Supružnici Babac u posao su krenuli doslovno od nule. Svoje džemove pripremali su bez tehnologije, u maloj kuhinji, kod kuće. Prekretnica je stigla kada su se odlučili podići proizvodni pogon. Današnji pogon u mjestu Poljica u blizini Zadra opremljen je suvremenom tehnologijom i izgrađen je dijelom sredstvima iz fonda IPARD.
“To je bilo vrlo zahtjevno, jer se moralo voditi računa i o najsitnijim detaljima. Iako smo bili dobar primjer tog projekta, mogu reći da smo se pristojno namučili. Investicija je iznosila 1,1 milijun kuna, a mi smo povukli 500 tisuća kuna što nam je isplaćeno 2012. godine. Imali smo i jedan dio koji nam nije priznat. Problem je bio u tome što nam je projekt građevine i instalacija s jedne strane bio previše detaljiziran, s druge bilo je i pogrešaka zbog čega nismo dobili iznos u cijelosti. Osim IPARD-a, dobili smo još nekoliko poticaja Ministarstva poljoprivrede i turizma, što nam je dobro došlo. Oni su bili važni jer su nas, na neki način, usmjerili”, otkriva naša sugovornica, Sandra Babac.
Sandra Babac kaže da sama nije imala nikakvih iskustava s bavljenjem poljoprivrednom proizvodnjom. Radila je kao novinarka u Zadru i Zagrebu. “To je u prvim danima moga bavljenja poljoprivredom izgledalo kao da su me pauci i neki kukci izgrizli koliko je svrbjelo. Na kraju sam spoznala da se radilo o smokvinoj mliječi”, prisjeća se sa smijehom. Danas je nositeljica OPG-a, koji vodi sa suprugom Alanom Damjanićem. Njih dvoje nadziru i rade sve faze posla – od polja do stola, kaže parafrazirajući stari Konzumov slogan. Na tri hektara nisu zasadili samo smokve, njih su zasadili na nekoliko lokacija, nego imaju i plantažu dunja. Najdominantnija sorta smokve je zamorčica koja je idealna za proizvodnju. Imaju i druge sorte poput bilice, petrovke, šaragulje... Odbačene suhe smokve i sjemenke koje su pasterizirane koriste također kao proizvod ili za dekoraciju.
Ekološko obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo naše sugovornica je osnovala 2004. u Poljicima kod Zadra. Danas se bavi ekološkim uzgojem i preradom smokve i dunje iz vlastitog voćnjaka na površini oko tri hektara, a od ekoloških kooperanata uzimaju marašku, gorku mandarinu i šljivu. Ekološki voćni namazi poznati su pod brandom “Šinjorina” i sastoje se od samo jednog sastojka – ekološki uzgojenog voća. Protiv nestašice radnika bore se na razne načine, pa tako za pomoć na farmi osiguravaju smještaj. Njihov prvi proizvod, ”Šinjorina Smokva” otvorio im je vrata Europe i prije nego što je Hrvatska ušla u Europsku uniju, ali Sandra Babac kaže kako još tragaju za kvalitetnim distributerom i prodajnom nišom, odnosno mrežom trgovina koje cijene boutique proizvodnju.
Izvozom, kaže, ne smatra to kada netko kupi desetak staklenki i odnese ih u Sloveniju, Njemačku ili Austriju. Turisti su, kaže, vrlo važni kupci njezinih proizvoda. Pogotovo njezine proizvode cijene turisti iz zemalja koje nemaju smokve. Kaže da su joj izuzetno zanimljiva tržišta Austrija, Njemačka, Danska i Japan jer su stanovnici tih zemalja ekološki osviješteni i cijene proizvode s eko predznakom.
U narednom periodu obitelj Babac-Damjanić ima imperativ na svojem OPG-u razviti “suvislu prodajnu mrežu”, u kojoj će naplata biti brza i efikasna. “Ovako je ovo u Hrvatskoj sustav spojenih posuda. Ako netko upadne u financijske ili druge probleme, svima u nizu se to obije o glavu. Mi smo bili u jednom popularnom lancu, ali smo zbog doista niske zarade napustili te police. Kratkoročno nam je to bilo dobro, ali sveopće pojeftinjenje hrane i velika konkurencija rezultirale su takvim okolnostima. Svjesna sam da naše proizvode zbog cijene ne mogu sebi svi priuštiti i da je sustav vrijednosti izokrenut. Međutim, u posljednje vrijeme trend je da ljudi počinju paziti što jedu i da zbog toga pažljivije kupuju hranu. U tom segmentu polažemo i mi nadu u budućnost voćnih eko namaza ‘Šinjorina’ sa samo jednim sastojkom”, objašnjava Sandra.
Višnju marašku nabavljaju iz Nadina, područja koje se promovira kao najekološkije u Zadarskoj županiji. Mandarinu nabavljaju s juga Dalmacije, a okus namaza je gorak jer ga rade s korom mandarine. Jedino šljive još nemaju ekološki certifikat. Nabavljaju ih iz Like od poznatih ljudi koji nemaju baš novca za kemikalije niti imaju potrebu svoje nasade tretirati, a nalaze se u županiji samo s druge strane Velebita.
Proizvodi OPG Babac
“Dovoljno smo veliki da smo nadišli kapacitete klasičnih OPG-ovaca, a ipak smo još uvijek mali da bismo parirali industrijskoj proizvodnji. No, mi ne možemo i ne želimo biti konfekcija, pa nas ne možete naći na policama velikih trgovačkih lanaca. Nalazimo se, uglavnom, u specijaliziranim trgovinama, prodajnim mjestima sirane Gligora, probranim suvenirnicama, konobama... Uglavnom to su ekskluzivniji trgovački objekti, a važno nam je i to što smo odnedavno na desetak benzinskih crpki Croduxa. Isto tako, ‘Šinjorine’ se nalaze u duty free shopovima zračnih luka Split i Zadar. Što se tiče izvoza svoju ‘Šinjorinu Smokvu’ plasiramo na švedsko tržište. Čak smo promijenili distributera jer se naš bivši distributer više na bavi tim poslom. Možete imati najbolji proizvod na svijetu, ali to nije dovoljno da biste bili uspješni u poslu plasmana i prodaje delikatesnog prehrambenog proizvoda”, kaže nam Sandra Babac.
