Krenuli iz Zagreba ili iz Splita, kako vas volja, do Linden Tree Retreat & Rancha imat ćete dan jahanja, jer se smjestio u Velikoj Plani, samom srcu Like. To što smo kolega fotoreporter Robert Fajt i ja umjesto s dva konja i mazgom za bisage tamo došli s fensi Mazdom i njezinih 150 konja naš je problem, nikako ne Brucea Yerkovicha. Mi smo stari novinarski prašinari i kauboja koji je došao iz Amerike i tu napravio ranč, što bi se ono reklo, pojest ćemo za doručak, pa idemo dalje jer nas čeka još posla u Gospiću.
Nagledali smo se ljepota, pa ni dva potoka koja teku njegovim imanjem na 50 hektara ne mogu izmamiti više od jednog uzdaha, a ni one planine se odavno ne bojimo, premda nam se iznad pogleda spajala sva njezina silina u Parku prirode Velebit i Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Dogovor je bio u 11, ali kasnimo. Bit će to susret točno u podne, ali kod korala nema nikoga osim konja, a kapija je zatvorena. Nema signala pa su nam mobiteli beskorisni, a automobilska sirena preslaba je da bi doprla do Saloona. Nervozni smo jer nam vrijeme curi. Kapiju otvaramo sami, ulazimo naoružani skupom opremom, ponijeli smo i dron.
Tornjak, koji se pojavio pred nama prijateljski nastrojen i pratit će nas dalje kroz naselje, zaslužuje poštovanje zbog svoje ogromnosti. Poslije staja, uz stazu koja nas vodi izmjenjuju se brvnare i indijanski tipiji kakve su nekada imali Siouxi. Zagledali smo se lijevo u drvenu kupelj iz čije peći lagano dimi, omelo nam je to trenutak u kojem je iskoračio pred nas. Bila je to zapravo silueta jer, zbog sunca koje nam je iza njegovih leđa tuklo lice mu se tek naziralo, a oči se svejedno ne bi vidjele ispod oboda šešira. Instinktivno sam napravio korak unatrag, a rukom sjenu da ga vidim. Clinta Eastwooda iz “Dobar, loš, zao”, koji nam se u djeliću sekunde stvorio u mislima, Bruce je potjerao svojom mirnoćom i blagim glasom.
Linden Tree Retreat ranč
Prvo hrvatsko pivo za žene
- Bruce - rekao je, pruživši desnu na pozdrav, otvarajući nam lijevom dobrodošlicu. Sjedamo na terasu od sirovih dasaka, lijevo je stara lička drvena kuća, a desno nekadašnja staja obučena u jelovinu i pretvorena u otvoreni dnevni boravak - Saloon. Čekamo dok nam donese pivo koje sam proizvodi kao gipsy brewer, Robertu Prvo hrvatsko pivo s brkovima, a meni Prvo hrvatsko pivo za žene. Tko mi je kriv što sam rekao da ne bih smio jer vozim. Ljudina je to od 202 centimetra, ali nije to ono što ga čini velikim, shvatit ćemo to malo kasnije.
Životni krug ovog 48-godišnjaka je počeo u Žrnovnici kraj Splita, odakle mu je otac, te u Rogotinu u dolini Neretve, gdje je vrijeme provodio kod dida, od kojega se preko Zagreba, gdje je diplomirao molekularnu biologiju, otisnuo u daleku zemlju. U njoj je doktorirao kvantnu biofiziku, poslije odradio još dva “post doca”, jedan u New Yorku na sveučilištu Rockefeller, a drugi u Bostonu, na Harvardu.
- Dobio sam posao u jednom malom biotech poduzeću u Seattleu, onda je tu malu firmu kupio veliki Merck, a nakon toga sam doslovno bio prebačen u San Diego. Radio sam za Monsanto, živeći na relaciji Seattle-San Diego ili bolje rečeno po aerodromima, jer sam dosta poslovno putovao po svijetu. Taj me način života isisavao, emotivno, duhovno i zdravstveno. U jednom trenutku došao sam do točke u kojoj me više nisi mogao kupiti ni parama ni ambicijama, jer shvaćaš da je to ustvari isprazno trčanje za novcem. U to vrijeme sam obolio. Zatim sam odlučio putovati. Mislio sam da će trajati tri mjeseca, trajalo je tri godine. Obišao sam zemaljsku kuglu, spavao s Indijancima, nekoliko mjeseci proveo sam u Tokiju. Tražio sam svoje mjesto pod suncem, gotovo ga našao u Montani. Čitavo vrijeme, ja sam zapravo tražio sebe. Događale su mi se lude stvari koje prkose gravitaciji, konceptualno govoreći. No, uz sebe sam čitavo vrijeme imao bilježnicu u kojoj sam načrčkao planinu, rijeku, šumu i divlje životinje. To mi je bio neki kompas u traganju - priča Bruce.
