Oni žele pokoriti zapad, tu nema šale, u pitanju je službena politika Kineske komunističke partije, sasvim ozbiljno kaže nam jedan od stručnjaka za međunarodne odnose s kojim smo razgovarali o dugogodišnjoj politici ulaganja i preuzimanja koju prakticiraju velike kompanije, fondovi i razvojne banke iz Kine. U takvom stavu - malo diplomatski umivenim i zavijenim u ekonomske termine - on nije usamljen. U zadnjih su deset godina kineska ulaganja u Europi snažno rasla, premašila su 300 milijardi dolara, prema ovoga tjedna objavljenom istraživanju Bloomberga pod naslovom “Kako Kina kupuje svoj put u Europu”. Globalno gledano, Stari kontinent postao je njihova dominantna destinacija.
Novinari su pobrojali na stotine značajnih kineskih poslovnih aranžmana u 30 zemalja, preuzeto je ili u procesu preuzimanja 360 kompanija, od talijanskog Pirellija preko njemačke robotičke perjanice Kuke do švedskog Volva, a kineske kompanije drže u cijelosti ili djelomično barem četiri aerodroma, šest morskih luka (jedna je u Hrvatskoj, u Zadru), vjetrofarme u devet zemalja (jedna je u Hrvatskoj, kod Senja), 13 nogometnih klubova…
Što je tu posebno novo ili intrigantno, pitate se? Kineski ulagači se ne skrivaju, njihova izaslanstva stalno dolaze - punih su novčanika i traže mete na sve strane. Novo je saznanje o razmjerima, kao i državnoj pozadini tih investicija, što izaziva oprez i strah u nekim dijelovima Europe, pogotovo kad se tome doda kineska trgovinska praksa.
Politika otvorenih vrata
Dio ulaganja, poput onog u njemački Daimler (u čijem je vlasništvu Mercedes-Benz), događaju se preko burze i iza njih stoji privatni kapital – u ovom slučaju milijarder Li Shufu, osnivač automobilske kompanije Geely. Cijeli je još niz velikih privatnih investicija, poput onih u kojima su aktivni Tancent, HNA grupa, Dalian Wanda grupa ili Midea grupa. No iza značajnog broja kineskih kompanija koje šopingiraju po Europi - više ili manje vidljivo - stoji državni novac; od oko 670 kompanija koje su investirale u Europskoj uniji, više od 100 ih ima državnu pozadinu. To je ono što zapadni politički redari smatraju problematičnim, a dosadašnju europsku politiku prilično otvorenih vrata kratkovidnom, iako su odavno uvedene brojne antidampinške mjere te EU sa saveznicima radi na discipliniranju Kine u skladu s pravilima Svjetske trgovinske organizacije.
Na polju kineskih preuzimanja i ulaganja u Europi, pokazuje se da je među 25 najvećih, kako ih pobraja Bloomberg: China National Chemical Corporation (državna kompanija u kemijskom sektoru), China Investment Corporation (državni fond s imovinom koja je u 2016. godini bila veća od 800 milijardi dolara), Avic Capital Co. (financijska kompanija koju kontrolira državni aeronautički div), Silk Road Fund (državni fond Put svile osnovan 2014. godine težak 40 milijardi dolara, podrška infrastrukturnoj inicijativi “Jedan pojas, jedan put”), China Petrochemical Corp. (dio državnog naftnog giganta Sinopeca), China Cinda Asset Management co. (kompanija za upravljanje imovinom koju podupire kineski državni socijalni fond), Citic Capital Partners (ulagački dio konglomerata CITIC koji je osnovan još u doba vladavine Deng Xiaopinga) itd.
Izvještaj Bloomberga
Dodatno je zanimljivo to što se oko odnosa prema kineskom kapitalu i projektima u kojima sudjeluje nazire i nova linija podjele u samoj Europskoj uniji: između bogatijih i nekih siromašnijih članica, ili bolje rečeno, između onih manje i onih više gladnih investicija (gdje je i Hrvatska). Stoga je posebnu pažnju privuklo i to što je gradnja Pelješkog mosta, velika investicija koja se sufinancira novcem europskih poreznih obveznika, dodijeljena kineskoj kompaniji. Da, bio je raspisan međunarodni natječaj; da, to bi trebalo biti posve normalno, ali ipak treba uzeti u obzir da je projekt Pelješkog mosta prvi takav slučaj u Europi. Bez sumnje, bit će pod posebnom lupom.
