači sa samo jednim ostvarenim albumom. Postoji barem 10.000 naslova od takve muzike koju bih volio imati u životu, a imam ih samo 500. Još moram skupiti i preslušati puno toga, a vrijeme mi curi - šali se dok nam iznosi osobne preferencije.
Sa skupljanjem ploča počeo je 70-ih, još kao 15-godišnjak, a onda kad je tvrtka u kojoj je radio završila u problemima, prvo je iz hobija počeo prodavati ploče na Cvjetnom trg na kojem je 80-ih bio legendarni sajam ploča. Tako je krenulo, a onda je otvoren i dućan 2002., u koji je u početku ubacio viškove iz vlastite kolekcije. I baš nas je interesiralo što još taj glazbeni znalac može izvući iz rukava. Ali, prije nego smo ga krenuli obasipati ekonomskim pitanjima, zanimalo nas je kakva se glazba i grupe trenutno najviše preferiraju. Ercegov odgovor čak ni ne iznenađuje: ex-Yu rock je najprodavaniji, koji je novu popularnost stekao s hrvatskom serijom “Crno bijelo svijet”.
- Kad je prije par sezona počela serija, ‘new wave punk’ s kraja 70-ih i početka 80-ih postao je najtraženiji. Najprodavanije su domaće grupe, kao što je Azra, Haustor, Film, Ekaterina Velika, Disciplina Kičme, Električni orgazam... Dobro se prodaje alternativna, grunge i electronic glazba iz 80-ih i 90-ih. Originalne cijene tih izdanja su zadnjih nekoliko godina opasno porasle zbog velike potražnje. Konstantno se prodaje klasični rock, grupe i izvođači poput Queen, The Doors, Pink Floyd, Black Sabbath, itd. - govori naš sugovornik.
A onda ga nastavljamo bombardirati i s drugim pitanjima: kako u digitalno doba prolazi ‘old school’ biznis, kakav je potencijal u ‘vinilizmu’, je li im klijentela starija ili i mlada, može li se živjeti od posla u kojem jednu kasetu prodajete po 10 kuna, a gramofonsku ploča za 30 kuna? I, ono najbitnije, znače li niske cijene robe i da nam ne treba ni visoki iznos ulaganja u sam start?
- Ako želite otvoriti dućan morate pronaći prostor ako nemate vlastiti. Onda ga morate urediti i prilagoditi. To su specijalne police i to prilično košta jer se radi po mjeri. Prema mojoj procjeni, za dućan od 30 kvadrata treba od 30 do 50 tisuća kuna ulaganja u opremanje. Mi smo opremu za 30 kvadrata platili oko 40 tisuća kuna. Da bismo napunili taj prostor, stane oko 10 tisuća artikala, i za to trebate izdvojiti do 100 tisuća kuna u robu, kakvu god želite, ali najviše govorimo o vinilima. Naravno, ako se želite kvalitetno baviti s time. Dakle, ugrubo treba oko 150 tisuća kuna da bi se krenulo s poslom - Archijeva je računica koju temelji na višegodišnjem iskustvu.
Usput daje i savjete oko kupnje i prodaje robe. Prije 15, 20 godina jeftino se nabavljala robu, što danas nije slučaj. Recimo, jedan poster se mogao kupiti za kunu, a sada Erceg kaže da ga više ne može kupiti ispod 20-ak kuna. Sad, kaže, kupite 1000 ploča po prosječnoj cijeni od 30 kuna, za što morate dati 30 tisuća kuna.
- Tu ima ploča koje ćete prodati po kunu, dvije i po 10 kuna, ali bitno da u kolekciji od 1000 ploča barem pola ima onih koje ćete prodavati po cijeni od 50 do 100 kuna kako biste vratili uloženo i zaradili - ističe.
Prema njegovom iskustvu, populacija od 20 do 25 godina kupuje manje-više jeftinu robu. Uglavnom su najbolji kupci ljudi od 30 do čak 70 godina, stari kolekcionari koji vrebaju raritete pa žele dati više novca za skupu ploču.
- Mi imamo i stalne kupce i s njima se najviše pokrivamo, koji čekaju svaki tjedan nešto novo. Barem 50-60 posto su stari kupci. To je ograničeno prodajno tržište: kolekcionari i nešto preprodavača i onih što kupuju jeftine stvari - ističe Erceg, dodajući da imaju i web shop, ali nemaju neke značajnije količine narudžbi preko interneta (najviše izvan metropole).
Osim toga, napominje da sada cijene ploča svi gledaju na internetu. Recimo, prepričava, dođe im čovjek s 10 ploča, između ostalog i s pločom Haustora i pita me koliko bih mu dao za to.
- Ja kažem pola, jer za dobre ploče koje možemo dobro prodati plaćamo pola vrijednosti. Nama je taj neki iznos od 50 posto sasvim OK, ali nekome nije i često ne žele dati. Pitaju nas zašto nam nije dovoljno 100 kuna. Pa nije, ne možemo tako raditi. To nije posao - jasan je Erceg.
Obilazak buvljaka i sajmova
U pravilu bi u ovom poslu, nastavlja, trebalo biti da na plaćanje robe otpadne 33 posto, 33 posto su troškovi, a 33 posto bi trebala biti zarada. No, nažalost, to nije tako.
