Ako ste se posljednjih mjeseci ulicama Splita vozili taksijem, možda ste upravo vi bili te sreće da vam vrata automobila otvore Iris, Ivana ili Anita. Zašto baš sreće? E, pa svaka od njih dočekat će vas širokim osmijehom, a svojom će vas simpatičnošću doslovno oboriti s nogu. I to u tolikoj mjeri da se većina mušterija opet poželi voziti baš s njima. Zna se tu dogoditi i poneka bračna ponuda, no o tome nešto kasnije.
Za početak valja kazati da su naše dame u manjini kad je taksi u pitanju i blažene su među muškarcima, no smiju se i govore da ih njihovi kolege čuvaju kao kap vode na dlanu.
Iako su za papučicom gasa tek nepunih godinu dana, u svojim nogama imaju već popriličan broj kilometara. Nema te adrese u Splitu na kojoj dosad nisu bili, pa Dioklecijanov grad sada poznaju, što se kaže, kao svoj džep.
Iris Zrno (31) najmlađa je među našim damama. Majka dvoje djece prije je radila u jednom dućanu, a u taksi pustolovinu upustila se na nagovor supruga, koji je u tom poslu već iskusan.
– Moram priznat da nisam bolja od muža, ali zato dobivam veće napojnice od njega. Znam voziti u potpeticama, ali nisam u taksiju u njima. Fora mi je što nekad znam ići s njime vanka, pa mi se usput dogodi neka vožnja, taman da nadoknadim ono što sam potrošila te večeri. U početku sam bila pomalo skeptična, ali muž mi je govorio da probam jer nemam što izgubiti. Pitala sam se kako ću savladati sve te ulice, a već nakon prve vožnje shvatila sam da mi ide. Ušla mi je jedna starija gospođa i rekla da je odvedem u Starčevićevu ulicu. Čak mi je ostavila i napojnicu za tu prvu vožnju - smije se Iris.
Najveću, 150 kuna, dao joj je jedan gospodin iz Dubrovnika, kojem je ostao mobitel u taksiju, pa se Iris isti tren okrenula i krenula natrag prema njemu da mu ga vrati.
– Znaju im ostati razne stvari, od mobitela, novčanika, naočala, torbi, vrećica... Već smo na to navikle. Uvijek ih nazovemo pa im vratimo ili ostavimo u našoj centrali - govori Slobodnoj Dalmaciji Ivana Lozina (33).
Ova Splićanka majka je jednog djeteta, po struci je medicinska tehničarka i bivša voditeljica turističke agencije. Kao Iris, i ona je u ovaj posao uskočila na nagovor supruga, ali i djevera, jer već godinama voze taksi.
– Obitelji nije to bilo ništa čudno i svi me podržavaju - ističe.
Na svojoj koži nikad nisu doživjele neku neugodnost ili predrasude budući da se kao žene nalaze za volanom, k tome još i taksija, a ove nam Splićanke kažu da su im se tijekom vožnje znale dogodite i neke simpatične situacije.
Anita Gusić (44) najstarija je među njima i, kako u šali kaže, slobodna je cura. Ima pune 22 godine radnog staža u ugostiteljstvu, a taksira deset mjeseci. Nije joj problem ni kad kufere puno teže od nje mora stavljati u prtljažnik ili pomoći mušterijama stvari donijeti do samih vrata. Dobre napojnice dobije većinom od muškaraca, a kad im kaže da je slobodna, počnu pljuštati komplimenti i ponude za ženidbu.
Ivana Lozina, Iris Zrno, Anita Gusić
– Pitaju me jesam li slobodna, traže broj i otvoreno nude brak, ponajviše starija gospoda - smije se Anita.
– Kad nas frajeri vide na cesti, često nam trube i upute osmijeh - dobacuje Iris, govoreći da joj suprug nije ljubomoran na takve scene.
