Bivši šef najveće hrvatske naftne kompanije: 'Ina više nikada neće biti hrvatska'

Davor Štern, bivši predsjednik Uprave Ine, ministar gospodarstva i diplomat u jednoj od Tuđmanovih vlada i vjerojatno najveći hrvatski ekspert za poslovanje s Rusijom i u Rusiji, danas je uglavnom na margini velikih zbivanja u državi. Vodi svoj privatni konzultantski biznis, otprilike pola godine iz Zagreba, a pola iz Dubrovnika, direktor je Trigranita u Sloveniji, počasni je konzul Filipina u Hrvatskoj...

Rusi će imati najveći pojedinačni udio u Agrokoru. Veliki dio javnosti time nije oduševljen, kako vi na to gledate kao netko tko ima veliko iskustvo u poslovanju s Rusijom?

- Gledam na to vrlo pozitivno. Ako se s ruske strane naprave određeni koraci, konkretno kada bi se veliki dio proizvodnje Agrokora plasirao na rusko tržište, to bi automatski bila vrlo zdrava konstrukcija po kojoj bi dvije velike ruske banke imale vrlo velike šanse da povrate svoj ulog. Mislim da njima nije interes da dugo ostanu u Agrokoru, oni su se toga primili da kontroliraju povrat novca koji su uložili, i to kroz jednu pametnu politiku, a Rusija bi u tom trenutku trebala popustiti na sankcijama koje je uvela Hrvatskoj kao jednoj od članica Europske unije. Kada bi se to napravilo, a Rusija može što hoće, onda bi se to moglo završiti jako dobro, ne samo za Agrokor nego i za sve njegove dobavljače.

Je li hrvatska diplomacija mogla ili trebala spriječiti ili zaustaviti miješanje ruskog i američkih veleposlanika u poslovanje Agrokora?

- Pitanje je koliko naša diplomacija danas može išta napraviti. Ona je nevidljiva, prisutna je jedino institucionalno. Imamo veleposlanike i oni nose neke poruke. Smatram da u uvjetima punopravnog članstva u EU nema potrebe za ambasadama u zemljama članicama jer se sav posao lobiranja u korist države, što je i osnovna dužnost diplomatskog predstavništva, radi u Bruxellesu. Umjesto toga, trebalo bi ljude i resurse prebaciti u zemlje u kojima nemamo ambasade, koje nisu u EU i gdje postoji potencijal za razvoj gospodarskih i političkih odnosa koji bi mogli pomoći gospodarstvu. Uvijek sam smatrao, kao i danas, da su ambasadori trgovački predstavnici države, ali s diplomatskim statusom i putovnicom. Vrlo malo ljudi zna da sam 1994. i sam imao zvanje veleposlanika i stvarao sektor gospodarske diplomacije u MVP-u, koja, nažalost, izgleda da ne postoji u sadašnjim uvjetima. Upravo aktivnosti veleposlanika koje ste spomenuli stavio bih u ovaj kontekst. Po meni, naša je diplomacija pretiha. Ne bi trebala biti takva.

Kako ocjenjujete današnje hrvatske odnose s Rusijom?

- Mislim da su korektni. Smanjili su se negativni trendovi u odnosu na Ruse. Mogući ulazak Amerikanaca u Inu ne smatram odgovorom Rusima, nego to vidim kao jednu pragmatičnu ponudu zainteresirane tvrtke kao strateškog partnera. S time da to ne bih nazvao strateškim partnerom jer to je trgovačka kuća. Ali i takva kuća može biti strateški partner u tvrtki kao što je Ina koja ima svoje djelatnosti u okviru trgovine. A onda oni mogu pronaći neke konzultante ili neke tvrtke koje bi surađivale s drugom dijelovima Inina biznisa, konkretno proizvodnjom nafte i plina i rafinerijskom preradom.

Oni to, kao trgovačka kuća, mogu prodati u bilo kojem trenutku nekome drugome...

- To može napraviti bilo tko. Tu se moramo prestati zavaravati. To je sloboda kretanja ljudi, novca i kapitala. Mislim da su se malo ublažile početne nesuglasice s Rusijom. Opet se sport pokazuje kao prilično važan faktor za izglađivanje odnosa. Odmaknemo li na prvenstvu još naprijed, napravit ćemo veliku stvar među ruskom populacijom. Postali smo opet simpatični.

Jeste li u kontaktu s ruskim investitorima u Hrvatskoj? Viktor Wekselberg bio je vaš dubrovački susjed...

