U vrijeme dok Hrvatska proizvodi tek oko polovicu svojih potreba za mlijekom vijest da je prilikom nedavnog posjeta delegacije Narodne Republike Kine predvođene predsjednikom Vlade Li Keqiangom potpisan zajednički kinesko-hrvatski Protokol o veterinarskim i javno zdravstvenim zahtjevima za mliječne proizvode namijenjene izvozu iz Hrvatske u Kinu, izazvala je u najmanju ruku čuđenje. Bilo je i izrugivanja pa su se neki pitali hoće li Kinezima biti izvezeno sve mlijeko od posljednje hrvatske Šarove koja bezbrižno pase ispod zajedničkog hrvatsko-kineskoga nebeskog svoda.
Jedino su se u Sinju, piše Slobodna Dalmacija, podsmjehivali, zadovoljno trljali ruke, kovali planove i poticali organizaciju ubrzane edukacije kako bi za isporučeno mlijeko u Kinu znali provjeravati financijske transakcije u juanima.
Zašto je u Sinju najava mogućnosti izvoza mlijeka i mliječnih proizvoda u Kinu naišla na tako dobar odjek? Odgovor je jednostavan. Zato što samo u Sinju postoji i još od 2011. godine proizvodi mljekara koju nitko ne može vidjeti svojim očima, ali se proizvodi "Mljekare Sinj" mogu pronaći na policama trgovačkih lanaca, u inozemstvu više nego u Hrvatskoj. Kako se, očito, radi o do sada u svijetu nepoznatoj tehnologiji proizvodnje i prerade mlijeka, nečemu što bi se moglo svrstati u znanstveno-fantastičnu budućnost, eto prilike da se napravi još nekoliko mljekara po ugledu na "Mljekaru Sinj" i njihova proizvodnja uputi u Kinu i zadovolji potrebe tamošnjih milijardu i kusur potrošača za mlijekom i mliječnim prerađevinama.
Ipak, šalu na stranu jer zbilja je takva da se upravo i kroz "Mljekaru Sinj" ocrtava sva tuga gospodarskog zaostajanja alkarskoga grada. Nepostojeća mljekara na Kukuzovcu čiji se proizvodi stvarno mogu pronaći na policama trgovačkih lanaca tomu je zorni primjer.
Priča počinje 25. studenoga 2010. godine na prvom hrvatsko-srpskom gospodarskom forumu u Zagrebu kada je, u nazočnosti tadašnjih predsjednika Hrvatske dr. Ive Josipovića i Srbije Borisa Tadića, direktor mljekare "Imlek" iz Beograda Slobodan Perović najavio da će na prostoru sinjske Gospodarske zone Kukuzovac izgraditi mljekaru vrijednu sedam milijuna eura te da će to biti prva greenfeld investicija Srbije u Hrvatskoj. Nekako u isto vrijeme u splitskoj mljekari "Mils", u kojoj su upadali u sve veće poslovne teškoće, počeli su priču o premještanju svoje proizvodnje upravo na Kukuzovac. Pritom se također spominjala brojka od oko sedam milijuna eura, koliko se navodilo da će sve skupa koštati. Novac za ulaganja nije trebao biti problem jer bi se prodajom okrupnjene parcele na splitskim Stinicama, koja je u međuvremenu prostorno-planskim dokumentima prenamijenjena iz industrijske u stambeno-poslovnu, dobilo dovoljno za namirenje nagomilanih dugova i ulaganja.
Ta priča koju je direktor "Imlek" mljekare Slobodan Perović pokrenuo u studenome 2010. godine u Zagrebu nastavila se razvijati u smjeru da se građanima srpske nacionalnosti, koji su za vrijeme Oluje napustili svoje domove i otišli u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu ili drugdje, a koji su se tradicionalno bavili stočarstvom, uz povratak osiguraju mliječna goveda, ovce i(li) koze čije bi mlijeko otkupljivala buduća mljekara na Kukuzovcu.
