Radit ću dok budem mogao, nadam se barem još pet godina do svoje 70., a onda ću otići u mirovinu i plantažu prepustiti nekome od svoje petero djece ako se uopće budu htjeli baviti poljoprivredom jer su svi otišli živjeti u grad. Od palmina ulja supruga Linah i ja zaradimo dovoljno za život, ovisno o mjesecu između 1000 i 3000 ringita (1600 do 4200 kuna). Ponekad dođu majmuni pa pojedu plodove s palmi, ali zato imamo psa da ih tjera. Prije smo imali šest pasa - govori nam Saonam Kumin iz sela Monuad u unutrašnjosti malezijskog dijela otoka Bornea.
Do njegove drvene kuće na osami vodi uska neasfaltirana cesta koja se probija kroz guste nasade palmi uljarica. Kiša pada gotovo svaki dan i slijeva se u velike plastične cisterne pokraj kuće. Da bi bila pitka, kišnicu prokuhavaju, no omiljeno piće im je kokosovo mlijeko. Nekada im je uzgoj kokosovih oraha bio glavni izvor zarade, no prije 20 godina su se poput većine drugih malezijskih farmera prebacili na palme uljarice. Na svoja četiri hektara dvaput mjesečno imaju berbu i ponekad im nije lako pronaći radnike da im priskoče u pomoć. Sav urod otkupljuje im veliki proizvođač ulja AGM. Dok rukom rastjeruje muhe, Kumin otkriva kako je čuo da Europa loše gleda na palmino ulje iz njegove zemlje.
“Europljani su ljubomorni na nas. Ako prestanu od nas kupovati ulje pa budemo morali smanjiti proizvodnju, sadit ću druge kulture - banane, čili, đumbir… I sada uzgojimo nešto voća, dio za sebe, a dio prodamo. U zadnje su vrijeme cijene ulja dosta pale”, kaže malezijski farmer i pokazuje nam crvene plodove palmi, grozdove iz kojih se cijedi ulje. Sva kemijska sredstva kojima smo se opskrbili već nakon nekoliko minuta pokazuju se nedjelotvornima protiv sitnih komaraca kojima kao i palmama i bujnoj tropskoj vegetaciji jako pogoduje vruće, sparno i vlažno vrijeme koje ovdje u ekvatorijalnom pojasu vlada cijele godine.
Palmino ulje
Većina stanovnika Bornea živi od poljoprivrede, a standard im se osjetno poboljšao otkako su zadnjih desetljeća zasadili palme čijim se uzgojem u Maleziji, prema podacima tamošnjeg Ministarstva primarnih industrija, bavi oko 600 tisuća malih farmera. Kad se pribroje članovi njihovih obitelji i zaposleni u preradi plodova, proizvodnja palmina ulja izravno hrani oko četiri milijuna ljudi, što je oko 12,5 posto stanovništva u državi koja se 1957. izborila za samostalnost nakon 150 godina kolonijalizma. Pod nasadima palmi je 17 posto malezijskog kopnenog teritorija, odnosno 74 posto svih poljoprivrednih površina, i na malajskom poluotoku, gdje je glavni grad Kuala Lumpur, kao i na otoku Borneu.
Veliki potres na tržištu izazvala je prošle godine donesena Direktiva EU o obnovljivoj energiji, po kojoj će 2020. početi postupno smanjivanje proizvodnje biodizela od palmina ulja da bi taj energent 2030. bio potpuno zabranjen, čime će se potražnja za uljem s Dalekog istoka značajno smanjiti. Nije trebalo dugo čekati na diplomatsku ofenzivu koju su pokrenule Malezija i Indonezija zaprijetivši smanjenjem uvoza europskih proizvoda i raskidom trgovinskih ugovora vrijednih milijarde eura. Prije nekoliko tjedana premijer Malezije Mahathir Bin Mohamad izjavio je da je njegova zemlja spremna obustaviti kupovinu aviona iz Europe i zamijeniti ih ruskim letjelicama.