- Lani nam je 46 posto otpalo na nabavu robe, što znači da je plaćamo previše. Ljudi nas ucjenjuju zbog interneta. Vide da ploče od Azre vrijede i traže puno za njih. Eventualno možete na buvljaku kupiti Azru za 10 ili 20 kuna, ali je to sve rjeđe jer previše ljudi traži ploče, a kvalitetnih primjeraka je premalo - problemi su koje iznosi naš kolekcionar pa nastavlja s istima:
- Hrpa naših kupaca počeli su prodavati na internetu, stavljaju ploče na Njuškalo, na Aukcije.hr, na Discogs na koji se ploče mogu stavljati besplatno, a plaća se samo kad se proda ploča. Moja iskustva kažu da na Discogsu, za razliku od recimo eBaya, ima previše amatera pa imam neugodna iskustva. Prodavači ne znaju profesionalno i dovoljno kvalitetno ocijeniti omot i vinil pa se često događa da su kupci nezadovoljni - upozorava.
Mjesečna nabavka artikala ovisi o tome koliko im se ljudi javi. Ovaj mjesec su im, ističe, navalili, a prošle godine, recimo, u zimu, nije imao ništa novoga za staviti u dućan dva-tri mjeseca. Smije se dok nam priča kako je, gotovo slično kao na početku svoje poslovne priče, dovlačio u takvoj situaciji svoje stvari od kuće da bi malo dignuo ponudu.
Prisutni su i na buvljacima, na Hreliću te na sajmovima u Hrvatskoj. Povremeno klub Močvara organizira sajam, ima i sajmova u Križevcima, Koprivnici i Rijeci te, naravno, u inozemstvu.
- Na sajmove idem prodavati i onda nešto kupim ako vidim nešto povoljno, što mislim da mogu preprodati, ali u pravilu idem prodavati. Idemo i po vani po sajmovima. Imate specijalizirane sajmove u svim većim gradovima: Ljubljana, Graz, Beč, München i najveći u Utrechtu... - nabraja Erceg.
gradacija ocjenjivanja kvalitete
A kako formira prodajne cijene, pogotovo vinila, pitamo ga.
- E, to je znanje. To ne može svatko raditi. Ljudi pametuju na Discogsu i ima hrpa amatera pa se dogodi da naručite ploču jer netko napiše da je M (mint), što je oznaka za ocjenjivanje i znači da je ploča nova, kao da je izašla iz tvornice, a zapravo je ocjene VG (very good), u lošem stanju, s puno škripanja. Imate hrpu takvih slučajeva, zato morate biti oprezni s kim radite. Kod mene toga nema. Mi profesionalci to znamo, imamo debelo iskustvo, znamo ocijeniti ploču, stanje omota i ploče - opet je jasan naš sugovornik, dok pred nama vadi ploču i pokazuje kako je prljava te u relativno lošem stanju pa će zato morati staviti cijenu od 10 kuna.
Inače, dodaje, nije preskupa ploča, ali ne da mu je se prati i baviti se s njome da bi je prodao za 20 kuna. Prema sustavu ocjenjivanja, koji govori u kakvom je stanju ploča, tako se i formiraju cijene. Mint ploča je 100 posto od nečega (ako je ploča 100 kuna, mint je 100 kuna), Nm (near mint) je 80 post cijene, Ex (excellent) je 60 do 70 posto cijene, VG+ (very good plus) je pola cijene, a VG (very good) je 20 do 30 posto od cijene, a Good je 10 posto od pune cijene.
- Gradacija ocjenjivanja je najvažnija, kao i kod novčanica ili, recimo, poštanskih markica. Postoje određene norme koje se koriste za gradaciju, katalozi ploča za, primjerice, engleska, američka, njemačka ili talijanska izdanja. Ja radim na katalogu ex-jugoslavenskih licencnih izdanja koji jednog dana namjeravam objaviti. Da biste posao radili kvalitetno morate znati vrlo dobro ocjenjivati ploče, omot, čak i kasete, koje morate preslušati, pa je s njima još veći problem. Kod postera je bitno gdje je presavijen, ima li što po rubovima i sl. Da bi se netko bavio vinilom, prvo mora puno naučiti. Marko, student koji nam pomaže u poslu, svladao je tehniku ocjenjivanja za šest mjeseci, što je rijetkost - ponosan je Erceg.
Iako je konkurencija sve veća i samo na zagrebačkoj Trešnjevci ima nekoliko sličnih dućana, a tu su i ljudi koji se time ne bave na tako profesionalnoj razini, ako smo fanovi vinila i želimo se profesionalno ubaciti u taj biznis, naši stručni vinil znalci ne kažu da ne treba novca, ali posebno naglašavaju da je znanje ipak najvažniji faktor.
Završni račun
Sa 4200 prodanih vinila godišnje po prosječnoj cijeni od 70 kuna mogli bi zaraditi 7000 kuna*
Investicija
- ulaganje u prostor i opremu 30 kvadrata i gramofonskih ploča = 130 tisuća kuna (ušteđevina)
- nabavna cijena jedne ploče = 25 kuna (prosjek)
- prodajna cijena ploče = 70 kuna (prosjek)
- dva zaposlena = jedan na osam sati (vlasnik) + jedan na četiri sata (zaposlenik)
Prihod
- prodajemo 4200 ploča = 294 tisuća kn/god.
Troškovi
- najam+režije = 3500 kn/mj.
- trošak (plaća i doprinosi) zaposlenog na 4h = 3500 kn/mj.
- trošak vlasnika paušalnog obrta (doprinosi, porez, prirez) = oko 1700 kn/mj.
- trošak nabave ploča = 105 tisuća kn/god.
- ukupni troškovi (godišnji najam, zaposleni i nabava) = 84.600
Dobit
- zarada od prodaje 4200 ploča = 84.600 kn/god. (7050 kn/mj)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....