U tom je kontekstu u lipnju 2011. godine na razgovore u Sinj došao tadašnji srpski veleposlanik u Hrvatskoj Stanimir Vukičević. Cijeli postupak počeo je ubrzano teći. U Trgovačkom sudu u Splitu osnovana je tvrtka "Mils mljekara Sinj". U kolovozu 2011. godine tadašnji gradonačelnik Sinja Ivica Glavan s predstavnikom tvrtke "Mils mljekara Sinj" zaključio je ugovor o prodaji građevinske parcele na prostoru Gospodarske zone Kukuzovac površine 11.982 metara kvadratnih za "izgradnju proizvodno-poslovne građevine, mljekare za preradu i proizvodnju mliječnih proizvoda".
Informacija o zaključenom ugovoru s ushitom je objavljena na mrežnoj stranici Grada uz obrazloženje da se radi o ulaganju sedam milijuna eura te da će mljekara dovesti do procvata stočarstva, posebno mliječnoga govedarstva. Kupac je na račun Grada za komunalno opremljenu parcelu uplatio kunsku protuvrijednost od 179.730 eura, odnosno 15 eura po metru kvadratnom. Nitko tada nije govorio da su Sinjani za komunalno opremanje po metru kvadratnom uložili dvostruko veći iznos.
U međuvremenu se o "Imlekovoj" najavljenoj mljekari u Sinju počela propitivati i javnost u Srbiji, posebno što je vlasnik beogradske mljekare, investicijski fond Salford Danube, preuzeo gotovo svu mljekarsku industriju u toj zemlji, a njegovi pipci zahvatili su i neke mljekare u Makedoniji i Bosni i Hercegovini. S fondom Salford Danube srpski su novinari povezivali danas jednog od najbogatijih ljudi Srbije, Milana Beku. Radi se o čovjeku iz bliskog kruga Slobodana Miloševića koji je 1997. godine postao ministar za vlasničku transformaciju i kojemu se pripisuje autorstvo Zakona o privatizaciji koji je u Srbiji bio na snazi do 2001. godine. Upravo u vrijeme Bekina ministrovanja provedena je privatizacija srpske mljekarske industrije na način da je formalno promijenjen titular, ali je, tvrdilo se, u stvarnosti ostala i dalje u srpskom vlasništvu. Novac kojega su odabrani ugrabili tijekom privatizacije u Srbiji na neki je način došao do Londona. Upravo tim novcem je, navodilo se, kupljen investicijski fond koji je onda pokupovao srpske mljekare. Po receptu koji ni u Hrvatskoj nije bio nepoznat!?
U to vrijeme između Sinja i Beograda vodila se intenzivna korespondencija. "Imlekova" mljekara na Kukuzovcu samo što nije izrasla preko noći, netom nakon što je tvrtka "Mils mljekara Sinj" u kolovozu 2011. kupila parcelu. Ubrzo se dogodilo čudo. Na policama trgovačkih lanaca pojavili su se proizvodi na kojima je kao proizvođač bila deklarirana upravo "Mils mljekara Sinj".
Zbog takvog čuda 24. studenoga 2011. godine na glavnom predizbornom skupu svoje liste za izbor zastupnika u Hrvatski sabor u 9. izbornoj jedinici, održanom u Zadru, čelnici NL dr. Jadrijevića nisu štedjeli "jezikovu juhu" za svoje sinjske oponente. Kazali su kako ih se napada da ništa nisu napravili pokazujući proizvode "Mils mljekare Sinj" kao neoborivi argument svoga uspjeha.