Portreti premijera koji je u dobi od 94 godine jedan od najstarijih državnika na svijetu nalaze se na zidovima u svim državnim institucijama, pa i u uredu ministrice primarne industrije Terese Kok, koja tvrdi kako je Malezija trenutačno najveći izvoznik palmina ulja, a želi nadmašiti Indoneziju i postati i najveći proizvođač. U EU izvozi 13 posto svog palmina ulja, oko dvije tone, i to najviše u Nizozemsku tankerima do Roterdama, a u Indiju primjerice dvostruko više. Veći kupci od Europe su i Amerika i Kina.
Teresa Kok, ministrica primarne industrije
Kao glavni razlog zašto polako, ali sigurno EU okreće leđa palminu ulju europski dužnosnici navode ekološke probleme uzrokovane pretjeranim krčenjem šuma u Maleziji i Indoneziji kako bi se na njihovu mjestu sadile palme, čime se uništavaju staništa raznih životinjskih vrsta. Uz to biodizel na bazi palmina ulja tijekom sagorijevanja u motorima proizvodi više štetnih stakleničkih plinova nego dizelsko gorivo dobiveno preradom nafte. Prije samo desetak godina analitičari su biogorivu predviđali svijetlu budućnost. EU je tada čak poticala prijelaz na biodizel kao gorivo za automobile, što je ohrabrilo azijske proizvođače da šire svoje plantaže.
“Nadam se da će Europska komisija revidirati svoju odluku o biodizelu. Mi od EU kupujemo razne proizvode - od vina i čokolade do automobila - a ona od nas samo palmino ulje. Očekujemo partnerski odnos i tržišni balans. Mi smo zemlja u razvoju u kojoj su mnogi ljudi siromašni i zato imamo pravo biti ljuti što Europa planira smanjiti uvoz”, kaže nam ministrica Kok i tvrdi da tim potezom EU zapravo štiti svoje proizvođače jestivog ulja kojima je palmino ulje velika konkurencija jer je mnogo jeftinije. Također tvrdi da Malezija za sada ne planira kao protumjeru smanjiti ili prekinuti uvoz europskih proizvoda.
U Malezijskom vijeću za palmino ulje (MPOC), koje okuplja proizvođače, tvrde kako se u inicijativi o održivoj proizvodnji palmina ulja (MSPO) Malezija obvezala proizvoditi isključivo ulje certificirano po međunarodnim standardima, što uključuje predanost očuvanju prirode i bioraznolikosti. Više od polovice ulja već dolazi od certificiranih proizvođača, a cilj je da u narednih nekoliko godina baš svi, uključujući i najmanje farmere po zabačenim krajevima Bornea, imaju certifikat MSPO koji je jamac održive proizvodnje.
“Želimo da Europa vidi da poštujemo najviše standarde i vodimo računa o klimatskim promjenama. Europski mediji tvrde da se zbog palmina ulja krče šume. Europskim prijateljima poručujemo kako nema više prostora krčenje šuma i za širenje plantaža. Trenutačno je 54 posto teritorija države prekriveno tropskim šumama, i tako će i ostati”, uvjerava nas direktor Vijeća dr. Datuk Layana Sundram i otkriva kako se nada skorim sastancima s novoizabranim predstavnicima Europske komisije i Parlamenta.
Čak 29 posto sveg palmina ulja na svijetu dolazi iz Malezije. Prve palme uljarice u tu su zemlju, priča nam, uvezene iz Afrike prije 102 godine, kad su zemljom vladali Britanci, a danas na nepreglednim plantažama od ukupno 5,8 milijuna hektara, što je nešto više od površine cijele Hrvatske, raste čak 820 milijuna stabala čiji se plodovi melju da bi se dobilo sirovo ulje, a potom se rafiniranjem ono pretvara u jestivo te u biodizel. To su tri osnovna proizvoda koja izvoze i u Europu. Malezija godišnje proizvede 20 milijuna tona ulja, od čega 16,5 milijuna tona izveze i od izvoza uprihodi 14,32 milijarde dolara. Cilj im je u narednim godinama uvođenjem modernih tehnologija prinos na istoj površini povećati na 30 milijuna tona.