- Wekselberg mi nije samo susjed, on mi je prijatelj. Nažalost, on je jedan od sedam oligarha koji su se našli pod američkim sankcijama tako da je momentalno njegova aktivnost u Americi zamrla. Fokusirao se na Europu. Njegova investicija u Dubrovniku čeka isključivo na skidanje administrativnih prepreka. Konkretno, čeka se odluka UNESCO-a o zaštiti zone grada Dubrovnika i kasnije na odluku Gradskog vijeća nakon koje bi trebala stići lokacijska dozvola. Ruski investitori možda nisu vidljivi, ali oni definitivno postoje, ne samo kao investitori nego i kao partneri. Gazprom je i dalje tu, IGH je u ruskom vlasništvu, značajan je udio ruskog vlasništva u AD Plastiku. Oni svi rade vrlo dobro i vrlo smireno. Ukratko, ima ih, situacija nije loša, ali mislim da bi moglo biti bolje.

Može li se ruski pritisak na Agrokor tumačiti kao pritisak na Vladu da odustane od projekta LNG?

- Mislim da ne može. Ne bih to nikako povezivao. LNG Rusiju ne ugrožava. To nisu velike količine plina. Njihov primat na europskom tržištu plina još postoji i neće LNG nikada zamijeniti te količine plina koji mi uvozimo iz Rusije ili zemalja okruženja. Bilo bi pogrešno povezivati te dvije stvari.

Treba li nam LNG na Krku? Treba li nam uopće?

- Treba, radi sigurnosti opskrbe. Dobro je imati alternativni pravac. Je li se tu moglo nešto više napraviti s Izraelom, jer definitivno će, u jednom dužem razdoblju, izraelski plin preko Cipra stići u Grčku, odakle ide u Italiju i Albaniju... Mislim da je to jedna od mogućnosti na kojoj Hrvatska treba raditi. Na tom projektu kao protuteži kupovini aviona mogla bi raditi i hrvatska diplomacija. Hrvatska bi se tako mogla staviti na magistralnu kartu globalnih prevozitelja izraelskog plina u Europi. Mislim da je trebalo otvoreno reći da će LNG biti skuplji i da će se to morati iz nekih izvora pokriti. Hoće li se to izraziti na cijeni plina u kućanstvima i industriji ili će država naći neki drugi način, to je svejedno, ali ljudi trebaju znati da je taj plin skuplji, ako se netko ne bi pozivao na nekakvu povijesnu prevaru.

Vlada je najavila da će otkupiti mađarski udio u Ini. Kasnije je ta priča zamrla, ali nedvojbeno je ostavila posljedice na odnose države, kao suvlasnika, i Inine Uprave. Smatrate li da Inu treba vratiti u ruke države? Je li MOL doista loš partner?

- Mislim da samostalna Ina u Hrvatskoj više nije ni moguća ni izvediva. Ina više nije ista kompanija koja je bila kada se prodavala MOL-u, a pogotovo ne u ranijem razdoblju. Rezerve su pale, kao i proizvodnja, rafinerije su, kao i mi, svakim danom sve starije, tržište više nije ni upola monopolističko kao što je bilo nekada i ono što je za mene najveće pitanje, ako se takvo nešto i dogodi - tko će upravljati Inom? Hoće li se ona opet prepustiti stranačkim kadrovima? Mislim da bi to bio početak kraja Ine.

Ina je uvijek bila žrtva politike...

- S tim se ne bih složio. Dok sam vodio Inu, bio sam marginalno političar, a prvenstveno naftaš. Cijela moja ekipa nije bila nikako stranački obojena. I radili smo dobar posao. Tako da nisam pobornik teze da država ne može biti dobar gospodar, samo je pitanje kakve kadrove treba stavljati u kompanije. Kad su mi nudili da idem u Croatia osiguranje, odbio sam to jer nisam stručnjak za osiguranje. Tu bi se vidio nekakav stranački input u gospodarstvo. Ali ja kao dugogodišnji naftaš apsolutno imam mjesta u Ini, što se kasnije i dokazalo mojim angažmanom u ruskim kompanijama. Tu moramo biti jasni: ne mora stranačka pripadnost biti apsolutni element koji će odlučivati je li netko podoban za takav posao. Ako je u stranci, njegovo dobro upravljanje kompanijom stranci može donijeti neke bodove, ali ništa više.

Današnji sastav hrvatskog dijela Inine Uprave nije previše stranački opterećen...

- Nije, ali oni u Ini nemaju nikakvu upravljačku ulogu. Danas je sve u rukama MOL-a. Svi ljudi koji su tamo rade prvenstveno u interesu većinskog suvlasnika. Ali, ako se s MOL-om uspiju premostiti neka otvorena pitanja, koja postoje već desetak godina, Ina bi mogla ostati s MOL-om u kohabitaciji, čak i u ulozi tvrtke kćeri, ali da se točno zna koje su ingerencije većinskog vlasnika, a koje manjinskog. Kada bi se to sredilo, država više ne bi morala držati tako veliki paket dionica, mogla bi svoj udio spustiti na 25 posto plus jednu dionicu, a istovremeno zadržati utjecaj na upravljanje koji danas, s velikim udjelom u vlasništvu, zapravo nema.