Konji na ranču u Velikoj Plani
Sletio je u Hrvatsku, na aerodromu u Zagrebu rentao auto i krenuo na jug obići svoje. Velebit ga je oduvijek fascinirao. Kad je bio na pola puta, na benzinskoj je kupio autokartu i po njoj zakrenuo prema planini. Nije tada stigao do njenog vrha jer je usput zaglavio zbog lošeg puta, no to je bio trenutak u kojem je ugledao mjesto iz svoje bilježnice. Danas je to njegov dom.
- Na tom imanju nekada su živjele tri obitelji koje su se odselile prije 50, 60 godina. Sve je bilo puno kupina i poskoka, a iz kuće je raslo stablo. No, ja sam bio kao nuklearni reaktor, bio sam pun energije, ne znam kako to reći drukčije, ljudi su mislili da sam lud, radio sam 16 sati na dan. Vlastitim rukama obrađivao sam drvo i dizao kuće, iako nikada prije nisam držao čekić u ruci. Onako, nemaš pojma, ali brljaš. Poslije svladaš vještinu, daš si dozvolu, kažeš si da možeš. I onda možeš. Postala je to mala volonterska kolonija u koju su ljudi navraćali i pomagali praveći sami što su znali. Nije bilo struje ni vode, kupao sam se u potoku u siječnju. Jednom je tako navratio lik u prolazu za Dalmaciju i pogledao naslagano kamenje. Pitao me što je to. Ja sam mu rekao da će tu jednoga dana biti fontana. On će na to: ‘Danas je taj dan’. I sagradi je. Drugi dan ju je fugirala žena koja dosad ništa nije radila s cementom - priča nam Bruce.
Posjetitelji ranča
Proces od nekoliko dana
Trebala je to biti Bruceova kuća u divljini, ali je imanje postalo preveliko za njega i suprugu Megi, koja mu se pridružila u pustolovini, pa su ga otvorili za goste. U posljednjih deset godina došli su im gosti iz čak 138 zemalja, uskoro će ih, šali se Bruce, imati više nego što ih ima članica UN-a. Izguglaju ih kroz ključne riječi poput: priroda, mir, konji, a ostali dođu po preporuci. Baka i djed Amerikanci, koju su jedne godine ondje bili s turističkom grupom, nagodinu su doveli dvije kćeri s njihovim obiteljima. Najoriginalniji dolazak ostvarila je jedna Švicarska obitelj.
- Otišli su na odmor na neki ranč u Californiji i ušli u razgovor s nekim gostima. Pitaju ih oni odakle su. Oni kažu: ‘Iz Europe’. Ovi se začude: ‘Pa što radite ovdje, zašto niste kod Brucea u Hrvatskoj?’. Čovjek je uzeo telefon, pronašao kontakt mog ranča i napravio rezervaciju. Za dva mjeseca bili su tu - govori kauboj.
Radnici Linden Tree Retreat ranča
Gosti kod njega ostaju četiri dana u prosjeku, dva minimalno, s pomoćnim ležajevima bi ih mogao primiti 28, ali namjerno je ove godine smanjio kapacitet na 16, dogodine će još za dva ili možda četiri gosta dolje jer se svakome od njih želi posvetiti maksimalno. Želi da ga svaki od njih, kako kaže, čuje bez razglasa.
- Tih nekoliko dana u životu svakog čovjeka je proces. Prvo se otrgneš iz svoje svakodnevice, svijeta reklama, konzumerizma i lažnih veličina. Sam si sa svojim mislima, oko tebe je mir. Jašeš divljinom, s jedne strane gledaš more do Italije, s druge gledaš zemlju. Ja te pozivam da budeš slobodan, a ti se oslobađaš. I onda pucaš, lomiš se. Izlazi iz tebe loša energija. Ljudi plaču, ima onih koji to rade kroz agresiju. Rekao bih da je to borba s vlastitim demonima. Zamisli dijete, nevino i dobrodušno, kojemu se kroz godine lijepe etikete i nameću stvari i onda odraste u modernog čovjeka današnjice. Kroz neposredni kontakt s konjima otvaram im prostor u kojem se vrate u ono vrijeme kad je svijet bio u njihovim očima ljepše i čišće mjesto za život. Konje ne možeš prevariti, oni osjećaju tvoju laž, strah, nesigurnost i bijes. Slijedit ćete samo ako ti vjeruje, a za to moraš biti čist iznutra. Postoje ljudi koji su previše opterećeni egzistencijom, poput nas Hrvata, ili u drugoj krajnosti isticanjem kapitala, poput Kineza i Rusa. No, zato ovi sa zapada, koji su to iskusili, jako dobro znaju o čemu govorim. Oni su prekrižili akumulaciju kapitala, konzumerizam i trčanje za novcem i odlučili pronaći sebe - slušamo Brucea, koji govori tihim, umirujućim, jednoličnim tonom, uskačući s ponekom engleskom riječju.
