Ivica Pivac smatra da je ključni izazov u poslovanju svake tvrtke konkurentnost. Sve ostalo, pa čak i investicije potpomognute novcem iz fondova, može biti promašaj, a jedino je konkurentnost mjerljiva. Što se tiče Kraša, smatra da je riječ o kvalitetnoj i perspektivnoj tvrtki te su se zato odlučili na ulaganje u dionice, koje je omogućeno dobrim poslovanjem cijele Grupe Pivac.
Grupu Pivac, uz Mesnu industriju Braća Pivac, sačinjavaju još PPK - karlovačka mesna industrija i Mesna industrija Vajda iz Čakovca. Donedavno je dio Grupe bio i Dalmesso iz Klisa, ali je ta tvrtka ove godine pripojena matičnoj kompaniji. Braća Ivica, Tonči i Neven Pivac vlasnici su i turističke tvrtke Sol Tourism koja u svom vlasništvu ima četiri objekta: dva hotela u Makarskoj te hotel i hostel u Dubrovniku. Najveći su pojedinačni dioničar u Krašu. Kako je Skupština Kraša odobrila dokapitalizaciju u iznosu od najmanje 25 milijuna a najviše 50 milijuna kuna u kojoj u prva dva kruga mogu sudjelovati samo postojeći dioničari, to znači da će Pivac prijeći 25 posto udjela u Krašu.
Koliko je poznato, Hanfa je odobrila dokapitalizaciju Kraša. Koja je vaša uloga u tome? Hoćete li sudjelovati?
- Dokapitalizacija ide svojim tijekom, a mi ćemo kao dioničari sudjelovati u tom procesu. U prvom krugu svi postojeći dioničari imaju pravo sudjelovati onoliko koliko participiraju u vlasništvu, dok se u drugom krugu otvara mogućnost preuzimanja onoga dijela koji postojeći dioničari u prvom krugu nisu preuzeli. U prvom i drugom krugu mogu sudjelovati oni dioničari koji participiraju u vlasništvu Kraša, dok se u trećem krugu, ako do njega dođe, može uključiti bilo tko s tržišta. Mi smo svakako zainteresirani za sudjelovanje u dokapitalizaciji jer Kraš smatramo kvalitetnom i perspektivnom tvrtkom.
Kakvi su daljnji planovi nakon dokapitalizacije?
- Kraš je kvalitetna tvrtka čije smo dionice sustavno kupovali godinama jer smatramo da je riječ o odličnoj investiciji. Time smo pokazali kako smatramo da je tvrtka dobro vođena te ne bismo, kada bismo i bili u prilici, mijenjali menadžment, kao što ne bismo radili išta na štetu zaposlenika, dioničara i drugih dionika tvrtke. Nismo zainteresirani raditi neke revolucionarne i radikalne promjene i potpuno smo svjesni da ljudi koji danas vode Kraš sigurno znaju puno više od nas o konditorskoj industriji. Vjerujemo da su njihove odluke dobre za nas kao dioničare, kao i za budućnost Kraša kao vodeće konditorske tvrtke na ovom području.
Nekoliko ste puta rekli da je to tvrtka s dosta visokim pravima radnika i da vam to ne smeta.
- Uvjeti radnika u Krašu vrlo su slični uvjetima radnika u Grupi Pivac. I mi imamo kvalitetne kolektivne ugovore i dobro surađujemo sa sindikatima te naši radnici ostvaruju svoja puna prava. Ne spadam u poduzetnike koji će u dvorištu kompanije parkirati luksuzni automobil, a u isto vrijeme zakidati radnike ili dobavljače. I meni je u interesu da moji radnici imaju dobra primanja i dobre radne uvjete jer se u suprotnom ne bih dobro osjećao. Nažalost, u ovoj se tranziciji, koja kod nas predugo traje, događalo da vlasnik vozi luksuzan automobil, a radnici rade za minimalac ili im kasne plaće.
Kakav je vaš odnos s ostalim dioničarima Kraša? Kakav konkretno odnos imate s Maricom Vidaković?
- Marica Vidaković i ja imamo odličan odnos. Osobno je jako cijenim, kao i sve što je učinila za Kraš. Poštujem je jer je tu tvrtku usmjeravala na pravi način, u dugom razdoblju, i održala je stabilnom i uspješnom. Zaslužna je za to što je Kraš poželjna tvrtka za sve zaposlenike, od portira do menadžmenta, kao i dobar poslovni partner svim sudionicima na tržištu. Svi ti rezultati puno govore o njoj.