“Naša je specifičnost u tome što su naši namazi Šinjorina napravljeni od samo jednog sastojka – ekološkog voća. Dakle, nema dodanih sladila, šećera, limunske kiseline. Jedini sastav u našim staklenkama je ekološko voće i kada se naša staklenka otvori, ne može trajati više od desetak dana u hladnjaku. Naravno da se naši namazi mogu kombinirati s raznim jelima. Recimo i to da su oni savršen sastojak svakog smoothieja”, kaže Sandra Babac.
Kad je podigla OPG, Sandra Babac je Zadarskoj županiji i Gradu Zadru prepustila organizaciju Festivala smokava, koji je deset godina zaredom organizirala u Zadru. U sklopu Festivala organizirala je i Gastro Smokvu, manifestaciju u kojoj su ugostitelji pripremali jela na bazi smokve.
“ Što se mene tiče, festival sam uspješno postavila na noge, a sada ga Zadarska županija i turističke zajednice mogu razvijati i nadograđivati. Nakon deset godina bio je idealan trenutak organizacijsku palicu prepustiti drugome. Imali smo odjek festivala i u Splitu s prvom malom Eko fjerom od smokava na Marulićevom trgu. Još nam je preostalo, uz potporu udruge Dalmacije eko, Grada Splita i Parkova i nasada, u Splitu posaditi smokvu što smo u Zadru napravili prošle godine kod Pozdrava Suncu. Na taj način bismo hraniteljici Dalmacije odali zasluženu počast. Smokva se smatra kraljicom voća ali je uvijek u nekom podređenom položaju, jer raste kao korov i navodno prlja. Naravno da će prljati pod kad je zanemaruju i ne beru njene plodove. Split sam uključila u program Festivala smokava jer je Split moja ljubav, jer je glavni grad Dalmacije i Split, u konačnici, to i zaslužuje. Isto se jednako odnosi i na Šibenik i Dubrovnik ali meni samoj u sezoni od smokve nije jednostavno biti u polju u berbi, potom u pogonu u preradi i onda još paziti na pregršt detalja vezanih uz organizaciju festivala. Prva fjera od smokava okupila je male ekološke uzgajivače i prerađivače smokava, nema nas puno ali smo mala i moćna gomilica i ovaj sajam bio je mali korak za Split ali veliki za smokvu i sigurna sam da bi mogao postati dobra priča u godinama koje slijede. Uostalom, turistima treba pružiti ono naše iskonsko, domaće i zdravo, s ekološkim predznakom jer to je jedino s čim možemo parirati svijetu, kemijsko-prehrambenoj globalizaciji i da možemo s osmijehom na licu pokazati figu trovačima modernog doba ili, kako sam navela u pozivnici, fast food uravnilovki”, pojašnjava Sandra Babac.
Više od kompliciranih regula i velikih nameta obitelj Babac i njihov OPG muče prirodne nepogode. Babac kaže da joj je najveći problem s, inače šumskim nametnikom, strizibubom. Previše sreće nisu imali ni s drugim okolnostima. Sjeća se kako su 2009. godine imali veliki požar u nasadima, a 2012. nekoliko večeri zaredom temperatura je pala na minus 18 stupnjeva. “Kad smo zasadili prvi nasad, da se razumijemo, on nije izgorio, jer ga mi održavamo, ali u našem susjedstvu je tri puta u mjesec dana izbio požar. Tog 11. rujna 2009. gorjelo je čitavu noć u neposrednoj blizini jer je bila bura i kanaderi nisu mogli gasiti, a nama je od te silne vrućine nasad stradao. Nije izgorio ali je zbog visoke temperature, šteta bila ogromna. Smokve su bile u trećoj godini, a u petoj one daju rod. Onda smo ih morali porezati, pa ići ispočetka. Zatim ih je 2012. godine veliki mraz dosta uništio tako da smo opet morali ispočetka. Evo, sada je prošlo pet godina i možemo reći da je ovo prvi put da smo s tog nasada imali normalnu berbu. Ove godine je inače dozrijevanje krenulo puno ranije”, kaže nam Sandra Babac.
Za sebe kaže da se bavi sa stotinu nekomercijalnih stvari, a da zapostavlja ono najbitnije – plasman i prodaju. “To bi trebao biti moj najvažniji posao, a dok se lista prioriteta ne presloži u mojoj glavi, povremeno radim i kao turistički vodič jer me veseli i ispunjava. Meni prodaja nije dovoljno kreativan posao. Zebra Dalmatinka je također projekt koji sam osmislila, a nisam zaštitila kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo na što su me nagovarali prijatelji i poznanici. Zaštitom se ne bave kreativci, nego odvjetnici i sudovi jer koristi od toga najviše imaju upravo oni. Doduše, mi smo verbalni i figurativni žig Šinjorine Smokve zaštitili. Žao mi je što projekt zebre dalmatinke (znak pješačkog prijelaza) nisu prepoznali kod nas, ali znam da će se to jednom i dogoditi, jedino ne znam - kad. Svjedoci smo da su našu ideju iskoristili u Španjolskoj i da im je ona bila impuls da naprave svoju s motivom kravinih šara”, govori nam Sandra Babac.
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
Naslovnica Globusa