Slavko Linić svojedobno je, kao potpredsjednik Vlade, rekao kako, ako ne uspijemo ispregovarati bolje odnose s Inom, Hrvatska može izaći iz Ine i pokrenuti novu kompaniju. Je li to ikada bila realna opcija?

- Po meni je to apsolutno nerealno. Nije vrijeme za pokretanje takve nove kompanije. U Ini više nema one snage i znanja koji su nekada postojali. Možda bi se mogao određen broj Ininih djelatnika koji je otišao u inozemstvo, prije svega mislim na naftaše i inženjere koji su otišli u velike svjetske kompanije mogao nagovoriti na povratak. Ali teško da bi se mogla napraviti nova kompanija. Takvim malim, vertikalno integriranim kompanijama u današnjem globalnom okruženju više nema mjesta.

Nedostaje nam radne snage. To je stari problem. Vi ste svojedobno još predsjedniku Tuđmanu ponudili organizaciju dolaska radnika s Filipina, tada to nije zaživjelo. Vi ste i dalje počasni konzul Filipina, postoje li i sada ideje o dolasku filipinskih radnika?

- Ideje postoje. Lani sam razgovarao s ministrom Markom Pavićem o ponudu da dođu filipinski radnici raditi u ugostiteljstvu i turizmu, što je sektor u kojemu su oni najbolji, on je tada smatrao da moramo prvenstveno raditi na doškolovanju naših radnika i pokušati alimentirati radnike iz našeg okruženja – iz BiH, Srbije, Rumunjske i Bugarske, ali i to se pokazalo nedostatnim. Prve grupe Filipinaca počele su dolaziti. Filipinci ljude na rad u inozemstvo šalju organizirano. Ne puštaju nikoga bez uredne radne dozvole. Pažljivo prate kamo ide njihova radna snaga, ne samo zbog kontrole nego time i osiguravaju kontrolu uvjeta pod kojima njihovi radnici u inozemstvu rade. Mislim da je taj proces počeo. Vidimo i da su Indijci ušli u sektor građevinarstva, gdje su oni jednako tako dobri. Mislim da ćemo se s vremenom morati pomiriti s time da ćemo imati nešto uvozne radne snage, u čemu ne vidim ništa loše.

Možemo li iskoristiti migracijski val kako bismo privukli potencijalne male investitore?

- Kada smo već dotakli tu temu, mislim da kada je o demografiji riječ, nije dovoljno prisutna ideja da se u Hrvatsku pokuša dovesti bogatije migrante. Prije svega mislim na bogatije obitelji iz Europe koje bi iz različitih razloga bile zainteresirane doći u Hrvatsku. Prije svega radi sigurnosti države, ugodnog okruženja i dobrih ljudi i potencijala koji Hrvatska nesumnjivo ima. Pogledamo li u povijest, u svim većim hrvatskim gradovima najbolje zgrade u njihovu središtu na sebi nose oznaku inozemnog investitora. Tu ima Nijemaca. Čeha, Židova, Mađara... Činjenica je da su ti ljudi između dva rata dolazili u Hrvatsku i ovdje ostavili svoj pečat. Nisu zbog toga ništa uzeli Hrvatima. A dolazak većeg broja takvih, ekonomski potentnih, imigranata mislim da bi ubrzao i povratak naših ljudi koji su otišli u inozemstvo jer smo mi izgubili našu unutarnju energiju.

Što im mi danas možemo ponuditi?

- Prije svega dozvolu boravka. Možemo ponuditi i državljanstvo. Moramo im, za početak, ponuditi infrastrukturu poput škola na engleskom jeziku za potrebe djece. Znam za nekoliko velikih svjetskih kompanija koje su odlučile napraviti sjedište u Beogradu isključivo zato što djeca njihovih radnika nisu u Hrvatskoj imala mogućnost školovanja. Takvi detalji su vrlo lako ostvarivi. Takvi ljudi Hrvatskoj u ovom trenutku trebaju. Moramo uvesti novu energiju kako bismo mogli osloboditi svoju. To je ujedno i jedan od najučinkovitijih načina da se zaustavi odlazak naših ljudi u inozemstvo. Bogati useljenici željeli bi i ovdje nešto pokrenuti, oni tako funkcioniraju. Mate Rimac i još nekoliko njemu sličnih domaćih zanimljivih poduzetnika u IT tehnologiji, koliko god da ih ja cijenim, ne mogu u Hrvatskoj pokrenuti novi poslovni ciklus. To mora biti veći broj ljudi s raznim specijalizacijama, s raznim afinitetima i specijalnostima koji bi takav proces pokrenuli. Bojim se da se o tome uopće ne razmišlja. Govori se samo o tome kako ćemo ljudima, da bi ostali, ponuditi veću plaću. Na osnovi čega ćemo to napraviti?