Ali jedno vrijeme nije baš izgledalo da ste u dobrim odnosima?
- Ne bih rekao da smo ikada bili u lošim odnosima. Vjerojatno je dojam bio da smo joj bili nepoznanica i logično je da je bila oprezna s obzirom na događanja u okruženju. Pa, ne treba posebno naglašavati što se sve u Hrvatskoj događalo s tvrtkama. Odnos Marice Vidaković kao predstavnika radnika, koji su drugi po veličini dioničari u Krašu, i nas kao najvećih dioničara iznimno je korektan. U početku je razumljivo da se svatko brani od svakoga, ali kad je vidjela kako mi funkcioniramo, shvatila je da je uspjeh Kraša i naš cilj. Osobno respektiram sve ljude koji rade u Krašu, uključujući i one koji ga vode. To je uspješna tvrtka sa snažnim brendovima, ima odlične prosječne plaće, nije prezadužena i financijski je stabilna te ima veliku perspektivu. Ima tvrtku i pogone u Prijedoru i Osijeku, a nema kontinenta gdje se danas ne mogu pronaći Kraševi proizvodi.
S obzirom na to da poslujete i na sjeveru Hrvatske, hoće li doći do izjednačavanja primanja radnika na razini grupacije?
- Već smo ih ujednačili. Otkad smo preuzeli Vajdu, plaće radnika u toj su kompaniji narasle oko 40 posto. Smatramo da smo u Vajdi napravili golem iskorak i što se tiče kooperacije svinja. Posljedica je toga da mi sada na svih naših 270 maloprodajnih mjesta imamo domaću svinjetinu, uzgojenu u Hrvatskoj kod domaćih kooperanata. U Hrvatskoj to nema nitko osim nas.
Zašto nema?
- Grupa Pivac vrlo je specifična. Imamo kooperaciju uzgoja svinja, farme junadi, imamo vlastitu klaonicu, imamo prerađivačku industriju, vlastitu maloprodaju i hotele. Na taj način nije organizirana nijedna hrvatska tvrtka. Kad je riječ o prerađevinama, u njima je oko 60 posto sirovine domaćeg podrijetla. U Hrvatskoj nema dostatne proizvodnje nijedne vrste svježeg mesa. Mi ćemo ove godine u vlastitoj kooperaciji uzgojiti oko 150.000 svinja, a u cijeloj Hrvatskoj uzgoji ih se tek nešto više od 800.000. Osim toga, mi otkupljujemo svinje na domaćem tržištu po tržišnoj cijeni i od onih koji nisu naši kooperanti. Iduće godine naša klaonica u Čakovcu trebala bi obraditi samo za naše potrebe više od 200.000 svinja. Dakle, obrađivat ćemo 25 posto ukupnoga domaćeg uzgoja. Brojka od 800.000 svinja jako je mala, pogotovo kad se uzme u obzir da bismo, sukladno potrebama na tržištu, trebali uzgajati tri milijuna svinja godišnje.
Zašto nemamo dobar koncept razvoja poljoprivrede? Gdje se pogriješilo?
- Nažalost, ovih 27 godina naša poljoprivredna proizvodnja opada. Možemo govoriti o tome da prije 27 godina nije bilo uređenog tržišta i da se radilo dogovorno, ali je činjenica da smo drastično pali. Uz nas, Žito, Belje i dva-tri uzgajivača, uzgoj svinja svodi se na nekoliko imena. Nemojmo zaboraviti da svinjogojstvo nosi oko 70 posto prometa mesa. Mislim da je netko trebao početkom 90-ih godina poslati van 100 mladih agronoma i ekonomista da vide kako to rade Mađarska, Danska ili Njemačka, i to potom primijeniti kod nas. Pazite, Danska uzgoji 25 milijuna svinja, dok mi ni milijun, a čak smo površinom veća zemlja od Danske. Mađarska uzgoji šest milijuna, Španjolska 60 milijuna...
Preokreće li se trend?