U izvještaju Bloomberga se vezano uz Hrvatsku navodi da postoji i kineski interes za kontejnerski terminal (u Zadru), te da su dosad s kineskim kompanijama sklopljeni poslovi u vrijednosti od 73 milijuna eura. Kao najveći se navodi preuzimanje tvrtke Energija projekt za 38 milijuna dolara - u pitanju je Norinco International Cooperation koji će graditi vjetroelektranu na obroncima Velebita. Kompanija je državna i dio je China North Industries Corporation, koja je pak dio istoimene grupe osnovane 1979. godine.
Oko kineskih ulaganja i namjera postoji, naravno, geopolitički kontekst o kojem se priča ispod glasa. Najjasnije ga je artikulirao berlinski neovisni think-tank, Global Public Policy Institut (GPPI), u izvještaju koji je objavio uz sufinanciranje zaklade Mercator u veljači ove godine. Investicijskoj je priči dao političku, skoro hladnoratovsku notu. U izvještaju na 50 stranica govori se o rapidno rastućem utjecaju Kine u Europi te se daju preporuke kako tome doskočiti i oduprijeti , koji se naveliko čitao u europskom establišmentu.
Tu se, među ostalim, tvrdi da su kineske državne tvrtke i banke u zadnjih pet godina u nekim zemljama, posebno na europskoj periferiji, na istoku i jugu, pojačale financiranje infrastrukture i investicije upravo ne bi li preko toga osigurale utjecaj na europsku politiku. Prema GPPI-ju, sve bi nas trebao zabrinuti utjecaj tog “high-tech državnog kapitalizma temeljenog na autoritarnom režimu” zbog mogućeg ugrožavanja liberalne demokracije i europskih vrijednosti.
Činjenica je da je oglašen alarm za uzbunu. EU priprema reakciju pod vodstvom Njemačke i Francuske. Nije to kopija Trumpove protekcionističke politike “Prvo Amerika”, ali očekuje se da bi do kraja godine Europska unija mogla kreirati zajednički mehanizam procjenjivanja (screening) i ograničavanja investicija koje pokušavaju ući u područja procijenjena strateški važnima, a protežu se u širokom rasponu od visokovrijedne tehnologije i vojne industrije do značajne infrastrukture poput zračnih i morskih luka.
Jednosmjerna ulaganja
Kako nam potvrđuje visoki izvor iz hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova, na tome se već vrlo intenzivno radi, a proučavaju se i mehanizmi koje su na djelu u Sjedinjenim Državama (Odbor za strana ulaganja, CFIUS). Hrvatska taj europski proces podržava, kažu nam, ali vrlo oprezno jer “mora voditi računa o tome da bude privlačna za investicije”. Drugim riječima, nije baš za oštre mjere jer nije u poziciji kao velike europske ekonomije i ne želi izazvati negativnu reakciju. I novinari Bloomberga su očito dobili iste signale iz Zagreba jer su u svom tekstu za hrvatsku poziciju oko “screeninga” naveli da je nejasna, ali da će se Hrvatska prikloniti većini.
Jedan od istaknutih elemenata novonastajuće europske politike je borba za jednaki tretman na kineskom tržištu i u kineskim projektima. “Nitko nema ništa protiv infrastrukturne investicijske inicijative ‘Jedan pojas, jedan put’ i njihovog novog ‘Puta svile’, ili ulaganja kao takvih, ali očekujemo da se i Kina otvori europskim kompanijama i investicijama, da one mogu tamo poslovati kao što kineske posluju u Europi kao i konkurirati na natječajima za infrastrukturne projekte”, naglašava naš izvor. Sada to nikako nije slučaj, stvar je jednosmjerna.
Na to su nedavno, o čemu je ekskluzivno izvijestio njemački list Handelsblatt, upozorili i veleposlanici članica Europske unije u Pekingu, uručivši tamošnjim vlastima zajednički prosvjedni “non-paper” zbog načina na koji Kina provodi grandioznu inicijativu “Jedan pojas, jedan put” - izgradnje mreže cesta, luka i plinovoda za povezivanje Kine kopnom i morem s jugoistočnom i središnjom Azijom, preko Bliskog istoka do Afrike i Europe, zahvaćajući 65 zemalja.
Dio je to priprema za pregovore i predstojeći EU-Kina summit koji je najavljen za srpanj, a iza tog dokumenta, kako piše Handelsblatt, stoji 27 od 28 članica EU; izdvojila se Mađarska koja u Europi već ionako ima izdvojen status zbog politike Viktora Orbana. U dodjeli javnih ugovora za izgradnju novih “Putova svile” – gdje će se mobilizirati oko tisuću milijardi dolara i smatra se najvećim međunarodnim razvojnim programom od lansiranja američkog Marshallova plana nakon Drugog svjetskog rata - kineske kompanije ne smiju imati preferencijalni status, kažu Europljani. Koliko je to važno govori i izjava izvršnog direktora Siemensa na Svjetskom gospodarskom forumu ove zime: “Jedan pojas, jedan put” bit će nova Svjetska trgovinska organizacija, sviđalo se to nama ili ne.