Datuk Layana Sundram, direktor Vijeća za palmino ulje
“Zadnje dvije godine cijena palmina ulja na svjetskom tržištu vrlo je niska i zato poljoprivrednike potičemo da uzgajaju i druge kulture”, kaže ministrica Kok. Palmino ulje, dodaje Sundram, danas pokriva 31,5 posto svjetske proizvodnje ulja i masti te se 80 posto koristi za hranu. Sundram kaže kako je više znanstvenih studija dokazalo da ono ima izvrsna nutritivna svojstva te, kao i maslinovo, ne sadrži kolesterol, a uz to je iznimno bogato karotinom koji zbog visoke razine vitamina A usporava starenje te se može preventivno uzimati protiv demencije i moždanog udara.
Malom zemljoposjedniku proizvodnja palmina ulja dvostruko je isplativija nego da na istoj površini uzgaja kaučuk, ili čak 10 puta profitabilnija od riže, a uz to će se i bitno manje naraditi. Palma plodove daje već dvije i pol godine nakon sadnje, a kod kaučuka treba čekati šest godina. Nakon 25 godina palmi prinos pada pa se tada siječe i na njezinu mjestu sadi nova. Proizvodnja ulja bila je jedan od nosivih stupova svih programa za smanjenje siromaštva koje od osamostaljenja provodi malezijska država.
Prije 50-ak godina godišnje se u svijetu proizvodilo samo milijun tona palmina ulja, a danas je najviše korišteno biljno ulje u svijetu. U samo 20 godina, od 1995. do 2015., svjetska proizvodnja se učetverostručila, sa 15,2 na 62,6 milijuna tona godišnje. Gotovo 90 posto se proizvede u Indoneziji i Maleziji. Jedan od najvećih uvoznika je EU u kojoj godišnje završi 7,2 milijuna tona ili 12 posto ukupnih količina. Gotovo polovica uvezenog ulja se u EU pretvara u biodizel, oko 15 posto se koristi kao gorivo za elektrane, a oko 35 posto potroše prehrambena industrija te proizvođači deterdženata i kozmetike. Otprilike svaki drugi proizvod na policama europskih supermarketa sadrži palmino ulje. Ima ga u gotovo svim slatkišima i grickalicama, sapunima, pastama za zube, juhama, namazima, sladoledima, umacima, ruževima za usne, sredstvima za čišćenje...
U Maleziji, prema podacima MPOC-a, 40 posto nasada drže mali farmeri, a ostalo velike tvrtke kao što je Sime Darby, koja ima jednu od najvećih plantaža na istoimenom otoku nedaleko od Kuala Lumpura. Osnovali su je Britanci prije stotinu godina. Na njoj radi oko 2000 ljudi, a prosječna im je plaća, kažu nam, oko 1500 malezijskih rignita što je 2400 kuna. Kako u Maleziji, čije stanovništvo broji oko 31 milijun, nedostaje radne snage, oko dvije trećine radnika dolazi iz Indonezije, Nepala i Indije. Tvrtka u vlasništvu malezijskih dioničara ukupno ima 95.000 zaposlenih u 15 zemalja te se s godišnjom proizvodnjom od 2,46 milijuna tona smatra najvećim proizvođačem certificiranog palmina ulja na svijetu, a 17 do 25 posto proizvoda izvoze u Europu. Ističu kako je za tonu palmina ulja potrebno 0,26 hektara zemljišta, a primjerice suncokretova ulja mnogo više, 1,43 hektara. Direktor sektora za održivost im je Britanac dr. Simon Lord, koji kaže da 25 godina radi u industriji palmina ulja.
“Zaista mi nije jasno zašto su se svi okomili na palmino ulje, a nitko ne spominje Amazoniju, gdje se svakodnevno krči prašuma. Zbog palmina ulja nema krčenja već pet godina. Ozbiljne ekološke udruge priznaju naše napore da zaštitimo šume i životinje”, tvrdi Lord.
Plantaža palma uljarica u Maleziji
Na Borneu smo posjetili plantažu tvrtke IJM, čiji direktor Joseph Tek otkriva kako oni ne spadaju među najveće proizvođače ulja iako imaju 30.000 hektara pod palmama u Maleziji i još toliko u Indoneziji. Teren na kojem rastu palme je brežuljkast, a pogled s vidikovca na uzvisini otkriva da palme rastu dokle god ljudsko oko može vidjeti. Kroz nepregledna zelena prostranstva probijeni su putovi kojima robusna terenska vozila prevoze radnike jer nema drugog načina da se palma obere nego ručno. Svi radnici na plantaži su iz Indonezije i Filipina kojima se izdaju radne dozvole na najviše pet godine. Daleko od civilizacije poslodavac im osigurava smještaj, a za njihovu djecu je organizirana i nastava.