- Nešto se počelo obnavljati i pomicati, ali sporo. Pokušava se nešto napraviti. Međutim, nelogično je da Danac čiji radnici imaju značajno veću satnicu od naših može održivo uzgojiti svinju, a Hrvat ne može. Znači da za to postoje nekakvi razlozi. Možda su to i skriveni poticaji, ali unatoč većim ulaznim troškovima oni uspijevaju. Ratarstvo je baza, a stočarstvo finalizacija, tako da onaj tko ima razvijeno stočarstvo može reći da ima razvijenu poljoprivredu. Da bi Hrvatska dosegla uzgoj svinja od nekoliko milijuna komada godišnje, mora za to stvoriti neke preduvjete.
U Ministarstvu poljoprivrede kažu da mora proći financijsko razdoblje kako bi se vidjeli rezultati i pomaci u poljoprivredi. Oporavak temelje na ulaganjima.
- Slažem se da postoje rokovi i da su investicije važne. Međutim, ako nije plansko i nije opravdano, investiranje će završiti na isti način, bilo da je riječ o bespovratnim sredstvima, sredstvima banaka ili vlastitima. Mi smo također na projektima u PPK i Vajdi koristili sredstva fondova EU, dok trenutačno pršutanu u Ravči gradimo vlastitim sredstvima. U sljedećoj godini planiramo gradnju novoga proizvodnog pogona uz pršutanu te ćemo tada svakako, ako budu dostupna, aplicirati za sredstva iz fondova EU.
Koliko ste i u što investirali u PPK?
- Investirali smo više od 100 milijuna kuna u proširenje pogona, opremu i tehnologiju. Kad smo ga preuzeli, to je bio klasični kombinat s organizacijom i tehnologijom kakve su nekad bile. Najprije smo uložili 50, a poslije još dodatno više od 100 milijuna kuna. Dakle, u Karlovac smo uložili više od 150 milijuna kuna.
Vajda?
- Izuzetno nam je važna zbog kooperacije, kvalitetnih radnika i klaonice. U Vajdu stalno investiramo, a što je najvažnije, povećali smo kooperaciju za četiri puta u odnosu na ono što smo zatekli. Pri kraju je realizacija 50 milijuna kuna vrijedne investicije u dogradnju, rekonstrukciju i modernizaciju, nabavu strojeva i opreme za proizvodnju, proširenje skladišnih i ekspeditnih kapaciteta te modernizaciju rashladnog sustava, čiji se završetak očekuje do kraja ove godine. Osim što će donijeti poboljšanje radnih uvjeta, ova investicija nužan je preduvjet povećanja kooperantskog uzgoja svinja i osigurava budućnost Vajde kao vodeće klaonice u Hrvatskoj.
Jeste li prije preuzimanja Vajde imali kooperaciju?
- Imali smo farme. Imamo dvije farme junadi, a svinje smo kupovali na tržištu te ih uslužno klali u drugim klaonicama. Cilj nam je da vrlo brzo dođemo u fazu u kojoj ćemo domaćom junetinom pokrivati sve naše maloprodajne objekte što se tiče svježeg mesa. Uzgojimo oko 5000 junadi, a oko 3000 otkupimo na domaćem tržištu i to meso ide u našu vlastitu maloprodaju. Junetina se manje konzumira od svinjetine tako da su i potrebe za njom manje, ali smo odlučni u tome da sve svježe meso u našoj maloprodaji bude iz domaćeg uzgoja. Interes za domaću junetinu sve više pokazuju i trgovački lanci. Opet se vraćamo na to da ni Poljska, ni Danska ne bi imale uzgoj da on nije isplativ. Vjerujem da mladi ljudi ne bi trebali odlaziti iz Slavonije jer ovdje mogu dobro raditi. Naši kooperanti, mladi ljudi, uzgajaju do 1000 svinja na pojedinoj farmi, što i nije baš velik broj u ovim odnosima, a žive odlično od svog rada. I kod kuće su. Mi im pokrijemo sve troškove, a oni uz tri turnusa koja godišnje naprave pokrivaju sve troškove i odlično zarade.
Što vi nudite kooperantima?