- Nikad ni u snu nisam mogla zamisliti da ću taksirati. I eto – nikad ne reci nikad! Krenula sam na nagovor prijatelja, a probni sam rad imala sa svojim šefom. I baš tih dana on se razboli. Nazvala sam ga tada i rekla mu: A šefe, da ja sama sutra sjednem u auto, pa šta bude. On će meni - nećeš moći sama... No osjećala sam da moram i tako sutradan sjednem sama u taksi. Prva vožnja. Svira meni nešto na tabletu. Sviraaaa. Prihvatim vožnju i krenem na odredište po stranku. Prekrstim se pa dodam gas. Bila je lagana kratka vožnja. Napravim račun. Naplatim. Lijepo zahvalim, a stranka sva sretna i nasmijana izađe iz taksija. Ja ostanem još malo na toj adresi i kažem sama sebi: Bravo Ane. Još uvijek preznojena zovem šefa da mu kažem: Jupiiii, odradila sam prvu vožnju. Sva sretna nastavim dalje raditi - prisjetila se Anita.
Noću zbog obiteljskih obveza izbjegavaju voziti, osim ako te večeri nije neki značajni događaj u gradu, poput skorašnje "Ultre", kad im turisti doslovno ulaze i izlaze iz taksija. Srećom, neugodnih situacija nisu imali, kucaju šakom o stol - samo neka tako i ostane.
– Jedino sam vozila jednog momka, bilo je oko jedan popodne. Tek kad je ušao vidjela sam da mu je majica krvava i da je pijan. Baš sam se bila prepala. Kazao mi je da ga odvezem na Visoku, ali nije znao točno gdje. Rekla sam mu da me navodi i slučajno ne zaspe. Gledao me čudno cijelim putem, no uspjela sam ga dovesti do adrese, čak mi je ostavio napojnicu - prisjetila se Iris.
Nijedna se nikad ne bi usudila naplatiti više od onoga što je ispisano na taksimetru, prihvaćaju svaku vožnju bez obzira na udaljenost i cijenu.
- Zasad mi, hvala Bogu, nitko nije pobjegao iz auta da nije platio, što pak ne znači da možda neće. Ne zamaram se time. Ljudi koje vozimo stvarno su super. Posao mi se sviđa i vidim se da i dalje vozim jer radim za sebe, mogu odrediti koliko ću raditi. Kad su mi djeca bolesna, ostanem kući, što je privilegija koju nema svatko. Jer da radim u nekoj trgovini kao prije, o tome bih mogla samo maštati. Najbolji dio godine za vožnju je ljeto, zbog veće količine posla. Pun je grad ljudi. No, ima i zima svojih čari, posebno pred Božić, kad su kućice u gradu ili neki koncert. Uvijek se nešto vrti - Iris će.
Jedna od najdražih stalnih mušterija s kojom ih uvijek čeka smijeh je splitska kraljica aerobika Nataša Bebić.
– Nedavno je operirala oko pa me zamolila da umjesto nje odem do ljekarne. Upalila sam sva četiri i uzela lijekove. Nata je kraljica, uvijek mi se drago voziti s njom - kaže Anita.
Riječi hvale za njih ima i sama Nataša.
- Neka mi muški izvine, ali cure su famozne. Divne! S nekima sam se i sprijateljila. Uskoro me čeka pregled kod doktora, nadam se da će mi reći da mogu ponovno sjesti za volan. Ma znate šta, ne preostaje mi onda ništa drugo nego da i sama počnem vozit taksi - smije se Nataša.
- Za mene vožnja taksija predstavlja sasvim novu branšu posla. Sviđa mi se jer je posao dinamičan i stalno sam u pokretu, upoznajem nove ljude. Iako, nekad zna biti stresan, kako fizički tako i psihički. Na dane bude čak i suza. Primjerice, kad upalim navigaciju pa ne mogu naći ulicu i vrtim se po kvartu ka mali Mujo. Panika i strah mi se znaju uvući pod kožu. Ali sad je sve to puno bolje. Iz dana u dan napredujem. Sad, nakon što deset mjeseci vozim, svjesna sam da je puno lakše zaraditi pristojnu plaću za život nego na drugim poslovima. Najvažniji su volja i strpljenje. S osmijehom dočekati svakog čovjeka i dovesti ga do njegovog cilja. Voljela bih da se sve više žena odluči na ovoj izazov. Ili da bar pokušaju. Jer upravo mi žene možemo taksiranju dati neku posebnu notu osvježenja. Muškarcima je drago vidjeti ženu za volanom kad sjednu u auto iako na samom početku znaju biti sramežljivi - iskreno će Anita.
- Dokle god je posla i žara za taksiranjem nastavit ćemo voziti Splitom - zaključuju naše dame, jureći svaka na svoju stranu po novu vožnju i neku novu priču.