"Sumnjivi Tome" koji su malo bolje zagledali deklaraciju na pokazanim proizvodima uspjeli su pročitati otisak najsitnijim slovima da te mliječne prerađevine stižu iz BiH, odnosno iz mljekare "Mlijekoprodukt" u Kozarskoj Dubici. Originalna zamisao hrvatsko-srpskih pajdaša bila je da se na Kukuzovcu stvarno izgradi poslovna hala i u nju preseli postrojenje mljekare "Mils" iz Splita. Obostrano bi se "oprao" nemali novčani iznos, plijen bi se podijelio i svi bi bili zadovoljni. Dogodili su se, međutim, nepredviđeni potresi.
Mljekare u portfelju Salford Danube koje su u Srbiji imale mliječni monopol ostavile su tamošnje potrošače bez dovoljnih količina mlijeka. Izazvan je ozbiljan poremećaj u opskrbi srpskog tržišta pa je Vlada Srbije fondu razrezala kaznu od 2,5 milijuna eura. Zbog toga su iz fonda zaprijetili da će rasprodati svoj mliječni portfelj. Na drugoj strani očito ni razgovori s varaždinskom Fima Grupom, koja je imala relativnu većinu u vlasništvu mljekare "Mils", nisu doveli do željenih rezultata. Sve se počelo urušavati. Da su se partneri iz "Imleka" i Milsa" razišli moglo se iščitati kada je naziv tvrtke na Kukuzovcu "Mils mljekara Sinj" na Trgovačkom sudu u Splitu promijenjen u "Mljekara Sinj". A uskoro je mljekara "Mils" otklizila u stečaj. U međuvremenu je sinjsku adresu "Mljekara Sinj" zamijenila zagrebačkom. Promijenjen je i titular vlasništva. Više nema fonda Salford Danube.
Sada je "Mljekara Sinj" u sastavu fonda Mid Evropa, investicijskog fonda za središnju i istočnu Europu s kapitalom od 5,2 milijarde eura, sa sjedištem u Londonu i ispostavama u Budimpešti, Varšavi i Istanbulu. Jedino što se sve vrijeme nije mijenjalo je fantomska proizvodnja. Makar se i ona seli. Iz Kozarske Dubice do Subotice i Beograda. S tim da se na deklaracijama više ne predstavljaju izravnim proizvođačima već "Mljekara Sinj distribuira proizvode pod robnom markom koji se proizvode u sljedećim mljekarama: AD Mlekara, Subotica: Mlijekoprodukt d.o.o. Kozarska Dubica, BiH i Imlek AD, Beograd, Srbija".
Aktualna sinjska gradska vlast proizišla iz iste Nezavisne liste koja je 2011. godine sve započela nije, čini se, zaokupljena mljekarom na Kukuzovcu kao njezini prethodnici. I nerado sluša o toj temi. Na parceli na Kukuzovcu umjesto mljekare uspješno su izrasli novi korov, drača, a vjerojatno tu stoluje i poneki poskok. U ugovor o kupoprodaji parcele nitko godinama nije zavirivao. Tek poslije prozivanja gradska vlast se prisjetila da postoje kaznene odredbe za kupca koji ne ispunjava preuzetu obvezu. Ona se sastoji u plaćanju penala kroz deset godina u visini 10 posto ugovorene cijene godišnje. Po toj osnovi "Mljekara Sinj" u sinjski proračun za prošlu godinu uplatila je iznos u protuvrijednosti od 17.973 eura.
I tako bi trebalo biti deset godina ili manje ako realizira namjeravana ulaganja. U zbilji ispada da je tih 17.973 eura iznos koji plaća "Mljekara Sinj" da bi mlijeko i mliječne prerađevine iz mljekara u Srbiji i Bosni i Hercegovini mogla izravno plasirati na tržište Europske unije.
A ako ona na pašnjaku usamljena hrvatska Šarova zasuši i više ne bude davala mlijeka to bolje. Hrvatska ima osiguranu opskrbu mlijekom i mliječnim proizvodima preko "Mljekare Sinj". Osim ako se u toj tvrtki ne dosjete i sve raspoloživo mlijeko i prerađevine ne usmjere kineskim kupcima.