- Osiguravamo im mlade svinje od oko 25 kilograma, hranu za njih te im jamčimo otkup i plaćamo u roku od najviše sedam dana. Naš kooperant može predvidjeti koliko će zaraditi - radi i brine o svinjama te na kraju točno zna koliko će mu ostati neovisno o tržišnoj cijeni svinja. Imamo kooperante koji proizvedu i 15.000 svinja godišnje. Naravno da u uzgoju postoje i određeni rizici, ali ovim su načinom svedeni na minimum. Važna je i podrška koju kooperantima pružamo tijekom cijelog tova, kao i dvosmjerna komunikacija. Nikome nije više u cilju nego nama da ti ljudi opstanu i žive dobro jer to njima osigurava dobra primanja i egzistenciju, a nama domaću sirovinu koja nam je toliko potrebna. Što se tiče uzgoja izvan naše kooperacije, zainteresirani smo za otkup bilo koje svinje, ali, jasno, po tržišnim i trenutačnim cijenama. Kooperacija je nešto drugo.
Zašto se ne razvije kooperacija, nego se uvozi?
- Kad nemate kod nas dovoljno sirovine ili stoke, uvoz je jedina opcija. Razvoj kooperacije spor je i dugotrajan proces te se ne može dogoditi preko noći. Kontinuirano radimo na povećanju broja kooperanata te ih danas imamo oko 90 na području Slavonije i Međimurja.
A trgovački lanci? Proizvođači se žale na njih.
- Trgovci imaju svoja pravila poslovanja i svatko ima izbor hoće li ih prihvatiti ili ne. Mi radimo s većinom trgovačkih lanaca u Hrvatskoj i s njima imamo izuzetno korektne i dobre odnose.
Postoji li uvoznički lobi?
- Moguće je da ga je bilo 90-ih godina kad su bile zatvorene granice, ali danas ga nema. Hrvatska se opredijelila za slobodno tržište i ne mogu reći da se najbolje snalazi u tim uvjetima. Ako država radi sve ono što treba raditi i što se radi u usporedivim državama, onda bismo mi trebali izvoziti, a ne uvoziti. Nisam baš siguran da se organizacijski i planski kod nas radi onako kako to rade države koje imaju razvijenu poljoprivredu. Mi imamo bolje klimatske uvjete od tih država, ali nismo ni blizu njih. Nemamo ništa manje zemljišta. Međutim, te države imaju proizvodni plan. Hrvatska bi trebala proizvoditi tri milijuna svinja, a ne proizvodi. Za sve to trebate imati farme, klaonice, proizvodne pogone, plasman i sve ostalo.
Je li kod nas problem u tome što je turizam povukao dosta kreativnih poduzetnika? Lakše im je iznajmljivati, nego se baviti poljoprivredom.
- Nemojmo smetnuti s uma da je hotelski sektor, a i turizam, postao profitabilan tek prije nekoliko godina. Sinergija poljoprivrede i turizma predstavlja dobitak. Kada bismo imali razvijenu poljoprivredu uz ovakav turizam kakav imamo, i mi bismo bili bogata zemlja. Bitno bismo promijenili ekonomsku poziciju Hrvatske u EU i svijetu. Na početku 90-ih imali smo suficit u poljoprivredi od 300 milijuna dolara, a sad imamo deficit od oko milijardu dolara. Što bi se dogodilo kod nas da se milijardu dolara minusa pretvori u milijardu dolara plusa? Bili bismo u ekonomskom smislu sasvim druga zemlja. Kod nas je takvo ozračje da što god se predloži, odgovor glasi: ‘Ne isplati se!’ Mi još govorimo o konceptu poljoprivrede, i to nakon 27 godina tržišnoga gospodarstva nije nikako dobro. Kad bilo koja naša proizvodnja upadne u problem, tad su krivi svi, osim onih koji proizvode. Za vino su nam krivi Makedonci, za piletinu Poljaci, za svinjetinu Nijemci... A tko nama brani da izvezemo vino u Makedoniju, piletinu u Poljsku i svinjetinu u Njemačku?
Koliko ulažete u Ravču?
- Ulažemo oko 100 milijuna kuna, dakle oko 15 milijuna eura. Prva faza trebala bi biti dovršena najranije u proljeće sljedeće godine.
Zašto investirate u dvije faze?
- Prva je faza pršutana na površini od 10.000 četvornih metara i trebala bi biti dovršena najranije na proljeće. Kapacitet iznosi 5000 tona ili oko 300.000 pršuta i 2500 tona ostalih proizvoda: pancete, pečenice, buđole... Sada proizvodimo oko 150.000 komada pršuta, a potražnja je na tržištu velika. Novom tehnologijom osigurat ćemo zrenje pršuta u puno boljim uvjetima, sa zadržavanjem tradicionalnog načina proizvodnje, i omogućit će nam proizvodnju u bilo koje doba godine, što dosad nije bio slučaj. Druga faza investicije je pogon za svježe i polutrajne proizvode, a važna nam je za maloprodajne objekte i podizanje konkurentnosti u proizvodnji. Ta bi investicija trebala početi usporedno s prvom sljedeće godine.