Ima on masaže, jogu, najveću drvenu kupelj u Europi i vjerojatno jedini vanjski, grijani bazen u Lici, ali to su samo popratne stvari, da se ispuni ugodna svakodnevica njegovih gostiju. Uvidjeli to smo i sami gledajući Brucea dok je stajao usred korala s konjem koji je po njegovoj zapovjedi i kretnjama kaskao i galopirao ukrug, čas urlajući, čas šapćući životinji. Tako ondje zatvori direktora na team buildingu koji ne zna što bi od straha, a onda dođe njegova tajnica i ukroti konja.
- Ona ima unutarnju snagu koju na radnom mjestu uglavnom nadređeni ne vide, a u tom koralu nema šefa, nema djece, nema ničega, samo istinska ona i konj. Ona postane ‘an eye of a tornado’, ona koja vedri i oblači - pojašnjava Bruce.
Unutarnji klik s njegovim gostima Bruceu je jako važan i takvih dobiva 80 posto. Veliki je broj hedonista koji dolaze, jer, poslovno gledajući, ovaj je ranč izvrstan turistički proizvod s dobrom dozom luksuza.
Bruce Yerkovich
Kuhinja u kojoj nitko nije kuhao
- Naš kontinentalni turizam nema previše ponude koja je ‘ispeglana’, sve se svodi na resorte i apartmanska naselja. Ja u jednoj kućici imam kuhinju u kojoj nitko nikada nije kuhao. Kad dođeš na odmor ne želiš kuhati, želiš se opuštati, ući u onaj proces, i zato te ja želim rasteretiti nepotrebnih stvari. Imamo restoran, Megi i danas radi 50 km obilazeći bakice u nabavi svježih domaćih proizvoda. Jučer je brala gljive, služimo odležale steakove, koje nabavljamo u obiteljskoj mesnici u Gospiću, a u suradnji s jednom obitelji iz Slavonije koja se bavi uzgojem crne domaće svinje na otvorenom radimo vrhunske domaće kobasice. Nema sedla iz Italije, ima iz Amerike. Ne može to drukčije. Svaka stvar je ovdje autentična, kao što i ja moram biti autentičan, jer ljudi u meni vide sebe. Storytelling je pola svega ovdje, inače sam tek trgovac. Želim da se mojim gostima sedmi dan, kad odu odavde, zavrti u glavi. Neki su sumnjičavi ispočetka, a onda sjednu u sedlo i za pola sata galopiraju. Mozgu nije jasno, buni se, a tijelo radi sve kako treba. Ne zanima me megabiznis, ni jahta na moru. Mene hrani rad s konjima i to kako s njima taknem ljude i oslobađam ih tereta svakodnevice, preodgajam ih i odmotavam - prezentira svoju nesvakidašnju all inclusive ponudu Bruce Yerkovich.
Ilustracija misije
Jednom je jedan gospodin iz Švicarske nakon večere poželio upoznati kuhara koji ju je spravljao. Megi je došla pred njega bojeći se da nešto nije bilo u redu. Zamolio je da ga odvede u kuhinju, ona ga je odvela tamo. Na mjestu koje je nekada bila garaža, vidio je jedan “rešo” i nešto kuharskog pribora. Onda se rasplakao. Predstavio se i rekao da je kuhar u restoranu s Michelinovom zvjezdicom, da radi u kuhinji od nekoliko milijuna eura te da bi mu bila velika čast da joj sutradan bude pomoćni kuhar. To je jedna od Bruceovih priča koja ilustrira njegovu misiju. Kad ju je ispričao, potekle su mu suze. Prvi put se to dogodilo dok mi je pričao o onoj fontani. Tako male stvari u njegovom svijetu su itekako velike, pa nije čudno da mu životna filozofija stane u nekoliko rečenica.
- You are the light of the world. Your only work is to walk in the direction of that certain inner light. Remember, it takes only a flicker of light to dispel a room full of darkness. You are holding the matches. (Ti si svjetlo svijeta. Tvoj jedini zadatak je da koračaš u smjeru kojim te to unutarnje svjetlo vodi. Zapamti, potreban je samo plamičak da svjetlo ispuni sobu punu mraka. Ti držiš šibice.)