“Mi smo u Maleziji prije 50-ak godina bili jako siromašni, uključujući i moju obitelj. Da bi nas prehranila, majka je mukotrpno radila na plantaži kaučuka. Sredinom 80-ih godina počeli smo ozbiljno proizvoditi palmino ulje i danas većina ljudi dobro živi. Održiva proizvodnja ne postiže se preko noći, nego korak po korak”, govori Tek, čija je obitelj poput mnogih Malezijaca porijeklom iz Kine.
“Siromaštvo i neobrazovanost posljedica su kolonijalizma. Lako je Dancima nas kritizirati. Neka oni svi dođu ovamo, a mi ćemo se preseliti u Dansku i živjeti po njihovu standardu. Razvijenim zemljama lako je upirati prstom u zemlje trećega svijeta. Japanci i Norvežani, koji su daleko razvijeniji od nas, ubijaju kitove, a nas kritiziraju što koristimo goveda za izvlačenje palminih plodova s plantaža. Na svijetu je sve više ljudi i treba sve više hrane. Ako se smanji proizvodnja palmina ulja, ono se nečime mora zamijeniti. Je li to američko GMO sojino ulje? Zapadna Europa više ne zna što je nestašica, dok dobar dio Afrike gladuje. Stoga bi daljnje zabrane uvoza palmina ulja mogle, osim što će nas uništiti, dovesti do katastrofalnih posljedica za cijeli svijet”, govori Tek pa dodaje da ne treba vjerovati svemu što tvrde ekološke udruge.
Podaci Centra za međunarodno istraživanje šuma (CIFOR) pokazuju da je industrija palmina ulja odgovorna za gubitak 35 posto šuma na indonezijskom i 46 posto na malezijskom dijelu Bornea u razdoblju od 2000. do 2018., tijekom kojeg je na tom otoku izgubljeno 6,3 milijuna hektara šuma koje se najčešće krče paljenjem uslijed kojeg se smog širi po cijeloj jugoistočnoj Aziji. Prašume proizvode više od 20 posto svjetskog kisika zbog čega ih se naziva i plućima našega planeta. Istraživanje objavljeno lani u časopisu Cell Biology otkriva da je između 1999. i 2015. godine s Bornea nestalo oko 150 tisuća orangutana. Međunarodni savez za očuvanje prirode (IUCN) navodi da su 193 životinjske vrste direktno ugrožene zbog palmina ulja. I predsjednik hrvatske udruge Prijatelji životinja Luka Oman tvrdi kako je industrija palmina ulja glavni krivac za klimatske promjene i okrutnost nad životinjama.
“Najugroženiji su orangutani, a zatim azijski slonovi, sumatranski nosorozi, tigrovi i medvjedi. Zbog proizvodnje ulja svake se godine ubije 1000 do 5000 orangutana, a u posljednjih 20 godina uništeno im je 90 posto staništa. Ranih 90-ih u divljini ih je bilo oko 315 tisuća, a danas manje od 50 tisuća”, naglašava Oman.
Zbog proizvodnje ulja svake se godine ubije 1000 do 5000 orangutana
WWF (World Wide Fund for Nature) nedavno je objavio studiju koja je pokazala da u šumama kojima se pravilno upravlja na malezijskom dijelu Bornea živi oko 5500 orangutana te da im je broj stabilan, no da se u rascjepkanim šumskim područjima okruženim plantažama palmi na istoku otoka broj orangutana smanjio za 15 posto između 2002. i 2017. Greenpeace upozorava da je “sad ili nikad” za orangutane u Indoneziji i Maleziji koje ubijaju brzinom od 25 životinja dnevno. Hikmat Soeriatanuwijaya iz Greenpeaceova ureda za jugoistočnu Aziju u Jakarti za Globus kaže kako je ključno da veliki brendovi smanje potrošnju palmina ulja kao što su obećali jer bi se inače moglo dogoditi da razne povelje o zaustavljanju širenja plantaža i zaštiti okoliša, na što su se obvezale vlasti u Maleziji i Indoneziji, ostanu samo mrtvo slovo na papiru.