U tom gospodarskom pokazivanju mišića između zapada i istoka, diplomati upozoravaju na još jednu stvar: Kina pokušava podijeliti Europu jačajući bilateralne odnose s pojedinim članicama EU. Otprije pak središnjoj i istočnoj Europi nudi suradnju preko inicijative 16+1, u kojoj sudjeluje i Hrvatska, gdje je upakirano 15 milijardi dolara za investicije.
Problem zbog kojeg u Europskoj uniji titra crvena lampica je uzrokovan još jednim “detaljem”. Kako ukazuje i Vedrana Pribičević sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (ZŠEM), uspostavljena kineska mreža korporativne kontrole, manje ili više direktno, ima za svoju krajnju ishodišnu točku partiju.
“Europska unija ima vrlo jasna pravila oko toga koliko se država smije miješati u vođenje kompanija, subvencije su zabranjene, postoji jasna distinkcija između privatnih i javnih tvrtki... Europska unija je opravdano zabrinuta jer kineski vlasnici, pogotovo oni raspoređeni u strateške sektore (tehnologija, infrastruktura), mogu imati utjecaj na institucije”, naglašava Vedrana Pribičević. “Ono što često ekonomisti zaborave jest sljedeće: ako su tvrtke dovoljno velike te inovativne, posebno uz disruptivne tehnologije, one mogu izvršiti pritisak na nositelje ekonomske politike i donositelje zakona da promijene institucionalno okruženje na način koji te tvrtke stavlja u povoljniji položaj.
Srce Europe, kao što su Njemačka i Francuska, ima dugu povijest ordoliberalizma, gdje se država brine da niti jedna tvrtka nema prevelik utjecaj na tržište te da se održava zdrava razina konkurencije. Čelnici u EU nisu uvjereni da je Kina u stanju igrati po tim pravilima”, naglašava Vedrana Pribičević.
Peking ne vidi problem
Ako bismo se odatle vratili na ono što zagovara GPPI, i što se djelomično već formulira kao službena politika, Europa se sprema zaustaviti val preuzimanja iza kojih stoji Kina kao država i to kad su u pitanju kompanije od značajnog javnog interesa - zbog visoke tehnologije, javne infrastrukture kojom upravljaju ili ako su u pitanju mediji. I izboriti za sebe bolji globalni status. Kako će to oblikovati, treba pričekati, a ovisit će i o kineskoj reakciji. Zasad Peking poručuje kako ne vidi u čemu je problem, oni su za ekonomsku suradnju, a Put svile nije dio njihove zavjere niti geopolitičke igre.
Komentirajući dosadašnja kineska ulaganja u Europi, Vedrana Pribičević napominje kako je na taj način popunjena rupa od oko 330 milijardi eura koje su Europi nedostajale nakon recesije. “Pogotovo su bile bitne investicije u južne zemlje, Portugal, Španjolsku, Italiju i Grčku - više od pola svih investicija je išlo tamo. Problematično je što je niža razina vladavine prava i veća razina korupcije vrlo plodno tlo - skoro bi se moglo reći i domaći teren - za kineske državne kompanije. Infrastrukturni projekti su pogotovo pogodni za korupciju jer je ekstrakcija renti moguća kroz diskrepanciju u nazivnoj i ostvarenoj kvaliteti radova. Hrvatska tu ima puno iskustva - sjetite se autocesta”, naglašava Pribičević.
Među najavljenim novim projektima, Bloomberg navodi gradnju nuklearnih reaktora u Rumunjskoj i Bugarskoj, gradnju švedske luke, preuzimanje češke Škode te irskog proizvođača nafte i plina, ulaganje u francusku kompaniju za ski-liftove i njemačkog operatera električne mreže, kao i željezničku pruga Budimpešta-Beograd.
Kinezi su dosad silno investirali i u Britaniji - jedan od većih projekata je 24 milijarde dolara teška nuklearna elektrana Hinkley Point C, gdje trećinu investicije nosi državna kompanija China General Nuclear Power Corp - a posebno u Londonu. Britanija je, navodno, i protiv uspostave europskog mehanizma ograničavanja kineskih ulaganja, ali zbog Brexita njeni stavovi nisu utjecajni.