Koliko je jak brend Dalmatinskog pršuta?
- To je vrlo jak brend. Uz kraški vrat, dalmatinsku pečenicu i pancetu, to je naš najjači proizvod. Količinski proizvedemo dalmatinske pancete gotovo kao i pršuta. Njezina je prednost u bržem proizvodnom procesu. Za pršut teži od deset kilograma morate imati proizvodni ciklus dug dvije godine, a za to vrijeme možete imati deset ciklusa pancete. Od oko 350.000 komada pršuta koji se godišnje proizvedu u Hrvatskoj, mi proizvedemo polovicu.
Možete li za to osigurati domaću sirovinu?
- Da, mi ćemo za tu proizvodnju osigurati domaću sirovinu. S planom od oko 250.000 svinja godišnje koje sami obradimo, imat ćemo oko 500.000 butova od kojih ćemo zasigurno dobiti puno veći izbor onih najkvalitetnijih za proizvodnju Dalmatinskog pršuta.
Osim svojih hotela, opskrbljujete li druge hotele?
- Do poznate situacije vezane uz Agrokor u taj je segment bilo teško ući, no potom se tržište otvorilo i taj nam dio raste. Hotelske kuće čak u jednom dijelu rade izravno s proizvođačima. Raste količina robe, a rastemo i mi. Ušli smo intenzivnije u hotelske kuće. Granice su otvorene, tako da opskrba hotela nije problem i nadamo se daljnjem rastu i razvoju.
Jeste li ponovno na policama Konzuma?
- Da. Prekinuli smo bili suradnju jer jednostavno nismo bili zainteresirani za kompenzacije, no sad imamo korektne odnose jer Konzum od uvođenja izvanredne Uprave funkcionira na tržišnim osnovama. Znači, gleda se jeste li konkurentni ili niste, a nakon isporuke robe isplata ide u okviru dogovorenih uvjeta.
Agrokor ulazi u novu fazu. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
- Ja nigdje ne mogu pročitati rješenje te situacije. Čitajući tekstove i izjave, sve to sada izgleda fantastično, ali nitko ne spominje dugove. Kompanija ima 50 milijardi kuna duga, a njezina je vrijednost 25 milijardi ili čak manje, što znači da je u teškoj situaciji. Kada bi netko otpisao dvadesetak milijardi, ja bih vjerovao u uspjeh, ali s tolikim dugom bit će izuzetno teško dugoročno funkcionirati.
Vjerojatno će banke otpisati dio duga?
- Netko će morati. Agrokorova EBITDA u iznosu od 250 milijuna eura može pokrivati milijardu eura duga, eventualno i granično dvije milijarde eura. A ja ne znam kako će pokriti šest milijardi duga. Država je spasila najugroženije i tu je napravila dobar posao, no što će biti dalje, opet ne mogu reći, osim ako netko ne otpiše dio duga, i to velik.
Koji je omjer duga i imovine poželjan za tvrtku?
- Ako je kratkoročna imovina na razini duga, onda tvrtka može kvalitetno poslovati. Izuzmimo i pustimo dugoročnu imovinu. Izuzetak je kod turističkih tvrtki gdje objekt ima vrijednost imovine, ali u pršutani objekt nema nikakvu vrijednost ako u njemu nema robe, soljenja i sušenja pršuta. A ako je dug mjeren prema dugoročnoj imovini, onda to nije dobra tvrtka.
Kolika je zaduženost vaše grupe?
- Nije veća od osam posto prometa ili jednu do jednu i pol EBITDA. Mi smo niskozadužena tvrtka.
Koliko ćete ove godine imati prometa?
- Oko dvije milijarde kuna. Nakon dovršetka investicija vjerujemo da će nam rasti i promet. Kad ste konkurentni i kad su vam proizvodi konkurentni, onda su vam sva vrata otvorena. To znači da imate proizvode bolje od konkurencije. Pustimo lobiranje. Ono neće polučiti dugoročan rezultat. Konkurentni proizvodi su zakon. Grupa Pivac zapošljava više od 2100 radnika.