Malezijski dužnosnici s kojima smo razgovarali odbacuju takve optužbe, a tijekom nedavnog posjeta Borneu odveli su nas i u rezervate za nosate majmune i orangutane gdje, osim obilja tropske vegetacije koja im je izvor hrane u, kako tvrde, prostranim zaštićenim autohtonim tropskim šumama, te životinje od ljudi dobivaju zaštitu i medicinsku skrb. Kraljevski tretman, ističu, imaju mladi orangutani nađeni u prirodi bez majki koje su izgubile život ili su ih iz nekog razloga napustile.
“Greenpeace ima strategiju da iznosi katastrofalna predviđanja i tako dobiva novac. Nevladine organizacije koje su protiv palmina ulja su prije 12 godina tvrdile da će do 2015. nestati svi orangutani iz Malezije, a danas ih imamo 14.000 i oni nisu ugroženi. Brojne mjere za njihovu zaštitu koje smo poduzeli urodile su plodom i vjerujemo da će im se broj povećavati. Farmere educiramo da majmune, ako im dođu na plantažu, ne tjeraju puškama, nego da zovu rendžere koji će ih odvesti na sigurno. Za ubijanje majmuna i za njihovo držanje u zatočeništvu predviđene su visoke novčane, pa čak i zatvorske kazne”, rekao nam je čelnik Vijeća za palmino ulje (MPOC) Sundram i dodo kako nije posve siguran da je tako i u susjednoj Indoneziji, no ima informaciju da je i ondje broj orangutana stabilan.
Brojne medijske rasprave o štetnosti palmina ulja počele su 2016. objavom studije Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) o rizicima uporabe tog ulja u prehrambenim proizvodima. Znanstvenici su pokazali da se zagrijavanjem na temperaturama oko 200 stupnjeva palmino ulje razgrađuje na estere kloriranih propandiola i glicidola. Te su tvari poznate kao genotoksične i kancerogene. Nakon upozorenja iz EFSA-e neke su poznate tvrtke poput talijanske Barille odlučile zamijeniti palmino ulje smjesom suncokretova i maslinova ulja, no neke druge su EFSA-ino stajalište nazvale neutemeljenim.
Plodovi palme uljarice
Voditeljica Odsjeka za kvalitetu hrane Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo mr. Sanja Katalenić Iljkić ističe kako svaki proizvođač mora imati potvrdu o zdravstvenoj ispravnosti svojih proizvoda i sirovina kojima se koristi.
“Ako je palmino ulje prošlo sve propisane analize, smatra se zdravstveno ispravnim. U odnosnu na druga biljna ulja palmino zbog sastava masnih kiselina ima veći potencijal za nastanak tvari koje mogu biti štetne za zdravlje. Nužno je obratiti pozornost na način obrade, što će u konačnici smanjiti količinu nepoželjnih kontaminanata, kako u palminu tako i u svim drugim uljima koja se rafiniraju poput suncokretova, maslinova, kokosova, sojina… Kokosovo ulje se kroz medije spominje u veoma pozitivnom kontekstu, no i ono kao i svako drugo može dugoročno negativno utjecati na organizam ako ga se previše konzumira”, govori mr. Katalenić Iljkić. Dodaje kako je palmino ulje nemoguće izbjeći jer se nalazi u raznim vrstama hrane, a na njemu se i mnogo prži. Najbitnije je, ističe, podići svijest potrošača da takvu hranu ne konzumiraju u prevelikim količinama.
“Ako se brza pržena hrana previše jede, može dugoročno naštetiti zdravlju. Ljudima su potrebne masti kao i drugi nutrijenti, ali ne treba s njima pretjerivati. Palmino ulje se puno koristi zato što je zbog najboljih prinosa po hektaru najjeftinije, a industrija ga voli jer na visokim temperaturama zadržava svojstva, neutralnog je okusa i mirisa i glatke i kremaste teksture te ima duži rok trajanja što i konačnom proizvodu produžuje rok. Trebalo bi ići u smjeru podizanja svijesti kod potrošača, da se manje toga kupuje što bi dovelo do manje proizvodnje, a to bi pridonijelo očuvanju okoliša”, kaže nam Sanja Katalenić Iljkić.
Tekst je u potpunosti preuzet iz novog broja Globusa
